Sa stavom

Izbor između pornografije ili neosigurane egzistencije nije izbor

‘A da otvorim OnlyFans?’ ili oslobođenje kao dekorativna mašna na paketu kapitalističkog patrijarhata

‘A da otvorim OnlyFans?’ ili oslobođenje kao dekorativna mašna na paketu kapitalističkog patrijarhata

Pexels

Preseljenjem života u virtualni prostor, online komunikacijskim platformama i društvenim mrežama bez sumnje je svanulo – u vidu profita naravno. Jedan od najzanimljivijih i naizgled neočekivanijih profitera COVID-19 lockdowna svakako je platforma OnlyFans koja trenutno broji oko 17,5 milijuna korisnika/ca širom svijeta i preko 70 000 kreatora/ica sadržaja.

Zašto istaknuti baš OnlyFans? Zato što omogućava kombiniranje komunikacijske dinamike društvenih mreža poput Facebooka, Instagrama ili TikToka sa sadržajem porno sajtova uz obvezu korisnika da kreatoricama sadržaja (budući da se velikom većinom radi o ženskim osobama) pristup sadržaju plate po cijeni koju one same postave. Upravo ova kombinacija karakteristika ono je što navedenu platformu čini ne samo problematičnom, već i nadasve opasnom.

Naime, uz mjesečnu naknadu koju postavljaju same kreatorice sadržaja (koja se obično kreće oko 10-20 dolara), korisnici pretplaćeni na njihov profil imaju pristup sadržaju u rasponu od fotografija u kupaćem kostimu ili donjem rublju pa sve do seksualno eksplicitnih snimki. Kreatorice sadržaja zadržavaju 80 posto prihoda, dok tvrtka uzima preostalih 20 posto. Ono što OnlyFans pretplatu razlikuje od pretplate na ‘običan’ porno sajt jest to da isti omogućava tzv. girlfriend experience. OnlyFans kao posebnost platforme naglašava vezu između korisnika i kreatorica sadržaja te stoga omogućuje slanje poruka u zamjenu za PPV (Pay Per View) poruke u obliku fotografija ili videa snimljenih prema zahtjevima i željama korisnika kako bi se pojačao osjećaj poznavanja osobe ispred kamere i stvorila iluzija intimne povezanosti.

Također, OnlyFans opetovano biva opisan kao platforma koja ima oslobađajući potencijal u kontekstu ženske seksualnosti, dopuštajući ženama ‘izbor karijere’ koji im omogućuje da vlastitu seksualnost preuzmu iz ruku društva koje svodi žene na puke objekte muške žudnje, dopuštajući im da tu žudnju monetiziraju pritom izbjegavajući bilo kakav čin na koji nisu dale pristanak te im na posljetku dopuštajući da istražuju vlastita tijela i uživaju u vlastitoj seksualnosti. U kontekstu pandemijom izazvane krize, navedeni pogled u najmanju je ruku pogrešan ili pak neosvješten, ako ne predstavlja i u potpunosti maligni veo kojim se pod svaku cijenu nastoji zakloniti podivljale mizogine i eksploatativne mehanizme kapitalističkog patrijarhata koji su u jeku korona-krize bolje no ikad isplivali na vidjelo.

Ako je aktivnost na platformi uistinu osobni izbor te kreatoricama dopušta kontrolu nad sadržajem kao i zadržavanje velike većine zarade, zašto ju okarakterizirati kao opasnu ili pak njezino glorificiranje opisati kao diverziju od sve uočljivije maligne prirode kapitalističkog patrijarhata?

Kako bi odgovor na to pitanje bio moguć, prvo valja napomenuti da je OnlyFans u svibnju, u vrijeme lockdowna,  izvijestio o povećanju broja novih registriranih profila za 75%, uz svakodnevno pridruživanje 7000-8000 novih kreatora/ica sadržaja, predominantno žena. Među njima je 29% bilo u dobi od 18 do 21 godine, a 33% od 22 do 25 godina. Između dobne i rodne strukture kreatora/ica sadržaja te trenutka u kojem se masovna registracija javila postoji iznimno važna veza koju u trenutnom kontekstu govora o bavljenju online pornografijom kao ‘izboru karijere’ nipošto ne smijemo zaboraviti.

