Sa stavom

19.08.2013. 10:38:24 - Ana Maria Kezerić

Feminizam kao pokretačka snaga ravnopravnog društva sutrašnjice

Feminizam i što ja imam s tim

Feministkinje svijeta, ujedinimo se!

Feministkinje svijeta, ujedinimo se!

Prije nekoliko dana, tijekom razgovora o feminizmu, jedan me je prijatelj upitao zašto imam potrebu određivati se kao feministkinja, odnosno, njegovim riječima, ukalupljivati u ijednu ideologijsku shemu. 

Zaista, ni u čemu se ne volim određivati, bilo da je riječ o političkoj opciji, religijskoj pripadnosti ili glazbenom stilu. Zazirem od svih tih etiketa jer se ne volim ograničavati i slijepo slijediti jednu struju, bez propitkivanja. Ipak, prije pune dvije godine postala sam feministkinja. Odnosno, odlučila sam stati iza tog danas – ne baš slavnog naziva.

Kao i mnoge druge djevojke, žene, drugarice, cijeli život dižem glas protiv nepravde pa tako i rodne neravnopravnosti, kroz svoje svakodnevne aktivnosti nastojim pokazati kako i aktivnosti i poslove koji su tradicionalno i stereotipno određeni kao muški, mogu obavljati jednako dobro. Redovito sam silazila s uma dok mi je djed govorio kako bi bilo dobro da naučim kuhati jer je to za žensko dijete od iznimne važnosti, a baka ponekad podupirala tu tvrdnju uz konstataciju kako će, jednom kad se udam, moj budući suprug biti primoran gladovati. Živciralo me što me svi prijekorno gledaju kad ošišam svoju dugu, predivnu kosu jer sam onda manje ženstvena. Ili kad bi netko od starijih prokomentirao da sam trebala biti dečko. Ali sve te godine, taj prljavi feminizam smatrala sam bespotrebnim pokretom koji bi me podčinio i narušio moju modernu emancipiranost. Koju sam, usput rečeno, dobila zahvaljujući zaslugama tih vražjih frigidnih feministkinja.

A onda sam odlučila ponosno se etiketirati s onime što ionako živim – feminizmom. Zakopala sam sve predrasude koje sam imala o feministkinjama i izišla iz okova straha. Da, straha. Straha od neugodnosti, osuđivanja i nerijetko ismijavanja na koja nailazim otkad se nazivam onim što jesam – feministkinjom. I znate što? Super mi je. Čak i kad misle da sam malo čudna i radikalna.

Zašto?

Jer se stvari mijenjaju, a bojišta feminizma nisu i ne smiju biti zatvorena. Žene danas mogu staviti kvačicu pored (biračkog) prava glasa u većini zemalja i iako se uloga žene načelno više ne povezuje isključivo s ulogom kućanice i majke, ta činjenica svejedno ne sprječava oštre kritike i paljbu tzv. moralnim (protu)argumentima ženama koje svoj život odluče posvetiti karijeri. Osim licemjerja, bezbroj je drugih problema i borbi koje feministkinje još trebaju osvojiti.

Ponajprije je riječ o (nejednakim) odnosima moći utkanima u obitelj, politički i pravni sustav, ekonomiju, obrazovanje, religiju. Nemojmo se zavaravati, i dalje živimo u patrijarhalnom društvu s institucionaliziranom muškom moći u kojoj je javno rezervirano za muškarce, a privatno za žene.

Nejednaki odnosi moći u brojkama

Svakodnevni feminizam

No, za većinu su žena ovo tek banalni statistički podaci. Oni ih ne čine direktno ugroženima, barem prividno. To su daleki brojevi i riječ je o tamo nekim ženama koje su imale manje sreće od njih.

U tome leži varka individualno-utilitarističkog društva u kojem živimo. Ipak, ako feminizam svedemo na osobnu razinu, sjetimo se koliko smo puta bile suočene sa svakodnevnim seksizmima, koliko nas se puta procjenjivalo kroz prizmu izgleda i seksualnosti, koliko su se puta naši glasovi ušutkali.

Feminizam mi je osobno važan jer mi je strašna činjenica da se moja petogodišnja nećakinja u vrtiću igra s lutkicama i u kuhinji, dok dečki grade kuće od lego kockica i igraju se autićima. Možda je ovo generaliziranje i sigurna sam da postoje vrtići u kojima ta distinkcija između rodnih uloga koje se stvaraju odmalena nije toliko naglašena, ali ja ovdje govorim o stanju koje svakodnevno zatječem u vlastitoj okolini.  Važno mi je da ona i njezini vršnjaci izrastu u zdrave i svestrane ljude, otvorenih umova koji su rodne uloge ostavili u vrtiću. Važno mi je i da odraste neopterećena izgledom. Pri tome ne želim zanemariti brigu o samoj sebi i vlastitom zdravlju i higijeni, ali ne želim da ikad više dođe iz vrtića i pita me je li debela. A borba protiv toga dugotrajna je i iscrpna jer je ugrađena u sve sfere društva i puno je kompleksnija od igre lutkicama i autićima, ali takve su i slične, naizgled – banalnosti alarm za promjenu hijerarhijskog i patrijarhalnog sustava vrijednosti.

Feminizam mi je važan i zato što smatram nužnim da drugim ljudima prestane biti važan moj i uopće ičiji bračni status, (ne)imanje djece i dužina kose. I da je stvar kuhanja i općenito kućanskih poslova žensko pitanje i ženska vještina jednako koliko i muško pitanje i muška vještina.  Poslovi nemaju roda.

Zbog svega toga, feminizam mi je i danas važan i relevantan. Jer želim promjene. Jer feminizam želi promjene. Jer bismo svi trebali željeti promjene.

Feminizam kao pokretačka snaga ravnopravnog društva sutrašnjice

Promjene koje dovode do društva za kakvo se zalažemo ne događaju se preko noći, splet su niza okolnosti, truda, rada, uspona i padova.

Feminizam kao zahtjev za ravnopravnošću, ne idealiziranjem ili pružanjem nadmoćnog položaja ijednom spolu/rodu, možda nije spasonosno rješenje za sve probleme današnjice, ali svojom svakodnevnom borbom svakako vodi ozdravljenju društva akutno oboljelog pasivnošću, nemoći i odustajanjem od prava koja svi/e zaslužujemo. Naposljetku, barem  toliko dugujemo ženama kroz povijest čija su nastojanja sagradila temelje za prava koja danas posjedujemo.

Ukoliko želimo stanje svojih umova vratiti nekoliko evolucijskih koraka unazad, tada feminizam nije potreban. Ali za bolje društvo sutrašnjice, svekoliko je potreban.

Tagovi: ana maria kezerić, borba, društvo, feministkinja, feminizam, jednakost, nejednakost u društvu, patrijarhat, pokret, ravnopravnost, revolucija, rodna ravnopravnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM