Nedal Tamer doselio je u Sjedinjene Američke Države 1997 godine kao emigrant iz Libanona. Nedal je Arapin i Musliman koji ujedno podržava Donalda Trumpa i poziva na “totalno i potpuno zatvaranje granica SAD-a za strane Muslimane”. Ovakve političke i osobne kontradiktornosti možda su rijetkost u javnom prostoru, ali povijest ih je prepuna. Kada se neka manjinska grupa osjeća relativno prihvaćeno u svojoj okolini nakon što se izborila za svoje mjesto pod suncem, u potpunom nedostatku solidarnosti, dio njih će vrata inkluzije bez treptaja zatvoriti svojim sestrama i braći na drugoj strani. Povijest prava trans osoba nažalost je dobrim dijelom povijest upravo takvih izdaja. Američki bijeli, srednjeklasni pokret za prava lezbijka i gejeva tako je primjerice u svojim počecima sustavno okretao leđa transrodnim osobama izostavljajući u svojem zagovaranju rodni identitet i izražavanje iz anti-diskriminacijskih odredbi kao ekstremizam koji ne bi prošao. Nešto recentnije, u Londonu je osnovan transfoban ‘LGB Savez’ koji je najavio borbu protiv ‘rodnog ekstremizma’. Budući da živimo u političkim zajednicama koje se i dalje uvelike temelje na hijerarhiji, dominaciji i isključivanju određenih skupina, takvi primjeri ne bi nas trebali čuditi. Laički rečeno, kada jednom postanete dio sustava, postajete i nositelji određenih privilegija. Teško izborenih i tim više ljubomorno čuvanih privilegija.
Ograničenost binarnog pogleda na svijet patrijarhalne opresije
Radikalne feministkinje koje isključuju trans osobe (TERF) uglavnom su pobornice i pripadnice drugog vala feminizma, a svoju ideologiju patrijarhalne opresije utemeljile su u muškoj kontroli i nasilju nad ženskim tijelima. Pripadnice ovog pokreta izborile su mnoge važne feminističke pobjede u borbi protiv nasilja nad ženama, otvaranju sigurnih ženskih prostora i osnaživanju žena. Profesionalizacija i institucionalizacija ženskog pokreta u liberalnim demokracijama djelomično im je omogućila pristup pozicijama moći, što je neke od njih nažalost oslijepilo prema potrebama trans žena. Onih žena koje se ne uklapaju u njihovu ideologiju, njihove sigurne prostore i njihove zatvorene zajednice. TERFovke su doduše velikim dijelom i proizvod vlastitog ograničenog poimanja patrijarhalne opresije, što im je zajedničko i s dijelom marksističkih feministkinja koje trans prava isključuju kao kapitalističku i konzumerističku izmišljotinu. Gnijezdo domaće TERF ideologije, Femrevolt, tako primjerice tvrdi da “postmoderni pojmovi ‘rodnog identiteta’ i ‘rodnog izražavanja’ ugađaju individualnoj percepciji selfa, i mogu uspijevati samo u zapadnim konzumerističkim društvima u kojima caruje narcizam.” Na istom tragu, susjedni portal i organizacija Marks21 proziva “postmoderni transhumanizam” za legitimaciju “industrije promene pola”, napadajući zdravstvene usluge neophodne mnogim trans osobama s argumentacijom koja je sablasno slična radikalno desnoj kritici ‘industrije pobačaja’.