Naime, korona-krizu obilježio je globalni porast nezaposlenosti, a upravo je za navedene dobne skupine najvjerojatnije pretpostaviti da se radi o osobama koje su prije krize bile zaposlene kao studenti/ce ili se pak radilo o prekarnim radnicama i sličnim osobama zaposlenim kroz nesigurne oblike ugovora i na mjestima gdje postoji najveća vjerojatnost da će im zbog neisplativosti poslodavcu biti uručen otkaz.

Mnoge mlade žene uistinu su upravo gubitak posla navele kao glavni razlog pridruživanja OnlyFans platformi, ne bi li na neki način uspjele platiti sve račune, hipoteke, kredite i slične troškove o čijem im (ne)podmirivanju ovisi krov nad glavom, čemu svjedoči i nerijetka pojava raznih inačica jednog te istog naslova – “Žena pokrenula OnlyFans izgubivši posao uslijed pandemije koronavirusa”. Kao razlog žene gotovo bez iznimke navode hitnu potrebu za zaradom, ne zabavu, ne dosadu u karanteni, ne istraživanje vlastite seksualnosti – hitnu zaradu. Za one koje su u medijske naslove dospjele time što su posao zbog pandemije ili izgubile ili su zbog premale plaće i dalje bile primorane potražiti dodatan izvor prihoda, zanimljivo je da se nerijetko radi o ženama poput učiteljica ili medicinskih sestara, što nije zanemarivo budući da se radi o tradicionalno ‘feminiziranim’, percipiranim manje vrijednim, te stoga i potplaćenim zanimanjima.

U tom kontekstu, od svih katastrofalnih naslova kojima sam imala prilike posvjedočiti tijekom ove godine, “Bolničarka iz New Yorka nepriličnim OnlyFans profilom nastojala spojiti kraj s krajem” objavljen 12. prosinca na New York Postu, sigurno je jedan od ‘pobjedničkih’. I bez ikakvog daljnjeg čitanja, sam naslov ističe ne samo da jedna bolničarka, dakle esencijalna radnica usred pandemije, uz sav (itekako povećan) opseg posla, zarađenom plaćom nije u stanju podmiriti troškove života, već se, nazivajući njezin OnlyFans profil ‘nepriličnim’ daje i naslutiti prisutnost osude i neodobravanja usmjerenih na navedenu bolničarku.

Daljnjim čitanjem članka navedene slutnje o sadržaju pokazuju se ispravnima. Naime, isti uistinu savršeno sumira postojeću društvenu klimu tonom implicitno, a pojedinim izjavama i eksplicitno posramljujući 23-godišnju Lauren Caitlyn Kwei, zaposlenicu hitne služne SeniorCareEMS. Od svih mogućih kutova iz kojih je ova priča mogla biti ispričana, autori članka odlučili su se na pristup u slut-shaming maniri pri čemu je Kwei stavljena u svojevrsnu optuženičku klupu iz koje izjavama mora braniti svoja ‘neprimjerena’ nastojanja da podmiri troškove života. Glavna nota članka čitavo vrijeme ostaje “Zašto je Kwei pokrenula OnlyFans?”, a ni u jednom trenutku ne skreće se u kritiku potplaćenosti zdravstvenih radnica pitanjem “Zašto je ijedna bolničarka primorana zarađivati ‘sa strane’ i to u jeku pandemije?”.

Kao šlag na torti, članak završava izjavom neimenovanog medicinskog tehničara koji konstatira: “Druge bolničarke zarađuju tako što rade više smjena na poslu, ne tako da se skidaju.” te podsjetnikom da SeniorCareEMS “zabranjuje neprimjereno ponašanje na radnom mjestu i van njega.”

Ovaj članak izvrstan je odraz društva koje neuspjehe kapitalizma kao sistema da odgovori na temeljne ljudske potrebe pretvara u osobnu odgovornost pojedinca/ke, ma koliko pojedincu/ki nemoguće ikakvo učinkovito djelovanje bilo, ali i društva koje potiče krajnju komodifikaciju apsolutno svega u svrhu generiranja profita. To je društvo koje reducira ženska tijela na tek još jednu vrstu robe koju je moguće razmijeniti za novac,  svodeći žene pritom na puke objekte (predominantno) muške žudnje obilježene stoljećima patrijarhata iskrivljenom percepcijom ‘ženstva’, istodobno osuđujući i kriveći žene upravo zbog bivanja viđenima kao seksualnim objektom.

