Kad je za bučnim stolom u kafiću svoj put do mene našao Svjetlanin glas i riječi: “Libela prestaje s radom krajem godine”, ostala sam malo bez zraka (portal će i dalje postojati na internetima, ali više neće objavljivati u kontinuitetu). Iz njenih sam očiju odmah iščitala da joj je ovo otvorena rana, nakon toliko godina uredničkog truda i sati rada koji ne bi stali u nijednu volontersku knjižicu. Nisu me iznenadile knedle u grlu, svima su nam već poznate održavanja neprofitnog medija na životu. Nije iznenadilo, ali jest rastužilo.
Libela je prvi medij za koji sam počela “ozbiljno” pisati i volontirati, još kao studentica, 2011. godine. Urednice su od samih početaka hrabrile šaroliki izbor tema – arapske pjesnikinje? može! Izraelsko-jemenski bendovi? samo daj! Blogerice iz Bagdada? Dapače!. Kroz te sam prve novinarske korake imala priliku razgovarati s aktivistkinjama, novinarkama i urednicama koje su bile sposobne, uviđavne, velikodušne. U nijednom se trenutku nisu ponašale nadmeno, u nijednom trenutku nisam imala osjećaj da igramo igru nadigravanja. Osjećala sam da je svaka od nas dobrodošla, da se u svaku od nas vjeruje. Upravo zbog toga smo se mogle i kritizirati i šaliti i jedne od drugih učiti. Upravo zbog toga se iz Libelinog članstva izrodilo toliko drugih sjajnih inicijativa. Neću zaboraviti kad mi je prije 7-8 godina tadašnja urednica Tajana Broz na moj prijedlog teme o ratu u Afganistanu i izraženi strah da “možda nije to tema za Libelu”, komentirala kako se feministkinja svakako tiču i ratovi, ali i kako nema priče koja nas se ne tiče, o čemu god se radilo.
Pamtit ću i kako mi je prije osam godina, za Božić, u kuverti na kućnu adresu stigla čokolada, sto kuna i poruka “Hvala ti što pišeš za Libelu. Urednice”. Taj sam papirić i tih sto kuna sačuvala do dana današnjeg, a bilo je više nego par kriza kad me je tih sto kuna mamilo. Neki ljudi čuvaju servise od kristala, ja čuvam prvih sto kuna od pisanja. Dat ću ih dalje nekome, kad se desi moment vrijedan takve primopredaje.
Pisati ovaj “oproštajni” tekst i pričati i tipkati sa ženama koje su skoro 12 godina držale Libelu na životu, istovremeno je i čast i kamen na srcu. U njega nisu, naravno, stale sve Libeline volonterke, jer takvom tekstu ne bi bilo kraja. Ali one znaju tko su i znaju da će svako njihovo slovo ostati u Libelinoj arhivi. Neću stoga duljiti – riječ prepuštam dalje – jer što je Libela nego jedna veličanstvena štafeta koju su istrčale žene.
Tajana Broz bila je prva Libelina urednica i pokretačica na samim počecima 2009. godine. Na Libeli je aktivno radila do 2017., od kada je, kako se opisuje – “slabije aktivna volonterka”.
O svom iskustvu i značaju Libele Tajana priča:
“Meni osobno je Libela, na kraju kad sve to pokušavam sagledati, važna zbog svih divnih žena koje sam kroz nju upoznala, drugarstva koje se razvilo, prilike za učenje i naš mali prostor slobode. Društveno, Libela je na neki način bila prvi korak brojnim aktivistkinjama i novinarkama i naprosto mladim ženama koje su se kroz nju oblikovale i učile i na kraju dana postale to što jesu, a mnoge od njih su istovremeno na ovaj ili onaj način mijenjale društvo u kojem žive. Libela je pokretala neke jako važne teme. Na svojim počecima bila je gotovo jedino mjesto na kojem ste mogli saznati nešto o ženama koje su aktivne u političkom životu, prva je ozbiljno pisala o seksizmu, pratila politike rodne ravnopravnosti, problematizirala konzervativne pokrete i mnogi su upravo zahvaljujući Libeli došli u doticaj s brojnim pitanjima roda. Možda je čak i pravo čudo da je tolike godine opstala u potpuno prekarnim uvjetima rada, nošena golemim volonterskim angažmanom kako urednica tako i novinarki. Od svega mi je u ovom COVID-19 trenutku rastanka najgore što ne možemo napraviti pošteni oproštaj u kuhinjici na Novoj cesti 4 s još jednom Libelinom kavom smijeha i razgovora. Bila je čast živjeti i boriti se s vama, drugarice”.
Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Tajana ističe:
“Neki od meni najdražih/najvažnijih tekstova su kolumna koja je prvih par godina bila kontinuirano najklikaniji i čitaniji tekst, a bavio se sveprisutnim seksizmom kroz gostovanje Jelene Veljače kod Ace Stankovića puno prije nego je ona postala poznata i kao aktivistkinja. Nekoliko kolumni i komentara koje su mi posebno dragi jer su duhoviti i nježni i opori su Pomireni s medom Ane Brakus i Topovskim udarom na Thompsona Lee Jurišić. Jedan od sigurno najvažnijih Libelinih tekstova u izuzetno jakoj konkurenciji je tekst Svjetlane Knežević i Hane Grgić o dostupnosti pobačaja. One su taj tekst napisale kada još niti jedan mainstream medij nije o pobačaju pisao na taj način, dok je danas to redovni sadržaj svakog teksta o pobačaju u Hrvatskoj. Od mojih tekstova najdraži mi je onaj možda najmračniji, a napisan povodom gostovanja Judith Reisman u Hrvatskoj i jedan intiman tekst Dušo, ovo će malo boljeti koji je se godinama skupljao u mojim žilama i onda je samo iscurio. I to je još jedna stvar zbog koje mi (nam?) je Libela (bila) važna. Omogućila nam je da iscurimo kroz Jožin kod i Tomislavov dizajn na ekran i vrištimo radi nepravdi koje nas okružuju i istovremeno stvaramo neki bolji svijet”.
