Karla Jelić, redateljica je i novinarka koja svoju filmsku tematiku oblikuje kroz novinarsko iskustvo, inspiraciju pronalazeći u društvenoj stvarnosti i svakodnevici koja je okružuje. Ne zanima je problematika iz 1945. ili 1991. godine, već suvremeni izazovi, trenutni rast desnice u EU i svijetu s fokusom na osobne priče i aktualna pitanja našeg društva. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu za diplomski rad snimila je kratki film “I tako još jedna” koji govori o zlostavljanju studentice ADU-a od strane profesora. Film je prikazan na prošlogodišnjem izdanju ZagrebDoxa te otkiva na koji način institucionalne strukture često iznevjere žrtve, prisiljavajući ih na povlačenje i odmak, umjesto da sankcioniraju počinitelje.
S Karlom smo razgovarale o njezinom posljednjem filmu “Tiha misa” koji istražuje fenomen organiziranih muških molitvenih okupljanja koja se svake prve subote u mjesecu održavaju na glavnim trgovima 12 hrvatskih gradova. U fokusu filma je djelovanje multimedijalne umjetnice Arijane Lekić Fridrih, koja kroz istoimeni performans na tim lokacijama izvodi umjetničko-aktivističke intervencije reagirajući na javne muške molitve krunice. Kroz opservaciju događaja na terenu i reakcija sudionika, film dokumentira odnos religije, politike, roda, građanskog aktivizma i javnog prostora u suvremenom hrvatskom društvu. Svjetska premijera održat će se 11. lipnja, dok je druga projekcija zakazana već dan poslije na Sheffield DocFestu, jednom od najvažnijih međunarodnih festivala dokumentarnog filma i vodećem britanskom festivalu te vrste.
Kao predstavnica nove generacije ženskih redateljica, Karla ne samo da ne želi šutjeti i živjeti u strahu, nego upravo suprotno – tematika ugroženih ženskih prava kroz društveni fokus i ženski otpor motivira je na djelovanje.
Krenimo od festivala, što za vas osobno znači sudjelovanje na jednom od najuglednijih svjetskih festivala dokumentarnog filma, a što takva platforma može donijeti temi kojom se film bavi? Kakva je danas distribucija dokumentarnih filmova u Hrvatskoj i kakve su mogućnosti za njihovo prikazivanje na svjetskim festivalima?
Osobno sam jako ponosna što su tri godine rada i truda rezultirale uspješnom premijerom filma. Iako se film fokusira na molitelje i Arijanu, tema antirodnih pokreta danas je jedna od najvažnijih društvenih tema u svijetu. Svi_e svjedočimo porastu nasilja nad ženama, pa me posebno zanima kako će međunarodna publika prihvatiti film i s kojim će se aspektima najviše poistovjetiti. Mislim da je hrvatski dokumentarni film iznimno uspješan te da naši autori i autorice redovito sudjeluju na najvažnijim svjetskim festivalima. Problem distribucije nastaje prvenstveno u Hrvatskoj, gdje je dostupnost kinodvorana za dokumentarne i art filmove vrlo ograničena. U Zagrebu trenutačno praktički samo Kinoteka djeluje kao nezavisno kino u kojem publika može redovito pogledati takve filmove.
Performans Arijane Lekić-Fridrih u filmu se pojavljuje kao središnji događaj, no njegova se stvarna dinamika odvijala i u reakcijama koje je izazvao – među moliteljima, prolaznicima_ama, slučajnim promatračima_cama, u javnom, medijskom prostoru i društvu općenito. Budući da je riječ o mnoštvu perspektiva koje su se neprestano suočavale i preklapale, koliko ste kroz film uspjela zahvatiti taj širi društveni kontekst i prenijeti složenost odnosa koji su se oko performansa i samih događanja na javnom prostoru stvarali?
Naravno, budući da je riječ o dokumentarnom filmu od 15 minuta, nije moguće prenijeti cijeli kontekst javnih molitvi i načina na koji su se one pojavile u Hrvatskoj.
Trenutačno živim u Bruxellesu i kroz razgovore s ljudima često shvaćam da im nije sasvim jasno zašto religija u našem društvu ima toliko važnu ulogu. Stranoj publici teško je razumjeti naš specifičan odnos prema religiji, osobito u kontekstu postkomunističke zemlje.
U filmu smo pažljivo gradirali informacije koje otkrivamo gledateljima, kao i priču o napadima na Arijanu. Središnji događaj filma odvija se u Splitu, gdje je lokalna policija štitila molitelje i zabranila Arijani održavanje performansa, a pritom nije reagirala ni kada je fizički napadnuta od strane jednog od njih. Ta situacija snažno ilustrira društveni kontekst u kojem živimo: policija štiti skupinu muškaraca, dok umjetnica koja koristi javni prostor za izražavanje vlastitog stava ostaje bez zaštite.