Ono što je zajedničko TERFovskim varijantama radikalnog i marksističkog feminizma je rigidno binarno poimanje opresije na linijama muški spol – ženski spol; kapital – rad, bez bez osjetljivosti na cijeli spektar subjektiviteta koji se u tu sliku ne uklapaju. Dio radikalnih lezbijskih feministkinja povijesno je, primjerice, negirao biseksualnost žena kao anti-feminističku ‘lažnu svijest’, odbacujući žene koje ulaze u romantične i seksualne odnose s muškarcima. Ovaj autoritarni impuls isključive, kolektivne i uniformne definicije (cis)žene, ženskih potreba i ženskih iskustava briše i oduzima djelovanje velikom broju žena koje se ne uklapaju u njihovu ideologiju. Zbog istog tog impulsa, u maniri desničarskih teoretičara zavjere, TERFovke odbacuju kvir teoriju kao kontraudar “seksualnih liberala, muškaraca i muškog gej pokreta”, pri čemu je svaki pokušaj feministkinja trećeg vala da oslobode žensku seksualnost iz ralja moralizatorskih ideologija proglašen novom zavjerom muškaraca. Odbacujući nekonvencionalne seksualne prakse poput BDSM-a kao dio sustava muške dominacije, radikalno-feministički argumenti postaju dijelom mainstream moralizatorskog sankcioniranja nenormativnih varijatni seksualnosti.
Transfobija i moralna panika
Kritizirati teoriju roda samo po sebi nije ništa problematično. Povijest feminizma povijest je različitih, nerijetko suprotstavljenih pozicija i plodonosnih razilaženja koja su djelomično i odraz različitih intersekcija opresije i životnih iskustava žena. Međutim, kao i u slučaju klerikalne desnice koja vodi svoj križarski rat protiv “rodne ideologije”, TERFovska “rodna kritičnost” nažalost je samo pokušaj teorijskog opravdanja transfobnog i isključujućeg impulsa da se trans osobama oduzme pravo na samoodređenje i tjelesnu autonomiju. U Femrevoltovom intervjuu s Carol Hanisch, ova radikalna TERFovka u jednoj izjavi najbolje sažima transfobiju, negiranje trans identiteta i strah od gubitka stečenih privilegija:
“Suočene smo s toliko mnogo prepreka. Mnoge su tu odavno, ali je naš pokret uspio neke od njih držati podalje neko vrijeme. Druge su rezultat razvoja o kojem nikada nismo ni sanjale, poput transaktivističkih muškaraca koji se pretvaraju da su žene, te nam postavljaju prepreke na putu i sišu nam energiju, vrijeme i novac – neki čak i fizički prijete ili uzrokuju da žene izgube posao. Oni uzimaju plodove teško stečenih kompenzacija za žene kao svoje vlastite.”
Nakon ovakvog citata ne iznenađuje nas što TERFovke svoju “rodnu kritičnost” prakticiraju i politički, surađujući s radikalnom, klerikalnom desnicom na oduzimanju prava trans osobama. Nastavljajući na paralele između TERF diskursa i ultrakonzervativaca iz članka Jane Kujundžić, u ostatku članka se osvrćem na domaće repertoare transfobnih feministkinja. Čitajući Deklaraciju o spolno utemeljenim pravima žena i ostale argumente koje nam servira Femrevolt ponekad je teško oteti se dojmu da čitamo Željku Markić. Deklaracija tako ističe da se “uključivanjem muškaraca koji tvrde da imaju ženski ‘rodni identitet’ u pravnu kategoriju majki narušava se društveni značaj majčinstva i potkopavaju prava majki”. Ovaj argument gotovo je identičan argumentima radikalne desnice o tome kako će istospolni brakovi uništiti brak kao takav ili umanjiti njegov značaj, iako je on potpuno neutemeljen u realnosti. Nadalje, svođenje žena na njezine biološke odrednice i reproduktivnu ulogu u potpunosti odgovara crkvenom tumačenju spola kao prirodne, biološke odrednice koja je utemeljena u prirodnom pravu.