{slika}
Ana Brakus na Libeli je kao volonterka završila 2012, godine, od 2013. do 2016. godine bila je dio uredničkog tima.
O svom iskustvu i značaju Libele, Ana kaže:
“Kako to Svjetlana voli reći – Libela je za mene bila širenje područja borbe. Mjesto na kojem kao da su se sprovodile akcije nekog našeg tajnog pakta da rastemo, pišemo, mislimo, družimo se. Libela mi je dala neke od najboljih prijateljica koje imam, dala mi je prva novinarska i urednička iskustva. Svega toga ne bi bilo da nam nije dala prostor u kojem smo učile kroz rad, jedna od druge. Libela je za mene, dakle, bila prostor slobode, u mnogočemu moj početak. Možda najznačajnije što sam iskustvom na Libeli dobila je bilo povjerenje koje mi je ukazala Tajana Broz. Ona je, naime, davno na moj prvi opširni, tri puta prekontrolirani i krajnje službeni mail u kojem izražavam želju da volontiram na Libeli odgovorila s jednim običnim ‘Ok’. I onda je godinama nastavila biti tu za nas. Znam da ona sebe ne vidi tako (i to je valjda normalno i zato još čarobnije), ali Tajana je nevjerojatno smirena, senzibilna i zapanjujuće sposobna. Znala je da se ugledamo u nju, znala je da njezine savjete i slušamo i nikada to nije koristila ni za što drugo osim za to da nam pomogne. Štoviše, inzistirala je uvijek na tome da smo ravnopravne. Kako vrijeme prolazi, ili direktnije – kako starim(o) – primjećujem sve više koliko je to zapravo rijetko i značajno. Da jedna od prvih osoba na koju naletiš u novinarskom i/ili volonterskom svijetu, ona koja u mlade žene toliko nesebično sipa hrabrost i odgovornost, ona koja živi solidarnost, dijeli svoju moć i za koju i kad te kritizira nikada ne sumnjaš da vjeruje u tebe. Ne sumnjam da joj je barem jednako neugodno dok ovo čita koliko meni dok ovo pišem – nije nijedna baš poznata po emotivnim ispadima – ali mislim da zaslužuje biti zapisano u povijest da Libele ovakve sigurno ne bi bilo bez nje. Nimalo manje važna za Libelu nije ni uloga Svjetlane Knežević koja je u ovaj portal uložila cijelo svoje srce i godinu za godinom beskonačne volonterske sate. Ne bi je bilo ni bez nebrojeno mnogo volonterki, mladih i starijih žena, koje su svoje vrijeme i trud uložile u to da Libela zaista bude inkluzivan i otvoren prostor. Nedavno sam za okrugli rođendan dobila foto-album, prepun fotografija iz svih razdoblja života. Cure s Libele, nasmiješene, pametnih očiju, uvijek na korak od neke žustre rasprave su moja slika tog razdoblja.
Manje sretan dio Libeline priče je što nikada nije dobila pravu šansu. Kao što znamo, neprofitni mediji u Hrvatskoj su zanemareni, necijenjeni i ostavljeni da se snalaze kako znaju i umiju. Libela je zbog mnoštva volje i mnoštva žena odolijevala sustavnom ignoriranju godinama, vraćala se ruba ponora u nekoliko navrata, ali sada to, očito više nije moguće. Za sobom će, duboko vjerujem, ostaviti prazninu. Prostora za perspektive, poglede i potrebe žena i svih drugih diskriminiranih i marginaliziranih skupina u ovoj skučenoj zemlji ima sve manje. Libelinim krajem sužava se još više. Za mene to samo znači da kada voda još jednom dođe do grla, a doći će, sve ono što Libela jest će se vratiti, zvao se taj portal tako ili drugačije. Nadam se da će tada naići na veću podršku ovog društva”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Ana kaže:
“Naprosto ne mogu izabrati. Nadam se da će cjelokupna arhiva ostati dostupna”.
{slika}
Silvija Jakovljević na Libeli je počela volontirati kao autorica i prevoditeljica 2016. godine, a uredništvu se pridružila 2018. godine.
O svom iskustvu i značaju Libele, Silvija priča:
“Pisanje i prevođenje tekstova za Libelu predstavljalo mi je od samog početka veliki izazov i veliku čast. Nije uvijek bilo lako artikulirati svoje stavove i na neki način nadmašiti samu sebe u pisanju, čitati vlastite tekstove očima oštre i, usuđujem se reći, zahtjevne Libeline publike – a prevođenje i prilagodbu tekstova, s kojom nisam imala nikakvog prethodnog iskustva, da i ne spominjem. Ipak, biti dio te zajednice, kao autorica i kasnije kao urednica, značilo je u mojim očima biti pozvan za stol s velikim curama. Na prilici da se moj glas čuje, i kroz njega, nadam se, mnogi drugi glasovi, mnoge priče i iskustva, bit ću vječno zahvalna. Libela je na mene djelovala onako kako mi se, kao urednici, čini da je trebala djelovati na čitateljice; ohrabrila me i osnažila, pružila mi je okvir za poimanje društva u kojem živimo, pomogla pronaći mjesto među ‘svojima’.
U širem društvenom kontekstu, volim vjerovati da je Libela bila i ostala, kako naziv portala i govori, mjerni instrument za (ne)jednakosti, pokazatelj svega što je u društvu ‘nahero’ i na čemu bi trebalo raditi da se barem za koji stupanj ispravi. Libela je za mene prostor susreta, razmjene, pa čak i prostor konflikta, jer bez konflikta i krize nema rasta. Nevjerojatno je koliko je ideja i feminizama koegzistiralo na toj platformi, ujedinjenih u zajedničkoj borbi protiv patrijarhalnih struktura u najširem smislu. To je, po meni, bila snaga Libele”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Silvija kaže:
“Volim Libeline intervjue. Mislim da je važno i nagrađujuće dati glas osobama koje rade dobre stvari i volim što je Libela služila kao platforma na kojoj će se predstaviti brojne kvalitetne feminističke i queer autorice, umjetnice, udruge i inicijative. Feminizam, uostalom, podrazumijeva podršku i solidarnost”.
{slika}
Marinella Matejčić za Libelu je počela pisati 2012. godine. Prevodila je tekstove, pisala autorske članke, provodila istraživanja i u jednom momentu postala članicom redakcije – što opisuje kao “jednu od najdražih tranzicija u životu”.
O svom iskustvu i značaju Libele, Marinella kaže:
“Osim borbe protiv patrijarhata preko tipkovnice, Libela je i poligon za suradnje, prijateljstva, ali i prostor dijeljenja nevjerojatno prekrasne energije suborkinja. Namjerno ne pišem u prošlom vremenu jer je Libela vječna: sve što je na Libeli stvoreno, ostaje. Na i s Libelom rastemo, razvijamo se, upoznajemo sebe i društvo, pomičemo vlastite granice komfora. Kao izuzetno aktivan i produktivan portal, Libela kroz svoje raznolike rubrike i snalažljivost novinarki, redakcije i, naravno, urednica, širi svijest o aktualnim događanjima i praksama, ali prepušta prostor i našim promišljanjima kao autoricama, što ostavlja dubok trag na razvijanju retorike i brušenju vještina pisanja. Na Libeli su uvijek sve akcije popraćene: koliko god bile jednostavne, zauzimale su prostor. Tekstovi su pratili kako stanje u Hrvatskoj, tako i internacionalno. Spektar tema je oduvijek bio širok, a intervjui su čitalaštvu dozvoljavali da upozna i neke manje eksponirane heroine i heroje ljudskih prava. Kada nam je oduzeto pravo na brak, Libela je uredničkom intervencijom osvanula s jednostavnim natpisom: GEJ BRAK. Kontra struje i kontra mainstreama, Libela je bila i ostala nevjerojatna platforma briljantnih aktivistkinja i aktivista”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Marinella objašnjava:
“Ne bih izdvajala zaseban tekst, no s obzirom na razvoj situacije oko reproduktivnih prava svakako bih preporučila tekstove označene sa ‘SRH’ i ‘reproduktivna prava’. Temeljito čitanje svih tih autorskih i prevedenih tekstova daje izvrstan uvid u trendove koji se događaju unazad šest-sedam godina”.
{slika}
Tea Stipan na Libelu je došla 2013. godine, a 2014. godine postala je članica uredništva, gdje je ostala do dana današnjega.
O svom iskustvu i značaju Libele, Tea priča:
“O tome sam dosta razmišljala u posljednjih nekoliko mjeseci kada smo razgovarale o mogućnosti gašenja portala. Iako smo sve bile vrlo svjesne težine situacije i nemogućih uvjeta u kojima radimo (zapravo, volontiramo), uvijek ti se javi taj glasić negdje u pozadini koji vrišti NE NE NE NE. I mislim da je to zato što je Libela jedno jako formativno iskustvo za mene – na Libeli sam primarno pronašla nevjerojatnu zajednicu žena, istomišljenica, koje se bave istim stvarima koje i mene zanimaju. Koje se bore, traže više i bolje za sebe i druge oko sebe, međusobno se motiviraju i podržavaju, i taj osjećaj pripadnosti nečem većem je neprocjenjiv. Što se nekog šireg konteksta tiče, do pojave Libele u obliku medija, na našim prostorima nije praktički bilo izvora iz kojeg se mogao dobiti uvid u bilo kakvu temu iz feminističke perspektive (čast izuzecima!), a da to nije bio senzacionalistički članak nakon tragedije kao posljedice obiteljskog nasilja ili obilježavanje Osmog marta ružama i slatkišima. Libela je dala kritički pogled na brojne stvari koje u našem društvenom okruženju predstavljaju ogroman problem (od prava na pobačaj do sustavnog rodno uvjetovanog nasilja i dalje), a koje su predugo bile gurane pod tepih. Osim toga, iz Libele su se izrodile neke divne aktivističke inicijative i organizacije koje su napravile puno po pitanju prava žena i manjina”.
Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Tea izdvaja:
“Prvi tekst koji mi pada na pamet je ‘Majčinstvo me ne ispunjava‘. Činjenica da je star šest godina, a prvog sam se sjetila, dovoljno govori sama za sebe. Ovo nam je do danas jedan od najčitanijih tekstova na portalu, i to baš iz onog razloga koji sam ranije navela: govori o stvarima koje su u našem društvu i dalje velika tabu tema, a mnoge žene to proživljavaju, osjećajući da su pritom same. A imale smo i nastavak. Generalno mislim da smo puno i dobro pisale o problemu obiteljskog nasilja u Hrvatskoj i pitanjima reproduktivnih prava i zaštite, pa se za takav tekst uvijek možete zaletjeti na Libelu”.
{slika}
Dolores Marčetić za Libelu je pisala četiri godine, od 2013. do 2016. godine.
O svom iskustvu i značaju Libele, Dolores priča:
“Libelu sam otkrila 2012. godine, a suradnju sam započela u želji da istražujem rodnu ravnopravnost, aktivizam i ljudska prava kroz različite umjetničke projekte u regiji i svijetu. Imati iza sebe medij koji podržava tvoje ideje i podupire rad spomenutih tema, bila je i ostala rijetkost na našim prostorima. Kroz 100-tinjak izvještaja, članaka, reportaža i intervjua razgovarala sam s ljudima od Kanade do Španjolske, a svima je bilo izuzetno drago podijeliti svoju priču za Libelu. Hvala svim mojim tadašnjim kolegicama novinarkama i urednicama, kao i čitateljima koji su podupirali naš rad”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Dolores kaže:
“Dojmili su me brojni razgovori i projekti koje sam predstavljala, a svakako bih istaknula intervju iz 2015. godine s peruanskom vizualnom umjetnicom Mariom Mariom Achom Kutscher koja kroz umjetničke radove propituje položaj žene. Baš kao i prije pet godina, tako i ove 2020-te, kada je većina umjetničkih i kulturnih događanja zbog pandemije morala utihnuti, ne smijemo zaboraviti: umjetnost može doprinijeti izgradnji boljeg svijeta i otvoriti neke nove vidike koji su našem društvu prijeko potrebni. Što je Maria Maria Acha Kutscher rekla za Libelu 2015. godine, možete pročitati ovdje“.
{slika}
Jana Kujundžić volontira za Libelu od 2012. godine. Krenula je prvo s prijevodima, a onda se ohrabrila i s autorskim tekstovima.
O svom iskustvu i značaju Libele, Jana kaže:
“Meni Libela prije svega znači prostor slobode i rasta u feminističkom i aktivističkom smislu, mislim da sam puno toga naučila i dobila kroz Libelu. Libelini tekstovi često su otvarali razne teme i približavali feminističke borbe koje se događaju negdje drugdje domaćem terenu. Također, pluralizam i interesa i mišljenja kroz razne teme na Libeli stvarno su mi pomogle da izbrusim vlastitu feminističku poziciju. U širem smislu mislim da je Libela jedan od rijetkih portala, pogotovo negdje na početku svoga rada, koji je nudio informiranu feminističku kritiku koja nije štedjela nikoga, ni domaću ni vanjsku politiku, ni pop kulturu, razno razne socio-političke trendove, izjave poznatih i manje poznatih ljudi, sve se pratilo i kritički promatralo. Također, mislim da je posebno to što je na portalu velika raznovrsnost tema, a opet kroz sve se provlačila ta feministička kritička crta. Naravno, feministička kritika se rafinirala kroz godine, i nova znanja su se pretvarala u tekstove, prvo su možda ipak dominirali čisti prijevodi, ali kasnije je to postalo istraživački rad korištenjem više izvora i različitih tekstova. Mislim da su i aktualne teme i brze reakcije na razna dnevno politička događanja privlačile ljude da čitaju Libelu i da budu informiranie o tome što se događa i koja je aktualna problematika”.
Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Jana izdvaja:
“Posebno mi je značajan stup srama na Libeli jer nudi pregled najsramotnijih izjava političara, političarki i drugih javnih osoba što nam služi kao trajan podsjetnik na rasprostranjene diskurse u društvu u kojem živimo i služi kao poticaj i motivacija da ne odustajemo od borbe protiv svih oblika diskriminacije, seksizma, govora mržnje itd. Teško mi je istaknuti samo jedan tekst ili temu, ali ako baš moram izdvojila bih seriju tekstova ‘Adrio bella’ o razvoju zadarske industrije, odnosno o tvornici Adria i njezinim radnicama, kao i seriju tekstova o ženskoj revoluciji Kurdkinja. Za kraj, dosta bitna i aktualna tema jer ne možemo biti slobodne dok svaka od nas nije slobodna, da parafraziram Audre Lorde, odnosno zašto TERF-ovkama nema mjesta u feminizmu. Mislim da je Libela uvijek bila i biti će na pravoj strani povijesti protiv svih vrsti ugnjetavanja i konzervativizma, u kojem god obliku se oni pojavljivali”.
{slika}
Iva Zelić na Libeli je od 2012. godine i kroz nju je prošla sve etape, od volonterke, novinarke pa do urednice.
