Sa stavom

06.11.2016. 11:50:34 - