Samira Negrouche je alžirska pjesnikinja koja piše na francuskom i književna prevoditeljica. Iako je završila medicinu, Negrouche se odlučila za književni rad i postala jedna od najvažnijih pjesničkih glasova u Alžiru. Objavila je šest zbirki poezije, a radovi su joj prevedeni na preko dvadeset jezika. Negrouche često surađuje s vizualnim umjetnicama i glazbenicima poput Marianne Piketty i Brune Helstroffera s kojima je realizirala posljednju zbirku te slikara Alija Silema s kojim je 2016. realizirala instalaciju Bâton/Totem.
Negrouche je gošća Booksine Revije malih književnosti koja je ove godine posvećena Magrebu. Od 3. do 7. prosinca u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku gostovat će autorice i autori iz Maroka, Alžira, Tunisa i Libije. U sklopu Revije bit će objavljena i antologija suvremene književnosti Magreba naslova Ovo tijelo nije kuća.
Rođena si u obitelji koja je govorila kabilskim jezikom, a odrastala okružena arapskim i francuskim, pa su tako sva tri jezika postala tvoja. Kako je to oblikovalo tvoju ideju o jeziku i identitetu?
Oduvijek sam imala ideju o svom identitetu kao o duboko ukorijenjenom sjećanju, ali i veoma raznolikom, s vidljivim i nevidljivim dijelovima. Planine su dobar primjer – iako izgleda da se ne mijenjaju, uvijek postoje valovi novoga, svježine. Kada odrastaš okružena višejezičnošću, uvijek zamišljaš da postoji više, i brzo se integriraš u to više. Taj čin naravno ne poništava ono od prije, ali te čini znatiželjnijom da ruješ po kompleksnostima.
Pišeš na francuskom. Zašto si odabrala pisati na francuskom, uzevši u obzir da je u Alžiru viđen kao jezik kolonizatora, te je sam odabir jezika veoma politizirano pitanje?
Možda će neki ovo smatrati bizarnim, ali baš mi se nedavno učinilo da je francuski zapravo neutralniji jezik, s obzirom na to da je nakon neovisnosti arapski postao ispolitiziran, ali i zbog činjenice da se prirodne znanosti na sveučilištu podučavaju na francuskom, a društvene na arapskom. Kako sam se obrazovala u polju prirodnih znanosti, jasno je da je struktura mog francuskog vezana uz tu praktičnu primjenu. Ali to nije potpuni razlog, jer sam počela čitati i pisati francuski vrlo rano. Postoje mnogi razlozi koje ne mogu tumačiti kao politički čin iz tadašnje perspektive. To mi se činilo prirodnim, čitala sam alžirske pisce poput Moulouda Feraouna, Mohammeda Diba i Kateba Yacina, i svidjelo mi se što zbog njihove genijalnosti postoji genologija frankofone književnosti koja je u potpunosti alžirska. Ona je dio našeg DNK, i francuski je alžirski.
Odrastala si tijekom perioda strašnog nasilja u Alžiru, kada su mnogi intelektualci i umjetnici bili primorani napustiti zemlju, a mnogi su i ubijeni. Osjećaš li taj povijesni teret dok pišeš, misliš li da je potrebno da se na njega osvrćeš u svom pisanju? I je li takav čin nepotrebno ograničenje ili nužna odgovornost?
Odrasla sam u glavnom gradu, u četvrti u kojoj smo često bili izloženi ubojstvima, mučenjima, bombaškim napadima, stalnim društvenim tenzijama, pogotovo od strane religijskih ekstremista, tako da je to definitivno duboko usađeno u meni. Moje prve pjesme u potpunosti su nastanjene tim periodom, iako to nisam isticala direktno. Alžirka sam svjesna povijesti, i zabrinuta pitanjima (manjka) sjećanja, nepravde, nevidljivosti određenih umjetnika i pisaca koji/e bi trebali/e biti stupovi našeg društva. Manjkom onih koji su bitni za ponovnu izgradnju nas kao ljudi i građana i građanki.
Ali najbolji način da uvažavam sve to je da odstupim od primarne obveze i osjećaja odgovornosti, jer to može ubiti umjetnost iznutra. Postoji vrijeme za kreiranje pojedinačnog glasa i vrijeme za borbu za kolektivni glas. Svaki umjetnik i umjetnica u tome mora pronaći ravnotežu, i nije svatko sposoban za to. Toga trebamo biti svjesni/e. Ako pamtimo borbe naših predaka, ali se usudimo i pogaziti nekad njihove puteve, iznaći nove riječi, pred nama je kreativna avantura.
Kao dijete, provodila si mnogo vremena u djedovoj knjižari. U prizemlju je bio mali dućan i kiosk, a u podrumu knjige. Kako si to mjesto promatrala tada, je li to prostor u kojem se razvila tvoja ljubav za knjige i pisanje?
Kad sam bila dijete, to je bilo čarobno mjesto. A tijekom devedesetih, postalo je moje mjesto preživljavanja… Okruženost nasiljem, taj osjećaj suspendiranog života, suspendiranog daha, može biti zaista štetan. Knjige, svih vrsta, osobito književnost, dale su prostora mojim plućima, mojim očima, mom udahu. Počela sam pisati kad mi je bilo devet godina. Naravno, nisam poznavala nijednog alžirskog autora ili autoricu. Kao što si spomenula, odrasla sam u vremenu kad su svi napuštali zemlju ili bivali ubijeni. U školi nas nitko nije učio pisanju. Stoga je književnost došla kroz knjige, ali i kroz staru tradiciju oralne poezije, priča i pripovijedanja. Najviše kroz taj poseban odnos s knjigom, koja je intimno, zaštitničko, ali i posve oslobađajuće društvo.
Kreiraš i radiš u različitim područjima – kazalište, ples, fotografija… Ali si i doktorica. Kako tvoje doktorsko zvanje utječe na tvoje pisanje?
Moj znanstveni put dodao je strukturu istraživanju koje radim kao pjesnikinja. Svaki pjesnik i pjesnikinja imaju drugačiji proces istraživanja, slaganja djelića u cjelinu. Pomoglo mi je i da uzmem potrebno vrijeme za probavljanje onoga što se na prvu čini kao briljantan prizor ili odlična kombinacija. Kao pjesnikinju, interesira me način na koji stvaratelji, posebno oni još uvijek živi, procesuiraju umjetnost i život, kako propituju ono što ih okružuje, i ono što je unutarnje. Interdisciplinarna suradnja, kada si zaista dozvolimo vremena, i kada upoznajemo ljude s kojima radimo, otvara nevjerojatna vrata izgradnji umjetnosti i obogaćuje način na koji radimo.
Prevodiš suvremenu alžirsku poeziju na engleski i francuski, objavila si antologiju suvremene frankofonske alžirske poezije Quand l’amandier refleurira (Editions de l’Amandier), i pokrenula predstavu Soleils, fokusiranu na frankofonu alžirsku poeziju od 30-ih naovamo. Kako gledaš na važnost i relevantnost prevoditeljskog rada u svijetu koji biva sve razdvojeniji?
Uglavnom prevodim s arapskog i engleskog na francuski, jedini jezik na kojem pišem. Treba dosta vremena da upišem, ugraviram jedan jezik unutar drugog… Različiti su primjeri za to, ali većinu vremena pokušavaš ovladati jezikom i nastaviti ga istraživati na najbolji mogući način. Prevodim ono što volim, ono gdje osjećam da mogu dodati nešto drugačije, pomaknuti granice dok prevodim – u mom slučaju na francuski – naših unutarnjih i vanjskih geografija. One nisu iste. Ne mislimo istu stvar kada kažemo iste riječi, pa je pravo malo čudo iskomunicirati nešto i to se čudo uvijek vraća i događa, jer smo ljudska bića koja žele poznavati geografiju drugoga, i kroz druge bolje upoznajemo sebe.
Što se tiče antologije i predstave, to je dio dugogodišnjeg napora posvećenog očuvanju alžirske poezije, a tiče se frankofone poezije zbog značajnog povijesnog svjedočanstva koje donosi. Prevodila sam i alžirsku poeziju napisanu na arapskom i tamazighu, sve s mišlju da postoji istina u književnosti, istina koja nalikuje na pamćenje koje povijest ignorira.
U Flat White (20/20) Anna Moschovakis radi zanimljivu stvar – isprepleće dvadeset dijelova “često korumpiranih” prijevoda tvoje pjesme, s dvadeset odlomaka vlastitih poetskih odgovora na prijevod. Rezultat je sekvenca iskrenosti, kojom se razbija divizija između pjesnikinje i prevoditeljice. Kako si zadovoljna time, misliš li da je Moschovakis tim činom došla bliže tvome radu nego većina prevoditelja (i prijevoda)?
Anna je imala nevjerojatan poriv da napiše nešto unutar moje pjesme i mislim da to puno govori. Ona, koja je bila navikla prevoditi francusku francusku književnost, znala je da se nešto drugačije događa s mojim jezikom koji je građen drugačije, ima drugačiju muzikalnost – zato što su drugi jezici utkani u moj francuski – ali i zato što sam pisala iz drugačijeg svijeta kojemu je tek trebala pristupiti. Nije se bojala pristupiti mu otvoreno. Cijenila sam rizik koji je preuzela da bi otvorila taj dijalog. To govori puno o povjerenju i neosuđivanju u našem odnosu. To je prava jednakost.
Naš dijalog se i dalje nastavlja. Nakon Flat White, počele smo pisati eksperimentalni dijalog. Napisale smo dio u New Yorku 2015. godine nazvan Thanksgiving, zatim kratki dio bez naslova, napisan u Alžiru godinu dana kasnije, a trebao bi biti i treći dio. Možda ćemo napraviti nešto sa svime time, ali najbitnije da taj dijalog koji nas obogaćuje traje, i u književnom, i u ljudskom smislu.
U nekim intervjuima spominješ Etel Adnan kao pjesnikinju kojoj se vraćaš, citiraš je u Sedam jasminovih malih monologa. Zašto ti je Adnan bitna, ima li još pisaca koji su ti bili posebno značajni?
Volim Etel Adnan i divim joj se iz više razloga. Njen rad kao pjesnikinje, spisateljice, filozofkinje i umjetnice, duboko je njegujuć. Dolazi iz kompleksnosti koja mi direktno progovara. Ne iz kozmopolitskog modernog zapadnog grada, nego iz stare realnosti koja možda više ne postoji, iz duboko ukorijenjene stvarnosti koja je postala fragilna i nestala. Pa ipak, Adnan je moderna i precizna u promatranju današnjeg svijeta.
Općenito, učimo najviše od autora i autorica koji prihvaćaju svoju snagu i svoju ranjivost, bez sentimentalnosti ili ustupaka. Od onih koji prirodno zauzimaju svoje mjesto u svijetu prihvaćajući i dio tišine koji nam omogućava da shvatimo kompleksnost onoga što nas čini zaslužnima da budemo ljudi.
U nedavnoj kolumni za Guardian, Elena Ferrante piše: “Mnoge žene koje pišu, diljem svijeta, u svakom području, čine to s lucidnošću, s nemilosrdnim uvidom, s hrabrošću, bez ustupaka za sentimentalnost. Široko rasprostranjena ženska inteligencija proizvodi visokokvalitetnu književnost koja je postala manifest”. Dodaje kako je, unatoč tome, književni rad žena i dalje često smatran drugorazrednim. Što misliš o tom opažanju, slažeš li se s Ferrante?
Žene koje pišu kao one koje su preživjele, svugdje su i svagda, u svim dijelovima naše zajedničke Zemlje, i preživjele su duže od brojnih drugih pisaca. One nisu žrtve, i ne bi trebale dopustiti da ih se stavlja u tu kategoriju, one su borkinje i njihove se hrabrosti trebamo (pod)sjećati. Uvijek će biti onih koji će žene smatrati drugorazrednima, sve dok ne pročitaju ženu koja će im promijeniti život.
Trebamo znati da u trenutku kada se osvrćemo na određenu kategoriju “žena i književnosti”, utišavamo spisateljski glas. Ne kažem da nema adekvatnih razloga za to i da to nije tema, ali smatram da je najbolji način da guramo naprijed taj da žene pišu i da dobra književnost koju žene proizvode postane referentna i prepoznata kao književnost koja donosi posebnu vrijednost našem svijetu. To uostalom odavno i zaslužuje.
