Sve su to vještice i njihov bez zadrške humoristični feminizam svima je već poznat, a osnivačice istih uskoro časopisom Rerna kreću i u novom, nešto drugačijem smjeru. Naime, kako same navode na Rerni, radi se o online časopisu namijenjenom različitim publikama koji obrađuje teme važne za demokratski život u BiH, ali i nastoji približiti humanistiku mlađim generacijama te svima onima koji/e do nje možda ne bi mogli/e samostalno doći.
Povodom pokretanja ovog časopisa Libela je porazgovarala s osnivačicama, a više o tome što se sve u Rerni ‘peče’ saznajte u nastavku:
Za početak, možete li se pobliže predstaviti? Tko zapravo stoji iza ideje za pokretanjem Rerne? Kada i kako je nastala?
Rernu smo osmislile i započele urednica Lejla Reko Šarčević i ja [Hana Ćurak] uz velikodušnu pomoć umjetnice Lee Zupančič i podršku mnogih naših prijatelja i prijateljica. Nastala je kada smo Lejla i ja, svaka za sebe, pregorile od zasićenosti informacijama u medijskom prostoru koje ne možemo koristiti i usamljenosti u promišljanju našeg prostora i historije.
Čini mi se da je lajtmotiv svih mojih započetih projekata, u međuvremenu, neko pregorijevanje – ta i Sve su to vještice su nastale kad mi je bilo baš vruće jednu augustovsku noć nakon peglanja. Za Rernu možete pogađati kako je dobila ime.
Postoji li određen razlog koji stoji iza naziva ovog časopisa. Zašto baš Rerna?
Moj je prijedlog za naslov ovog časopisa bio Sloboda, ali mi je jedna starija prijateljica, okorjela sarajevska feministkinja, dok smo sjedile u njenoj kuhinji a ona kao vještica letjela od jednog do drugog njenog ugla časteći me raznim điđama, rekla “ma bjaaaaži” i, provjeravajući da li je kolač koji nam je pravila gotov uzviknula, “evo Rerna!” – i tako, u uzajamnom oduševljenju tog inspirativnog dana, i bi.
Imenu Rerna je sigurno pomogao i kontekst ovog magazina: željela sam o velikim političkim društvenim temama diskutirati sa djecom, sa apsolutnim uvažavanjem i poštivanjem njihove pozicije, i rasti sa njima. Lejla je željela jasno definirati i istaknuti etičku i empirijsku dimenziju Rerne, i te su se dvije vizije savršeno uklopile sa našom zajedničkom željom da redefinišemo normativni jezik kojim se prenosi znanje, jezik kojim se pišu kolumne, jezik kojim se obraća mladima, jezik koji je specifičan za lijevi politički diskurs na prostoru bivše Jugoslavije. U osnovi, dakle, Rerna je mjesto gdje nešto što već ima svoj početni oblik dolazi da ga mi još dodatno obradimo i učinimo ukusnijim. U ime Rerna možemo upisati mnogo značenja i to ćemo sigurno i raditi kako nam se redakcija bude razvijala, ali zasad – znamo da se u Rerni priprema i obrađuje, znamo je upaliti, znamo šta ide na 180 stepeni, znamo šta se peče na najjače, i znamo da je iz Rerne ukusno!
Rernu definirate kao ‘online časopis namijenjen različitim publikama koji obrađuje teme važne za demokratski život u BiH’. Možete li detaljnije pojasniti o kakvim se temama radi te zašto baš njih smatrate bitnima u navedenom kontekstu?