Vratimo se sada ponovo na pitanje: “Ako je aktivnost na platformi uistinu osobni izbor te kreatoricama dopušta kontrolu nad sadržajem kao i zadržavanje velike većine zarade, zašto ju okarakterizirati kao opasnu ili pak njezino glorificiranje opisati kao diverziju od sve uočljivije maligne prirode kapitalističkog patrijarhata?”

Zato što u navedenom kontekstu nije moguće govoriti o izboru. Niti o izboru, niti o pristanku, niti o seksualnom oslobođenju žena ili pak istraživanju vlastitog tijela. Svaka iluzija navedenog samo je to – iluzija.

Platforme poput OnlyFansa samo su najnoviji model objektivizacije i komodifikacije ženskih tijela kakva u kapitalizmu oduvijek postoji s jedinom razlikom da ženi na malo drugačiji način od dosadašnjeg daje minorni udio u odluci o tome kakvim će objektom biti i koliko će naplaćivati ‘robu’. Platforma ni u jednom trenutku ne preispituje trenutnu poziciju žene unutar društva. Ona ostaje objekt i roba kojom se trguje, a na ono što svojim tijelom radi prava polaže netko drugi – u ovom slučaju korisnik pretplaćen na njezin profil, a u slučaju da odbije zahtjeve rečenog korisnika prijeti joj gubitak pretplatnika te time i novca potrebnog za život.

Kada postoji izbor između odbijanja prodaje seksualno eksplicitnih video uradaka (i to u društvenoj klimi koja krajnje stigmatizira žene za isto) ili gubitka krova nad glavom – istinskog izbora nema. Kada postoji izbor između poštivanja vlastitih granica u vidu odbijanja produciranja određenih sadržaja po želji korisnika ili gubitka tako zarađenog novca potrebnog za ‘krpanje kraja s krajem’ – istinskog pristanka nema. Kada radnje nad vlastitim tijelom služe isključivo ispunjenju tuđih zahtjeva, a ne osobne znatiželje i želja – istinskog istraživanja vlastitog tijela nema. Kada određen seksualni čin služi tek zadovoljenju tuđih maštarija i muške, patrijarhalnim viđenjem žene kao perpetualnog objekta oblikovane žudnje – istinskog seksualnog oslobođenja nema.

Kako bi određeno djelovanje uistinu moglo biti smatrano oslobađajućim i osnažujućim u bilo kojem kontekstu, pa tako i onom borbe za pravo žena na seksualnost bez stigme, ono mora pomicati granice do tada prihvatljivog, nagnati društvo na temeljito preispitivanje vlastitih vrijednosti te na određeni način šokirati pobornike trenutno postojeće situacije – ono što platforme poput OnlyFansa nikako ne čine (budući da je iskorištavanje i posjedovanje ženskih tijela u patrijarhalnim društvima i dalje itekako prihvatljivo). Jedino što čine jest stvaranje vrlo uspješne iluzije izbora (što je ono što ih i čini opasnima) kroz pružanje mogućnosti djelomičnog odlučivanja o načinu na koji se unutar sistema manifestiraju rodna i klasna ograničenja kojih se bez ostvarenja sistemskih promjena nemoguće otarasiti. Jedino što se događa je pakiranje monopola kapitalističkog patrijarhata nad ženskom seksualnošću u celofan izbora te prodavanje nam te iste otuđene seksualnosti ukrašene sjajnom dekorativnom mašnom ženskog oslobođenja u krajnju korist nikog drugog do kapitalističkog patrijarhata kao sistema.

Ako je procvat platformi poput OnlyFansa u jeku korona-krize išta pokazao, pokazao je da je krajnje vrijeme za izbor – izbor života u sistemu koji adekvatno odgovara na ljudske potrebe te iste stavlja iznad beskonačnog generiranja profita pod svaku cijenu, izbor života u kojem ženska tijela pripadaju ženama, a njihova seksualnost je njihova i postoji isključivo prema vlastitim mjerilima, bez ucjena ugrožavanjem egzistencije. Ako je vrijeme za izbor, neka izbor bude borba protiv kapitalističkog patrijarhata.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.