Iz kojeg je pitanja zapravo nastao film: koliko se isprepliće osobna potreba reakcije na događanja, a koliko iz društvenog i političkog konteksta javnog prostora u kojem se odvija molitveno okupljanje koje otvara pitanja ženskih prava, političkog pritiska, nasilja, šutnje i otpora kao i pokušaja vraćanja patrijarhalnih i tradicionalnih vrijednosti u javni prostor i društvenu stvarnost?
Rekla bih da je film nastao iz kombinacije osobne potrebe za reakcijom i interesa za širi društveni kontekst. Prilično sam tvrdoglava i prkosna osoba, a u oba svoja dosadašnja filma ušla sam u teme za koje sam osjećala da su iznimno važne, a o kojima se nedovoljno govori. Prvi film bavio se seksualnim uznemiravanjem na ADU-u, a ovaj se fokusira na pokušaje ograničavanja ženskih prava kroz javne molitve i djelovanje antirodnih pokreta.
Arijanu sam upoznala u trenutku kada sam i sama doživljavala rodnu diskriminaciju na Odsjeku za dokumentarni film Akademije dramske umjetnosti. U to vrijeme počela sam pratiti njezine performanse, a već tijekom prvog snimanja, kada sam iz prve ruke osjetila atmosferu koja vlada na Trgu prve subote u mjesecu, shvatila sam da se pred nama nalazi tema koja nadilazi pojedinačni događaj i govori mnogo o društvu u kojem živimo. Tada sam prepoznala potencijal za film koji može otvoriti važna pitanja o pravima žena, javnom prostoru, odnosu moći i različitim oblicima otpora.
Mislim da na moj autorski pristup snažno utječe i činjenica da sam novinarka. Upravo me taj novinarski impuls često vodi prema temama koje smatram društveno relevantnima, ali i oblikuje način na koji im pristupam, istražujem ih i pokušavam prenijeti njihovu složenost publici.
Kako kroz film razotkrivate muške molitelje krunice, poznate i pod nazivom „Vitezovi bezgrešnog srca Marijina”, kao dio šireg ultra konzervativnog klerikalno-političkog i ideološkog pokreta? Na koji način dokumentirate poveznice organizatora javnih molitvenih skupova s modelom djelovanja srodnih udruga u Poljskoj, gdje su takve prakse povezane s gotovo potpunom zabranom pobačaja i znatnim ograničenjem prava LGBTQ+ osoba?
Budući da je riječ o kratkometražnom opservacijskom dokumentarcu, unutar samog filma nema puno prostora za detaljniji istraživački rad i eksplicitno objašnjavanje svih političkih i organizacijskih poveznica. Međutim, utjecaj inicijativa iz Poljske vidljiv je na terenu i kroz niz detalja koje bilježimo.
Primjerice, u Splitu se na okupljanjima mogu vidjeti zastave, baneri i oznake na prslucima zaštitara ispisani na poljskom jeziku. Organizatori prilikom prijave skupova policiji koriste poljski naziv organizacije, a poznato je i da autobusi redovito dovode sudionike iz Poljske na molitve na Peristilu. Ako prošećete Trgom bana Jelačića ili drugim gradovima prve subote u mjesecu, nije neobično vidjeti sudionike koji ne govore hrvatski jezik ili se ne mogu uključiti u molitvu na hrvatskom. Takvi detalji upućuju na transnacionalni karakter pokreta i povezanost s inicijativama koje djeluju u drugim europskim zemljama.
Film se ne bavi izravno analizom političkih posljedica djelovanja tih organizacija, ali kontekst je važan. U Poljskoj su srodni pokreti bili dio šire društvene klime koja je dovela do ozbiljnih ograničenja reproduktivnih prava žena i prava LGBTQ+ osoba. Upravo zato smatram važnim promatrati ove pojave ne samo kao izolirana vjerska okupljanja, nego i kao dio šireg društvenog i političkog procesa.
Trenutačno smo u Mjesecu ponosa i već svjedočimo incidentima poput uklanjanja zastava duginih boja s javnih prostora u Zagrebu. Takvi događaji pokazuju da rasprave o pravima žena, LGBTQ+ zajednice i javnom prostoru nisu apstraktne teme, nego pitanja koja imaju vrlo konkretne posljedice za društvo u kojem živimo.
Tijekom snimanja filma suočavali ste se s različitim teškoćama, uključujući prijetnje na koje, kako navodite, policija nije adekvatno reagirala. Istovremeno ste bili uključena i kao svjedokinja u sudski postupak koji je pokrenuo Ivan Pernar. Koliko su ti događaji utjecali na proces snimanja, Vaš osjećaj sigurnosti i konačnu verziju filma?
