Nakon što smo na jesen prošle godine prenijele poziv na prijavu radova za prvi broj časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona, odlučile smo popratiti i izlazak prvoga broja, koji je predstavljen u veljači ove godine.
Bona je nastala iz želje urednica, Selme Asotić i Marine Veličković, za ženskim intelektualnim prostorom u kojem mogu, kako pišu u uvodu prvoga broja, otvoreno pisati o svojim iskustvima roda, bez opravdavanja, reduciranja i esencijaliziranja, u kojem mogu slobodno dijeliti svoju ljutnju, bijes, komentare i ideje s onima koje/i ih razumiju.Prostor je otvoren umjetničkim i teorijskim radovima, a tema prvog broja bila je osvajanje slobode u prostoru – fizičkom, idejnom i ideološkom. Na natječaj je stiglo dvadesetak prijava, od kojih su oko dvije trećine bili umjetnički radovi, dakle proza i poezija, a ostali su bili teorijski. Najveći broj autorica je bio iz Bosne i Hercegovine – Bonine matične zemlje, ali prijave su stigle i iz Hrvatske i Srbije.
S prvim brojem Bone svjetlo dana ugledala je poezija Dijale Hasangebović, Anite Pajević i Selm eAsotić, kratka proza Marine Veličković, Jasne Jasne Žmak, Lejle Kalamujić i Lamije Begagić, esej o menstruaciji Hane Huskić te esej popraćen fotografijama o ženama i tetoviranju naslovljen Feminizam upisan u kožu autorica Tamare Zablocki i Nerme Sofić. Osim toga, objavljen je intervju Berine Džemailović s umjetnicom Almom Gačanin, kao i nekoliko kritika: Magdalena Blažević analizirala je Crni kaput ruske spisateljice Ljudmile Petruševske, Emina Isić je obradila temu iz slikarstva – o ženama koje slikaju žene, Bjanka Alajbegović osvrnula se na film Nymphomaniac Larsa von Triera, a Milica Bešić na Irrational Man Woodyja Allena. Prvi broj zatvara Pismo Boni Kristine Ljevak.
Promocija časopisa je bila 18. veljače u Ateljeu Figure u Sarajevu. Tamo su sve/i zainteresirane/i i svi/e podržavatelji/ce Bone mogli/e preuzeti besplatan tiskani primjerak časopisa, ali i priložiti donaciju koja će omogućiti da drugi broj Bone bude tiskan u više primjeraka, s obzirom na velik interes koji je pokazan za prvi broj. U međuvremenu, autorice ohrabruju sve da časopis čitaju online u PDF formatu, kao i da ga tiskaju za vlastite potrebe – ukoliko se odlučite za ovu varijantu, uživat ćete podršku urednica.
Mi vas također potičemo da prvi broj Bone dalje istražite same/i, a u nastavku donosimo kratak razgovor s urednicama.
Selma Asotić diplomiralaje komparativnu književnost i anglistiku. Prevodi i piše poeziju. Kako savjetuju urednice, ako ikada budete u istoj prostoriji sa njom, pitajte je da vam priča o Silviji Plat. Marina Veličković diplomirala je međunarodno pravo, radi kao istraživačica i “na telefonu piše zbirku priča”. Ako ikada budete u istoj prostoriji s njom, pitajte je da vam priča o Patti Smith. Obje će Vam vjerovatno svo vrijeme pričati o Ruby – kako kažu, “najfeminističkijemcuki u galaksiji”.
U uvodu pišete da je Bona nastala “zato što nam treba prostor gdje možemo otvoreno pisati o svojim iskustvima roda, a da ih ne moramo pravdati, reducirati i esencijalizirati”. Možete li podijeliti neka konkretna iskustva u kojima ste osjećale da morate raditi upravo navedeno kada govorite o rodu – pravdati, reducirati i esencijalizirati?