O svom iskustvu i značaju Libele, Iva objašnjava:
“Iskreno, ja sam na Libelu došla slučajno. Željela sam negdje pisati, a vidjela sam da Libela traži volonterke. U samom početku moje je znanje o temama kojima se Libela bavi bilo prilično oskudno. No, od teksta do teksta, od druženja do druženja, a posebno kroz urednički angažman, jako sam puno učila, preispitivala svoja stajališta, svoje privilegije, svoje prijašnje postupke i svoje kapacitete. Mogu reći da je Libela za mene bila prostor, kako učenja o društvenim nejednakostima, tako i prostor učenja o sebi samoj. U širem društvenom i aktivističkom kontekstu volim misliti da je Libela davala sve od sebe, a ponekad gotovo i preko mogućnosti volonterki/a, novinarki/a i urednica, da iznese teme koje smo smatrale/i neizmjerno važnima u datom momentu, nerijetko ignoriranim ili nekompetentno obrađivanim na dominantnim medijima. Ipak, prvenstveno volim misliti da je Libela utjecala na pojedinke/ce kao što je utjecala i na mene, kroz učenje, osvještavanje i stvaranje boljih verzija njih samih”.
O tekstovima koje želi da ljudi pročitaju, Iva kaže:
“Teško mi je neki tekst ili temu posebno preporučiti. No, kad već razgovaram s tobom, mogu reći da su mene uvijek veselile tvoje reportaže o zadarskoj industriji. Veselile jer su sjajno obrađene, a istovremeno, u cijelom kontekstu, istinski rastuživale”.
{slika}
Sanja Kovačević na Libeli je radila gotovo pet godina, od 2o15. do 2o19. godine.
O svom iskustvu i značaju Libele, Sanja kaže:
“Za Libelu sam pisala i prevodila intenzivno – aktivistički, novinarski, istraživački, politički i osobno. Za mene je Libela bila prije svega prostor učenja, razvoja i slobode, kao i odskočna daska u mom aktivnom feminističkom djelovanju – sve što sam radila kasnije (i što radim sada) u tom polju, poteklo je iz Libele. Uvijek ću ostati zahvalna na tom prepoznavanju i prihvaćanju koje sam imala u Libeli, kao i na višegodišnjem zajedničkom entuzijastičnom, posvećenom i mahom volonterskom radu. Libela je u ovih više od deset godina za mene u ovom našem društvenom-političkom kontekstu bila i ostala najvažniji feministički portal – pokrivala je cijeli dijapazon važnih društvenih, feminističkih i lijevih tema i ideja, pratila i anticipirala procese društvenog razvoja, bila je pokretač i zamašnjak feminističkog društvenog osviještavanja. Iz Libele su potekle i važne za društvo bitne aktivističke inicijative – u moje vrijeme to su bili fAKTIV i Noćni marš – Osmi mart, Platforma za reproduktivnu pravdu, niz suradnji i zajedničkih akcija s drugim savezničkim inicijativama i organizacijama”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Sanja komentira:
“Mislim da su mi najvažnije teme bile one koje su se bavile feminizmom samim, njegovim definiranjem, problemima, procesima, razvojem, sukobima, artikulacijama, teorijama i praksama… Pa ću preporučiti jedan prijevod drage mi autorice Glosswitch pod naslovom ‘Valoviti feminizam’ (mislim da mi je to bio prvi prijevod za Libelu), a čini mi se da pokriva bitnu temu koja je nekako marginalizirana i o kojoj općenito ima malo tekstova – a to su ageizam i međugeneracijski konflikti kao stvarnost unutar feminističkog pokreta”.
{slika}
Jelena Tešija na Libeli je počela s radom kao prevoditeljica od 2011. godine, a od 2015. do kraja 2019. godine bila je članica uredništva.
O svom iskustvu i značaju Libele, Jelena priča:
“Svjetlana me već nekad na počecima Libele pitala hoću li se pridružiti, a ja sam bila u epizodi ‘Šta je to, neka ženska sekta?’. Bože, Jelena… Koju godinu i koje saznanje o feminizmu poslije, počela sam prevoditi članke i tako se zarolala moja priča s portalom, a na kraju sam provela skoro pet godina u uredništvu. Nekoliko sam dana razmišljala o pitanju što mi je značila i opet shvatila da mi je jako teško s riječima kad je Libela u pitanju. Kad god probam, više-manje završi u lošoj patetici, ali dobro. Značila mi je učenje o feminističkom novinarstvu, ono uzbuđenje kad radiš nešto u što sto posto vjeruješ i s čim nemaš nikakvih etičkih dilema. Značila mi je otkrivanje svega i svačega, piva uz rasprave što ćemo i kako ćemo, tulume i neka od najvažnijih prijateljstava. Značila mi je i puno nerviranja zbog (ne)financiranja, umor u pokušaju hendlanja portala i ostalog u životu, brigu s kojom sam u jednom trenu morala raskrstiti. Najzahvalnija sam joj na tome što je oko sebe skupila i jedan krug žena koje su poslije sudjelovale u osnivanju fAKTIV-a. Sažeto, Libela me oblikovala i privatno i aktivistički. A čini mi se da je oblikovala i druge. Jedanaest godina ovaj portal educira, informira, kreira stavove i mišljenja o temama o kojima su mnoge od nas prvi put i čitale upravo na Libeli. Otvarala je bitna pitanja, bila hrabra i bavila se feminističkim temama na način da je služila i kao korektiv mejnstrimu i kao izvor informacija zainteresiranim novinarkama”.