Gledajući unatrag, proces snimanja bio je pomalo sulud. Snimateljica Dora Čaldarović i ja počele smo rad na filmu paralelno s organizacijom prosvjeda i snimanjem mog diplomskog filma „I tako još jedna“.
Tijekom snimanja suočavale smo se s neugodnim, pa i opasnim situacijama. Dora je na jednom snimanju bila fizički napadnuta, dok su verbalne uvrede s vremenom postale gotovo svakodnevni dio praćenja molitvenih okupljanja.
Naši roditelji i prijatelji_ice redovito su nas zvali_e prije i nakon snimanja kako bi provjerili_e jesmo li dobro i kako se nosimo s pritiskom. Bilo je to psihički vrlo zahtjevno razdoblje. Osobno mogu reći da sam nakon svega prošla kroz ozbiljan burnout i trebalo mi je dosta vremena da se oporavim i ponovno pronađem ravnotežu.
Jedan od najvećih izazova u montaži bio je odabrati koje situacije uključiti u film, a koje izostaviti. Tijekom snimanja prikupile smo mnogo materijala i nije bilo jednostavno odlučiti što najbolje prenosi priču koju želimo ispričati. Ipak, jako sam zadovoljna konačnom verzijom filma. Mislim da vrlo vjerno prenosi atmosferu tih okupljanja, ali i Arijaninu hrabrost, upornost i spremnost da javno zauzme stav unatoč pritiscima kojima je izložena.
Rekli ste da volite projekte započeti samostalno i tek usput otkrivati njihov smjer. Ovaj film snimale ste dugo, oko godinu i pol bez produkcijske potpore, sve do trenutka kad se u priču uključio Zagreb film. Što je to značilo za projekt?
Snimanje filma započelo je dok sam još bila studentica na Akademiji dramske umjetnosti. Nakon toga nastavili smo raditi potpuno samostalno i zato sam danas posebno zahvalna cijeloj ekipi koja je vjerovala u projekt i nastavila ga gurati naprijed čak i u razdoblju kada nismo imali nikakvu produkcijsku podršku.
Kada sam diplomirala, među prvim ljudima kojima sam se obratila bila je Vanja Jambrović, koja mi je predavala produkciju dokumentarnog filma. Tražila sam savjet oko daljnjih koraka i pronalaska producenta koji bi mogao stati iza projekta. U tom su se trenutku uključili Nebojša Slijepčević i Zagreb Film, što je za nas predstavljalo važnu prekretnicu.
Nakon što smo na natječaju HAVC-a dobili sredstva za dovršetak filma, svi smo osjetili veliko olakšanje. Tada smo napokon znali da će film biti finaliziran i da iza njega stoji produkcijska kuća s važnim mjestom u povijesti hrvatskog filma. Ta podrška nije bila važna samo financijski, nego nam je dala i dodatno samopouzdanje da projekt privedemo kraju na način kakav zaslužuje.
Kako u Vašem radu povezujete aktivizam usmjeren na borbu protiv rodnog nasilja i redateljski rad na filmu? Kako biste opisali svoje filmove?
Moja prva reakcija na nepravdu kojoj svjedočim gotovo je uvijek instinktivna. Najčešće me pokrene osjećaj da se događa nešto važno o čemu se premalo govori ili da ljudi oko mene na određene društvene probleme reagiraju šutnjom. Upravo iz tog osjećaja često nastaju i teme kojima se bavim.
Ipak, ne smatram se prvenstveno aktivisticom, nego novinarkom i redateljicom koja se bavi društveno relevantnim temama. Zanima me dokumentirati procese i pojave koje oblikuju naše društvo te pokušati razumjeti njihove posljedice kroz film. Naravno, kada se bavite temama poput rodno uvjetovanog nasilja, seksualnog uznemiravanja ili ugrožavanja ženskih prava, teško je potpuno odvojiti autorski rad od osobnog stava i vrijednosti koje zastupate.
Moji su filmovi dosad u određenoj mjeri imali i aktivističku dimenziju jer proizlaze iz potrebe da se otvore pitanja o kojima se nedovoljno govori. Nadam se da mogu pridonijeti društvenim promjenama, ali i da mogu potaknuti publiku na razmišljanje, razgovor i propitivanje pojava kojima svakodnevno svjedočimo.
Dokumentarac Karle Jelić će na Sheffield DocFestu biti prikazan u sklopu programa kratkih filmova “Thresholds of Faith”, koji uključuje naslove koji se bave propitivanjem i istraživanjem uvjerenja i otpora kroz rituale iscjeljenja, feministički inat i sjećanje na pretke, otvarajući prostor za borbu, identitet i transformaciju. Autorski tim filma još čine direktorica fotografije Dora Čaldarović, montažerka Maja Predrijevac, te dizajner i miks zvuka Luka Gamulin. Producenti filma su Vinko Brešan, Julia Martinović i Nebojša Slijepčević, a film je nastao u produkciji Zagreb filma.