Međutim, možda najopasniji, najpodmukliji i najtransfobniji argument je onaj o ugrozi koja prijeti cisženama i djevojčicama od strane “muškaraca koji se oblače u žene”. Femrevolt tako kritizira rodnu ideologiju koja tjera cisžene da “prihvate rizik ugrožavanja privatnosti i sigurnosti” u javnim zahodima i krši “prava žena da koriste javne zahode neometane od prisutnosti muškaraca”. John Vice Batarelo u jednom od govora na splitskoj rivi, prosvjedujući protiv Istanbulske konvencije, također je svojedobno upozorio na opasnost od muškaraca koji će moći urinirati na istom mjestu gdje i njihove maloljetne kćeri. Kao što je nekada dio radikalnih feministkinja uz desničare i Crkvu potpirivao moralnu paniku o prostituciji, ‘bijelom roblju’, ubojstvima žena za “snuff filmove”, pa čak i tvrdnje o sotonističkim ubojstivma i zlostavljanjima djece u Britaniji (Ben-Yehuda & Goode, 2009: 27), danas šire paniku o trans osobama koje prijete ženama i djevojčicama u javnim zahodima. Dramatiziranje, pretjerivanje i skandaliziranje javnosti tipično je za populistički diskurs i širenje moralne panike koja u pravilu kao žrtve konstruira ranjive segmente populacije poput žene i djece.
TERF aktivistkinje sklone su, slično radikalnoj desnici i populistima, kritizirati kulturu ‘političke korektnosti’ koja je navodno nametnuta od strane trans aktivista i koja služi ušutkavanju (cis)žena. Gotovo je nevjerojatna TERF pretpostavka da je pokret za trans prava, dakle za prava jedne od najugroženijih i najmarginaliziranijih skupina u društvu, postao dio mainstreama i došao na pozicije moći te da je u stanju propisivati društvene norme. Kao što domaći ultrakonzervativci plaču zbog navodne kršćanofobije u društvu prožetom kršćanskim moralnim normama te tradicionalnim, patrijarhalnim vrijednostima, tako i TERFovke rado posežu za samoviktimizacijom i izokretanjem vlastite pozicije moći u odnosu na trans populaciju u skupinu ugroženih žena kojima trans “muškarci” prijete i nad kojima ponovno pokušavaju uspostaviti dominaciju prisvajanjem ženskog iskustva i identiteta. Poticanje osjećaja straha i ugroze praćeno je proliferacijom fake news primjera napada trans osoba nad ženama na sličan način kao što radikalna desnica koristi pojedine slučajeve nasilja nad ženama kako bi konstruirala barbarskog i nasilnog muslimanskog Drugog.
Isključivanje jedne od najranjivijih skupina u društvu
Budući da su vlastitim esencijalističkim poimanjem žene kao biološki definirane kategorije ograničene gledati na patrijarhat kroz prizmu dualističke i vječne borbe na relaciji muškarci — žene, ne preostaje im drugo nego trans žene ubaciti u skupinu opresora. Pojava i vidljivost TERFovskog diskursa u Hrvatskoj i regiji posebno je zabrinjavajuća i štetna s obzirom na relativnu slabosti, nevidljivost i potkapacitiranost lokalnih trans pokreta. S obzirom da osjetljivost na prava trans osoba, odgovarajuća zakonska rješenja, terminologija te sveopća svijest javnosti i dalje nisu ni blizu poželjne razine, još uvijek postoji opasnost da se, uz dominaciju klerikalne ideologije, TERF terminologija nametne i izbori za dominantno mjesto u domaćem feminizmu kada je riječ o pristupu trans pravima. Njihovi esencijalistički i transfobni stavovi mnogo su bliži i razumljiviji hrvatskom političkom mainstreamu nego što je, primjerice, kvir feminizam.
A ako nas je kvir feminizam išta naučio onda je to da je esencijalizacija identiteta nužno i put ka isključenju drugoga. Riječima Judith Butler, “ako subjekt proizvodi koherentnost na štetu vlastite kompleksnosti i intersekcije identiteta od kojih se sastoji, tada taj subjekt zatvara različite osporavajuće veze koje bi mogle demokratizirati polje njegova djelovanja.” (Butler 2011, 77). Drugim riječima, TERFovski feminizam zaključan je u vlastiti fiksirani identitet biološki definirane žene koji inherentno zatvara vrata uključivanju drugih podčinjenih grupa. Različite tradicije radikalnog feminizma poput lezbijskog separatizma logično su izvedene upravo iz takve pozicije političke i djelatne nemoći da se razbiju okovi vlastitog samoograničenog subjektiviteta. U tragičnom i ironičnom obratu, TERFovska ideologija naturalizacije žene, ženskog iskustva i ženske solidarnosti priklanja se upravo onoj filozofskoj struji racionalističke i objektivističke dogme o biološkim i materijalnim datostima protiv koje se feministički pokret bori desetljećima kao jednoj od izvora moći i dominacije nad ženama. Time princip feminističke etike brige, empatije i inkluzije selektivno primjenjuje na biološkoj osnovi, isključujući trans osobe i ostale ranjive skupine u ime “rodnog abolicionizma” koji u pravilu ostaje samo teorijska izlika za transfobiju, za jezično i diskurzivno nasilje koje je direktna posljedica nepriznavanja trans identiteta te prava na tjelesnu autonomiju i samoodređenje trans osoba.
Regresivnost banalne kritike kapitalizma
Napokon, TERF varijante marksističkog feminizma koje inzistiraju na materijalističkim osnovama spolne opresije nisu ništa manje promašene iako možda manje eksplicitno transfobne od onih radikalno-feminističkih. Već spomenute kritike individualizma i konzumerizma postmodernih ili “posthumanističkih” i identitetskih politika razočaravajuća su bastardizacija ozbiljne marksističke kritike i polaze od simplificiranih vapaja za kolektivizmom i determinizmom svih opresija u klasnim osnovama. Umjesto da svoju kritičku oštricu usmjere ka borbi za javno zdravstvo i javno financirane medicinske usluge potrebne mnogim trans osobama, borbi za prava trans seksualnih radnica i beskućnica kao nekih od socijalno i radno najugroženijih skupina, njihov antikapitalizam zaostaje na površinskoj razini sličnoj antikapitalizmu klerikalne desnice. Podsjetimo, upravo je Katolička crkva ta koja proziva industrije pobačaja, seksa, umjetne oplodnje te destruktivni individualizam i moralni relativizam suvremenog kapitalističkog društva u ime prirodnih moralnih zakona i objektivne materijalne realnosti. Banalni kolektivizam i vizija uniformnog društva oslobođenog lažnih ideologija i “lažne svijesti” još su jedna u nizu sličnosti klerikalnih i TERFovskih diskursa.
TERFovke nažalost nisu jedine “progresivne” i “lijeve” akterice koje su se pridružile esencijalističkoj kritici “rodne ideologije” koju promovira klerikalna desnica. Socijaldemokratska stranka u Rumunjskoj tako je podržala homofobni referendum o braku, Socijalisti u Bugarskoj su se usprotivili ratifikaciji Istanbulske konvencije zbog “rodne ideologije”, a demokratski socijalist i bivši predsjednik Ekvadora, Rafael Correa u nekoliko je navrata javno progovarao protiv “rodne ideologije”, pobačaja i istospolnih brakova. U vremenu jačanja i mainstreamizacije radikalno desnih stranaka i pokreta, zadatak nam je budno pratiti različite pojave i u feminističkom pokretu budući da postoji opasnost od kooptacije TERFovskog esencijalizma od strane radikalne desnice kako bi se prikazala prividna potpora žena i feministkinja njihovim politika, kao što se već događa u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ako želimo promišljati i djelovati u smjeru emancipatorskih politika, priznavanje pluralizma i intersekcije različitih opresija jedina je osnova za progresivnu solidarnost i inkluziju svih marginaliziranih skupina u društvu.
Izvori
Butler, Judith. Bodies That Matter: On the Discursive Limits of “Sex,” 2015.
Goode, Erich, and Nachman Ben-Yehuda. Moral Panics: The Social Construction of Deviance. 2nd ed. Chichester, U.K. ; Malden, MA: Wiley-Blackwell, 2009.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