Marina: Već nekoliko godina povremeno pišem za nekoliko portala, i generalni princip je da ukoliko se piše tekst koji je feministički mora biti opravdano zašto o tome pišem, dakle mora postojati povod za feminizam. Da li je to 8. mart, ili neobično seksističan javni ispad, ali uvijek mora postojati povod za smještanje teksta u feministički diskurs (osim ako sam portal nije feministički). I čak i kada postoji povod, neminovno se desi da se osporava da je feminizam adekvatan analitički okvir. I meni je nekako dosadilo da kontinuirano pravdam svoju odluku da pišem feminističke tekstove, i htjela sam platformu na kojoj to ne bih morala raditi, na kojoj je feminizam standard, na kojoj se o svemu piše iz feminističke perspektive, platformu na kojoj nema analiza koje isključuju rodnu ili klasnu perspektivu, jer su bez toga nepotpune, platformu na kojoj se autorke ne ubacuju samo kada nestane autora, platformu na kojoj se pričaju ženske priče, iz ženske perspektive.
Pišete u uvodu da je proces pregledavanja i odabiranja radova trajao dulje od očekivanog – možete li podijeliti neka iskustva?
Svi radovi su prošli kroz jedan od dva panela (za umjetnost i teoriju) i kroz uredničko čitanje, i onda su na osnovu naših i komentara članova panela ili odbijeni, jer se nisu uklapali u koncept prvog broja, ili jer jednostavno nisu bili na istom nivou kao neki od drugih radova (a broj stranica nam je bio ograničen), ili vraćeni autorkama sa sugestijama za ispravke i komenarima. I onda su radovi onih autorki koje su odlučile da su im sugestije i ispravke ok uvršteni. Sam taj proces je trajao prilično dugo. Pogotovo, jer nemamo redakcijski prostor tako da se sva komunikacija odvijala preko e-maila, što je znatno usporava i otežava. Ono što smo mi naučile je da sebi ne zadajemo rokove za koje nismo sigurne da ih možemo ispuniti. Obje pored Bone imamo i stalne poslove, Bona je samo-financirajući projekt koji nema budžet, tako da sve koje na njemu rade nisu plaćene, i samim tim rokovi moraju biti malo fleksibilniji.
Koliko vam je važan Bonin regionalni karakter?
Bitno nam je Bona trenutno jedini feministiki časopis u Bosni i Hercegovini, jer je ideja da otvaramo prostor za drugačiji i bogatiji feministički diskurs unutar Bosne i Hercegovine. Sa druge strane smatramo da regionalno dijelimo dosta sličnih iskustava tranzicije iz socijalizma u neoliberalni kapitalizam, i da su napadi na socio-ekonomska prava regionalni feministički problem, protiv kojeg se možemo boriti samo preko granica. Tako da su nam doprinosi feministkinja iz Hrvatske i Srbije jako vrijedni i bitni, te se nadamo da će ih biti još više – pogotovo jer se u Hrvatskoj sada vode bitke koje ćemo za par godina i mi sigurno morati voditi ovdje.
Koji su planovi za budućnost Bone? Kada planirate poslati poziv za novi broj? Imate li već ideju za temu sljedećeg broja? Kakve biste radove željele vidjeti u sljedećem broju?
Poziv za sljedeći broj bi trebao izaći krajem ovog mjeseca (ali pogledajte odgovor na #2 i fenomen fleksibilnih rokova i kašnjenja). Okvirno će tema biti radnički pokret i feminizam, ali još uvijek oblikujemo podteme. Zanimaju nas i radovi koji bi se bavili ovom temom historijski, ali pogotovo osvrti na sadašnje dimenzije ove teme – da li uopšte možemo govoriti o radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini i regionu danas, koja je uloga feminizma u borbi za radnička prava, da li feminizam može poslužiti kao alat za otvaranje prostora za priče i iskustva radnica, da li može biti i više od toga, da li ima potencijal da ponovo postane alat borbe. Nadamo se radovima koji su osviješteni, kritični i strastveni, radove koji su otvoreni po pitanju svoje ideologije i pozicije, radove koji su hrabri i inovativni. Nadamo se također novim imenima, mladim i neobjavljivanim autorkama i pričama onih koje do sada možda nisu imale priliku pisati.
Želimo da se zahvalimo svim autorkama na učešću u natječaju za prvi broj Bone i stvarno se nadamo da one čiji radovi nisu uvršteni u prvi broj neće biti obeshrabrene, te da će nastaviti da nam šalju svoje radove. Također se nadamo da će nam se javljati što više vizuelnih umjetnica, jer želimo da Bona postane platforma na kojoj možemo predstavljati i njihove radove.