Među tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Jelena izdvaja:
“Izdvojila bih dva teksta koja su stvarno bila neizmjerno važna tad kad su nastala i koja dobro pokazuju što je to što je Libela sjajno radila. Prvi je tekst Majčinstvo me ne ispunjava iz 2014. godine koji je dugo bio među najčitanijima na portalu i koji je pokrenuo veliku raspravu o temi koja je bila tabu. Drugi je Anin Pomireni s medom iz 2012. godine, koji je bio važan odgovor na neokonzervativne napade na zdravstveni odgoj”.
{slika}
Katarina Pavičić Ivelja na Libeli je počela volontirati 2015. godine, a 2018. godine pridružila se uredništvu portala.
O svom iskustvu i značaju Libele, Katarina kaže:
“Libela je u mom slučaju definitivno odigrala ogromnu ulogu u pogledu ‘feminističkog buđenja’, ali i pravljenja prvih feminističko-aktivističkih koraka. Prije nego li sam osobno počela pisati za portal, Libelu sam nekoliko godina pratila kao čitateljica i divila se ženama koje otvoreno i bez dlake na jeziku progovaraju o temama vezanim uz ženska prava koje su unazad par godina bile smatrane mnogo kontroverznijima i nailazile na mnogo žešće kritike nego što je to danas slučaj (iako primjećujemo da je i danas situacija tek neznatno bolja). Kad sam se napokon odvažila javiti Libeli, za svoj prvi autorski članak pisala sam o balerini Misty Copeland i percepciji crnkinja u baletu, što je u tom trenutku (barem van Hrvatske) bila već poprilično obrađivana tema. Odabirom teme odlučila sam igrati na sigurno, a članak proslijedila uredništvu prilično bojažljivo pitajući se još uvijek mogu li i ja uistinu biti jedna od tih žena koje se ‘perom’ suprotstavljaju patrijarhatu. Naravno, ubrzo sam shvatila da je Libela prostor prepun pozitivne energije u kojem je uvijek moguće zatražiti pomoć ili savjet. Bila sam i ostala presretna što sam na portalu imala priliku naići na skup divnih žena i istomišljenica koje su uvijek spremne pružiti podršku, što me i ohrabrilo da nastavim pisati. Kako sam se tijekom godina ‘ohrabrivala’ moj tematski fokus sve je više prelazio na feminističke aspekte borbe protiv kapitalizma i pokrete koji u navedenom sudjeluju, kakav je ostao do danas.
Mislim da je sasvim moguće tvrditi da je Libela za mnogo mladih djevojaka i žena odigrala sličnu ulogu u kontekstu buđenja feminističke svijesti – od onih koje su tokom godina volontirale/pisale za portal, do onih koje su godinama ostale vjerne čitateljice. Libela je zasigurno predstavljala (i još uvijek predstavlja) vrelo kritičkog promišljanja o podzastupljenim temama koje nije uvijek bilo moguće pronaći u mainstream medijima, a od izuzetnog su društvenog značaja. Danas, nakon 11 godina postojanja Libele, portal je također i bogata arhiva feminističkih kretanja unutar Hrvatske i dokumentira društvene napretke ostvarene od 2009. godine do danas te na taj način može predstavljati i važan izvor informacija i inspiracije u kontekstu smjera nekih budućih aktivističkih djelovanja”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Katarina objašnjava:
“Stvarno mi je teško izabrati određeni tekst ili određenu temu budući da ih ima zaista mnogo te je obuhvaćen zaista širok spektar aspekata iz kojih je moguće sagledati ženska prava. Vjerujem da se na Libeli zaista nalazi za svakog ponešto. Osobno mi je vrlo drago da smo na Libeli imale članke vezane uz žensku revoluciju u Rojavi i intervjue s borkinjama YPJ-a i ostalim aktivistkinjama sudionicama revolucije. Naravno, nikako se ne radi o tome da to kažem zato što sam osobno mnogo pisala o toj temi i provodila mnoge intervjue pa želim ‘reklamirati’ samu sebe, već iz razloga što sam izuzetno ponosna na činjenicu da smo kao portal imale priliku pružiti medijski prostor jednom nadasve inovativnom te izuzetno važnom suvremenom feminističkom revolucionarnom pokretu čime se nadam da smo barem na neki mali način doprinijele internacionalizaciji antikapitalističko-feminističke borbe utemeljene na ideji ženskog oslobođenja jer je i svaki mali doprinos u širem kontekstu velika stvar”.
{slika}
Hana Grgić na Libeli je počela raditi 2012. godine, a vrlo brzo se priključila i uredništvu, gdje je ostala do 2016. godine.
O svom iskustvu i značaju Libele, Hana priča:
“Točno se sjećam glavne motivacije dolaska na Libelu. Kao mladoj studentici novinarstva kronično mi je nedostajalo kvalitetne novinarske prakse. Praksa koju su nam inače nudili uglavnom se svodila na potpuno besmisleno pretipkavanje stranih vijesti ili izvještavanje o ‘pao je snijeg temama’ u mainstream medijima. Libela je, osim bavljenjem rodnom tematikom koja me odmah privukla, nudila i suvisao program novinarske školice kroz vježbanja pisanja različitih novinarskih formi. To je verzija koju bih napisala u nekom službenom dokumentu, neslužbena verzija bila bi: Libela mi je bila druga obitelj. Ne znam što se točno nadvilo nad neboder na Novoj cesti gdje je bila službena Libelina adresa, iako se san o pravoj redakciji nikad nije ostvario, ali profesionalno i vrlo osobno, Libela je zadala neku direkciju mom životu. Prijateljstva koja sam tamo stekla postala su najvažnija prijateljstva koja danas danas prelaze nekoliko granica i tisuće i tisuće kilometara.
