Jedna od najvećih tragedija koja je snašla potlačene koju su bili/e prisiljeni/e internalizirati jest poricanje legitimiteta njihovih osjećaja i emocionalnih odgovora na njihovo konstantno ugnjetavanje. Potlačenima je uskraćeno pravo na vlastite emocije što predstavlja katastrofalni raskol između tijela i uma. Osjećaji poput ljutnje i boli tako postaju korozivni, zagušujući, toksični. Svojom oksidirajućom destruktivnošću oni guše, prodiru u tkivo i komadaju kolektivno tijelo i svijest ugnjetavanih nepovratno ga pretvarajući u bezobličnu masu beznađa i na sebe usmjerene mržnje. No, kada taj amalgam emocija jednom izađe na površinu u kolektivnom iskazu gnjeva, on postaje najvećom ljubavnom simfonijom ikad komponiranom – simfonijom koja uništava nasilne, kolonijalne imperije i stvara temelje sasvim novog svijeta.
Ponovno zagospodariti vlastitim osjećajima te povratiti pravo na ljutnju za potlačene, predstavlja jedan od najvećih dostupnih im alata u borbi za oslobođenje upravo zato što tlačitelji, kolonizatori, vladajuće i elitne klase prepoznaju transformativnu moć kolektivnog bijesa i kolektivne boli.
I baš zato što je se toliko boje, tlačitelji za nas stvaraju alternativni protu-narativ. Govore nam da bismo trebali/e pronaći demokratske, miroljubive, sterilne načine izražavanja našeg ogorčenja i nezadovoljstva u devetom krugu pakla opresivnog sistema sustavno usmjerenog protiv nas. Trebali/e bismo šutke dopustiti da sva naša krv bude uredno prolivena unutar prethodno definiranih granica sustava – poput poslušne dječice koja, bojeći svoj crtež, uvijek pažljivo ostaju unutar linija. Takva nam se očekivanja zadaju u sustavima koji ne ostavljaju mjesta mirnim prosvjedima. U sustavima čiji su zatvori do vrha ispunjeni našim ljudima, našom djecom, našim aktivistima/kinjama, našim demokratski izabranim čelnicima/ama. U sustavima čiji su zatvori toliko prepuni da počinju nama puniti stadione. U sustavima u kojima je naše javno pogubljenje pretvoreno u omiljeni nacionalni sport. U sustavima gdje je on-line aktivizam, a kamoli ulični aktivizam, dovoljan da vas ubije – ili još gore, da nestanete pod nerazjašnjenim okolnostima. U sustavima koji, nakon što su sa zemljom sravnili naše gradove, demoliraju čak i naša groblja ne bi li izbrisali naš svaki trag iz straha od toga što bi i najmanji ostatak našeg postojanja mogao učiniti našem kolektivnom sjećanju i našoj kolektivnoj svijesti. Oni žele sterilni odgovor u nimalo sterilnom sistemu. Demokraciju unutar ne-demokracije. Mirne iskaze nezadovoljstva u raljama nasilja.
Breme racionalne, razumne, miroljubive, humane reakcije je na leđima potlačenih, čak i kada ih se ubija na najnasilnije, najoodvratnije, užasne načine koji ruše sve granice ljudskog ugovora; čak i kada ih se oslikava i stalno prikazuje kao divlju, iracionalnu, neukroćenu životinju, histeričnu, buntovnu, nerazumnu, ludu.
Još gore, oni koji tvrde da stoje uz nas reproduciraju iste ideologije utišavanja protiv nas. Govorite o svojoj patnji, kažu, ali govorite akademski, budite antropolog, društveni znanstvenik – samo ne budite čovjek – koristite neemocionalne iskaze tako da ja mogu naučiti, a da mi ne bude previše nelagodno. Govorite o vašim ljudima koji umiru, o masakrima i genocidima tako da mogu konzumirati vašu bol u svrhu nadogradnje svojih akademskih/novinarskih/kulturalnih voajerskih interesa, jer vi ste, na kraju krajeva, samo oruđe moje intelektualne znatiželje ili dobročiniteljskih aspiracija.
Potlačeni, kolonijalizirani, ušutkani imaju pravo na svoj gnjev, na svoje predstavljanje i izražavanje ogromne boli i patnje na sve načine koje smatraju prikladnima – to uključuje “nerede”, to uključuje oružani otpor, to uključuje vraćanje prava na bijes, prava da osjećamo i izrazimo, i prava da razbijemo svaki prozor, svaku ideologiju i zatvor, svaku ciglu, svaki kamen na puteljcima i stazama sistema i institucija i država i društava koji opravdavaju svoje svakodnevne pokolje, svakodnevna ubojstva, svakodnevno brisanje same egzistencije i boli i patnje koje stvaraju.
Potlačeni moraju shvatiti da se njihovi mehanizmi preživljavanja moraju proširiti i na razmatranje načina na koje smo kolektivno dopustili da čak i naši osjećaji budu kolonjalizirani. I da psihologija našeg oslobođenja treba prigrliti emocionalne odgovore koji su divlje iracionalni, potpuno neakademski i neprikladni za javnu potrošnju, potpuno samodostatni i savršeno, apsolutno, beskompromisno, potpuno prilagođeni našem iscijeljenju i stoga oslobađajuće.
Prevele i prilagodile: Sanja Kovačević i Katarina Pavičić-Ivelja