Definiranje uredničke politike Rerne dolazi iz definiranja trenutnog stanja u bh. društvu i apsolutnoj uvjerenosti da je ovo stanje ontološka laž u kojoj naša domovina privremeno počiva. Nama je vodeća ideja uspostavljanje i populariziranje novog demokratskog promišljanja bh. društva koje stoji kao alternativa trenutno dominantnom patrijarhalnom i nacionalističkom. Redakcija Rerne smatra da su glavne karakteristike popularnih odgojnih metoda i obrazovnog sistema u BiH insistiranje na autoritarnim vrijednostima u kolektivu, ohrabrivanje autoritarne ličnosti, učenje nezdravih i neinformisanih društvenih normi te ohrabrivanje dezorijentacije, atmosfere nedostatka perspektive, nezainteresiranosti i pasivnosti kao savršenih alata kako bi se stvorili patrijarhalno i nacionalno orjentirani glasači. I Lejla i ja, kao i naši suradnici i suradnice, smo zabrinuti generalnim rastom ciničnosti kod mladog građanstva, kao i njihovim beskompromisnim prihvatanjem starih normi ponašanja koje mogu biti jedan od razloga zašto se Bosna i Hercegovina još uvijek suočava sa izazovima kada pokušava da za sebe stvori nove paradigme, kako u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici i kulturi. Druga strana ovog problema, jednako zastupljena, je neuključenost mladih koji još nisu stekli pravo glasa u promišljanje bosanskohercegovačke politike i stvarnosti. Iako postoje mnogi pozitivni pokušaji u civilnom društvu kako bi se mladima ponudio osjećaj pripadnosti i inspiracije, ovi se pokušaji mahom fokusiraju na individue koje su zainteresirane za učestvovanje u takvim inicijativama. Ali mi mislimo da individualni angažman, i unutrašnja želja i motivacija, nisu dovoljni za stvaranje društvene kohezije. Takav pristup ostavlja neinformiranu, manje politički obrazovanu mladež na marginama, stvarajući nezainteresirane, nezaposlene mlade, alijenizirane od stvarnosti BiH. Nakon srednje škole, mnogi tinejdžeri odustaju od svojih hobija, te upisuju fakultete bez obzira na svoje želje ili kapacitete, te se okreću prihvatljivim normama ponašanja koji glorificiraju finansijsko bogatstvo i duhovni mediokritet kao finalnu realizaciju uspješne individue. U takvoj atmosferi, sva mjesta u BiH ostaju bez svog mladog građanstva, koje se sve više kreće ka inostranstvu po završetku srednje škole ili ranije. Takvo stanje je pokazatelj negativnih društvenih i političkih posljedica koje bi se, neadresiranjem ovog problema, nastavile reproducirati, a koje uključuju daljnji gubitak nade, nastavak nedostatka društvenog i političkog angažmana građanstva, povodljivost ka najrigidnijim formama etnonacionalnog konzervativizma, daljnje korištenje religije kao alata ideologije i potencijalno radikaliziranje, daljnji gubitak dinamičnog potencijala mladih, osnaživanje postojećeg političkog sistema kao tla za reprodukciju nacionalistički nastrojenih individua, ideologizaciju formalnog obrazovanja, daljnji raspad političke i društvene atmosfere u BiH, daljni razvoj BiH kao plodne okoline za ideološke ekstremizme i nacionalne netrpeljivosti, rast već dominantne šovinističke kulture, daljnji nedostatak inicijative da se mladi uključe u dnevni politički život države i nastavak negativnih trendova u obrazovanju i daljni odliv mozgova. Urgencija ovakvog projekta je utoliko veća kada se uzme u obzir da se nacionalistički fetiši zemalja koje graniče sa BiH ponovno bude a fetišizaciji doprinosi i jačanje bošnjačkog nacionalizma koji ja osobno vidim kao najneadekvatniji i skoro naivan odgovor na de-demokratizaciju regije, odgovor u potpunoj suprotnosti sa historijom pro-bosanskog, usudim se reći i pro-bošnjačkog, političkog aktivizma.
Na Rerni navodite da vaše dvije primarne ciljne grupe imaju 13 do 16 te od 17 do 30 godina. Pogotovo je interesantna mlađa ciljna grupa koja uključuje uistinu mlade potencijalne čitatelje/ice. Iz kojih ste razloga odabrale baš taj dobni raspon?
Osobno smatram da su djeca između 13 i 16 godina po deafultu antifašisti i voljela bih kada bi oni imali mogućnost da to i ostanu, a da ta mogućnost ne ovisi od političke orijentacije i znanja njihovih roditelja.