Imam osjećaj, gdje god se okrenem, posvuda Libeluše. Neke su izgradile novinarsku karijeru, neke otišle po doktorske diplome, mnoge i danas neumorno na životu održavaju aktivističku scenu, ali da moramo pobrojiti koliko je suradnica/ka prošlo našu virtualnu redakciju, brzo bismo se umorile. Libela je egzistirala u toj jednoj fazi kad se činilo da su neprofitni mediji uspjeli nekako dobiti sredstva za pokoju plaću i honorare i mogli malo lakše disati. Svi smo se mi borili za iste mrvice, što je ionako malu scenu neprofitnih medija uvijek dodatno cjedilo. Libela nikad nije došla do one ‘najveće’ potpore kojoj smo se jedne godine jako nadale. I ne samo jedne. Libelu smo gurale uz sve svoje druge poslove koji su u tom trenu plaćali račune. Kad razmišljam o Libeli, sjetim se svog tog neumornog rada i truda koji je svaka od nas ulagala, pisale smo o temama koje nas ljute i brinu, ali i vesele i nasmijavaju, po noći, ujutro prije posla, vikendima. Ne trebam posebno naglašavati da su neprofitni mediji, prije blitzkriega koji je nad njima počinio fašistoidni Hasanbegović, a kasnije nastavila notorna Obuljen Koržinek, u hrvatskom medijskom prostoru djelovali kao korektiv: onoga što su javni mediji trebali biti, a nikad nisu.
Libela je mijenjala oblike, ali uvijek ostala važan feministički i antifašistički medij. Vremena i životi se mijenjaju, neke od nas više i ne žive u Hrvatskoj, ali me vijest o gašenju iskreno zatekla: uvijek sam se nadala ušetati jednog dana u redakciju neke nove, svježe Libele sa stabilnom financijskom situacijom, uredništvom i redakcijom na plaći, i tužno mi je gledati da taj san s prvim mjesecom nestaje. S druge strane, sve razumijem. Država koja ne cijeni svoje neprofitne medije ih vjerojatno ni ne zaslužuje. A Libeluše razbacane posvuda ionako na neki način, nastavljaju s radom”.
O tekstovima koje svakako želi da ljudi pročitaju, Hana kaže:
“Pomalo je nezahvalno izdvajati, posebnost Libele ležala je i u tome što je mnogima od nas pružila prostor u kojem smo mogle eksperimentirati s temama i formama, napisati što se ne bismo usudile napisati ranije, a nekima je bila i prvi medij u kojem su išta i objavile. Ima doduše jedan tekst, ako baš moram. Još uvijek sam živila u studentskom domu, Cvjetno naselje. Na ulazima paviljona počeli su se pojavljivati crno-bijeli plakati u DIY stilu ‘Ovo nije moj medo’. Zbunjeni kampanjom i nepoznatim inicijatorima, neko smo vrijeme pokušavale dokučiti koja se priča kotrlja iza svega toga. Sjećam se dana i sata kada je Ana Brakus poslala svoj tekst ‘Pomireni s medom‘, ja sam bila na uredničkom dežurstvu, i zamolila nas da ga objavimo. Sjećam se točno i što je rekla, ‘objavite ga baš takvog kakav i je’. Tekst je objavljen 21.11. 2012., malo više od godinu dana prije homofobnog referenduma koji nas je dočekao 1.12. 2013. I dalje mislim da je taj mali, ali izuzetno važan tekst udario temelje našem otporu klerofašističkim inicijativama, borbama koje su se nastavile i na portalu, ali i na ulici”.
{slika}
Svjetlana Knežević najdugovječnija je Libelina urednica, na portalu je aktivna od 2010. godine. Punih deset godina u kojima je uređivala, napisala tekstove kojima nema broja i uvijek bila tu za druge Libeline novinarke. Zato je i moja zadnja sugovornica u ovom tekstu – lijepo nas je vodila i nek nas lijepo i isprati.
O svom iskustvu i značaju Libele, Svjetlana kaže:
“Deset godina. Gotovo trećina mog života. Tijekom tih deset godina useljavala sam se u pet različitih stanova, potpisala pet ugovora o radu i raskinula njih četiri. Deset godina sam utiskivala laktove u šankove raznih birtija koje sam u tom času zvala svojima, svojim dnevnim boravkom, a koji za koju godinu bi postale demode, ispale iz đira, a neki drugi bar postao bi mjesto susreta, druženja i veselja. Rijetka konstanta u vrtlozima života i nepredvidljivim sutrašnjicama bila su prijateljstva, a moja prijateljica Libela je uvijek zauzimala posebno mjesto.