Mi želimo da ostvarimo dugoročan efekat na način na koji mladi pristupaju svojoj stvarnosti. Postojanjem ove platforme doprinijelo bi se demokratskoj raznovrsnosti dominantnih političkih glasova te bi se, što se čini posebno bitnim za budućnost, njegovala komunikacija i razmjena ideja mladih koji su otišli iz svojih lokalnih zajednica u inostranstvo i onih koji nisu imali tu mogućnost. U krajnosti, platforma bi ohrabrila one članove lokalne zajednice koji imaju potencijal da kritički promišljaju, da to i učine, čineći svoju budućnost u Bosni i Hercegovini mogućom, podnošljivom, perspektivnom.
Kako ocjenjujete zastupljenost tema koje obrađuje Rerna, kao i podučavanja kritičkog mišljenja čiju važnost također naglašavate, u formalnom obrazovanju unutar BiH?
U Bosni i Hercegovini postoje nevjerovatno posvećeni, obrazovani, inovativni i motivirani nastavnici i nastavnice, iste takve učiteljice u vrtićima koje bi trebale biti predsjednice države, postoje profesori i profesorice i roditelji koji svoju djecu odgajaju sa pažnjom i posvećenosti koja je sama po sebi mirovni aktivizam, mnoge institucije, i vladine i ne-vladine, koje se bore da oni budu prepoznati, uvaženi i dominantni, ali Bosna i Hercegovina kao država nije spremna da prihvati ovu stvarnost. To se najviše vidi kroz strukturalno zapošljavanje i nagrađivanje politički podobnog kadra posredstvom čega sposobni i motivirani profesionalci i profesionalke ostaju usamljeni. “Obrazovanje je uzurpirano do kraja” – lijepo je sročila Lejla kada smo započinjale Rernu. U institucionalnoj strukturi države ne postoji mehanizam da se želje i napori pojedinaca prema, na primjer, ukidanju koncepta dvije škole pod jednim krovom, u konačnici zaista i ostvare. Nacionalni interesi prevazilaze demokratičnost institucija. Historija demokratije u našoj zemlji ne počiva na znanju o mogućnostima koje ona pruža i mi želimo mapirati to znanje. Ne može demokratija jedne zemlje počivati i završavati na osobnim naporima dobrih ljudi te zemlje.
S obzirom da i same navodite da je jedan od vaših ciljeva otvaranje vrata u svijet humanistike onima koji/e do njega ne bi samostalno došli/e, možete li mi pobliže pojasniti zašto popularizaciju iste smatrate važnom kako među mlađom, tako i ovom nešto starijom populacijom unutar BiH?
Ne postoji ništa humanije od humanistike, a humano je potrebno svakom čovjeku kako bi mogao živjeti slobodan život. To je sasvim dovoljno i nama je drago ako kroz male fragmente znanja nekome možemo ponuditi alate za redefiniranje njegove osobne slobode. Ali, osjećanje posjedovanja osobne slobode je također ono što omogućava i provjerava strukturalnu udobnost građana i građanki unutar neke države. Dugoročno, mislim da mogu reći i za Lejlu i za sebe, voljele bismo to vidjeti u BiH.
Planirate li svoje djelovanje zadržati unutar granica BiH ili vaši čitatelji mogu očekivati i tekstove koji tematski obuhvaćaju šire područje regije te se dotiču i konteksta drugih balkanskih zemalja?
Naše je djelovanje u svojoj osnovi regionalno! Znanje o Bosni i Hercegovini je oskudno i prikriveno i kod nas i oko nas, a već kroz Vještice par godina pokušavamo približiti BiH regiji, i obrnuto. Ovo vam je jedna feministička kultura, samo smo to svi nekako zanemarili i zaboravili i dozvolili da nam slažu da nije, pa se nažalost ponašamo u skladu s tim, znate 🙂
Mogu li čitatelji na neki način doprinijeti radu Rerne?
Apsolutno! Mi zapravo svoje čitatelje i čitateljice ne smatramo publikom, već malim pokretom za koji imamo mnogo ideja i planova. Uskoro će biti jasno kako smo to zamislile. Rerna, zapravo, počinje svoj rad u 2019 – posljednja dva mjeseca smo je samo zagrijavale. Ako je neko već zainteresiran da se pridruži našem malom pokretu i našoj maloj redakciji, može nam se javiti na Facebook ili na moj osobni email [dostupan i na upit uredništvu Libele] , dok ne popravimo sada već višesedmični problem sa mailom info@rerna.org.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