Pred kraj svog studiranja slučajno sam završila kao volonterka na nekoj konferenciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Ne sjećam se teme ni govornica, ali sjećam se upoznavanja Tajane i Lee, koje su tada uređivale Libelu, i njihovog poziva da napišem nešto za tada mladi portal. Uzela sam njihove mail adrese i ubrzo im se javila, preuzela neke teme i krenula tipkati, a onda i odlaziti uživo u CESI, piti kave s tadašnjim urednicama i novinarkama. U to vrijeme Libela objavljuje skromno, ali se ni ne inzistira na količini, nego širenju kruga ljudi koji bi nosili portal. Libela tada ima 200 lajkova na Facebooku, nije prepoznatljiva, nije vidljiva, tek se budi. U to vrijeme se ne govori o feminizmu, a feministkinja je dosta grda riječ. Nitko od mojih kolegica i prijateljica se u to vrijeme ne naziva feministkinjom. Družeći se s Tajanom i ostalim CESI-cama mnogo učim. Tajanino mentorstvo I prijateljstvo bilo je mnogo više od drugarstva jer kroz komunikaciju s njom nisam samo mnogo toga novog saznala i upila, nego sam sazrijevala kao osoba, oblikovala stavove o brojnim pitanjima i osnažila se za djelovanje u različitim aspektima života. Tajana je srušila mnogo zidova u mojoj glavi i pružila mi nove životne perspektive. Tajana nije bila tu samo da pričamo o tekstovima, riječima i feminizmu, bila je tu kada su se događali prevrati u životu, razumjela je, tješila i ponovno postavljala na noge. Pišem ovdje o vlastitom iskustvu, ali vjerujem kako ne bih pogriješila kada bih rekla da je to učinila svima nama u prvim godinama Libele. Kada bih morala izabrati tri osobe/događaja koji su bitno utjecali/e na moj život, jedna bi svakako bila Libela i Tajana”.
Knežević o razvoju portala priča:
“Polako su počela okupljanja oko Libele. Došla je Dada Turk preko Volonterskog centra, a zatim i Karmela Gajdek preko CESI-ja. Pozivala sam svoje prijateljice, poznanice, kolegice s faksa za koje sam smatra da ih zanima tema i da žele pisati da se pridruže Libeli. Objavljujemo na faksevima oglase da tražimo novinarke. Održavaju se edukacije o novinarstvu i feminizmu. Stvara se golema baza novinarki koje žele pisati, pišu, ali se i druže. Nekada tada Tajana odlazi na jednomjesečni put u Ameriku i ostavlja Libelu samo u mojim rukama. Libela u mojim rukama proizvodi više sadržaja nego dotadašnja Libela. Budući da u to vrijeme radim kao novinarka na desku u jednoj mainstream redakciji, bila sam ponosna na pojačanu objavu sadržaja. Povratkom u Hrvatsku, Tajči je bila malo skeptična hoćemo li moći održati taj tempo dugoročno. No, taj tempo nas je uveo u takozvano zlatno doba Libele kada je tempo dnevnih objava bio na tri, a uredništvo, kojeg tada čine Jelena Tešija, Hana Grgić, Ana Brakus, Tea Stipan i ja, svakodnevno se dogovora i pregovora oko smjera u kojem portal ide i treba ići. Nerijetko uz pivo u Krivom putu. Sjećam se tog ludog doba previranja na političkoj sceni koje je Ana Brakus svaki dan popratila novim komentarom na Libeli, kao da smo portal koji uistinu ima zaposlene ljude, redakciju, prostor i opremu. Ludog doba kada nije prošao niti jedan regionalni ženski festival bez Libele kao govornice. Dok sam radila u jednom ženskom ngo-u, nevezanom uz Libelu, prilikom intervjuiranja osoba za novootvoreno radno mjesto, pucala sam od ponosa što su gotovo sve intervjuirane istaknule Libelu kao svoj uzor”.
{slika}
Za kraj, Knežević dodaje:
“Libela je zaslužna i za brojna prijateljstva, ali je poslužila i kao inkubatorica nekih novih inicijativa i poslovnih suradnji. Libela je svima nama dala vjetar u leđa da se sustavnije I konkretnije bavimo i feminizmom i novinarstvom. Pogotovo kada je prilika za bavljenje pravim novinarstvom malo ili nimalo.
Iskreno, nikada nisam ni pomislila da bi mogla pisati izjavu povodom obustave redovnog pogona Libele. U moj očima je Libela uvijek imala snagu i borbenost za nastaviti kada su svi_e drugi_e već davno odustale. No, nikako ovo ne smatram odustajanjem ili porazom. Feministički portal koji gotovo 12 godina aktivno radi, uglavnom volonterski i na plećima entuzijastkinja koje su se na ovaj način borile protiv društvenih i političkih nepravdi i mržnje. Libela je bila i ostala naš pokušaj mijenjanja svijeta, naš doprinos pravednijem i poštenijem društvu. Ona je naš pokušaj da informiramo i educiramo, da osvijestimo i senzibiliziramo. Ona je naš otpor, političan glas žena koje se bore za svoja prava, kao i prava svih marginaliziranih i obespravljenih.
Mene je Libela formirala u odraslu osobu kakva sam željela biti. Libela mi je pružila imenice za sve ono što sam bila i što sam osjećala, ali nisam znala to nazvati svojim imenom. Libela me naučila da nisam usamljena u svojim uvjerenjima. Ona je kriva što je ‘feministkinja’ prvo što izgovaram o sebi. Libela me je potaknula da se strastvenije borim i vještijem artikuliram svoje riječi, hrabrije i odvažnije upozorim na nepravdu i progovorim o emocijama. Libela je učinila ono što nitko nije do tada, sjedinila me je s istomišljenicama, s morem žena koje razmišljaju slično ili isto. I tu je njezina snaga i ljepota! Ona nas je okupila, dala nam glas i pojačala ga kao tisuća razglasa”.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
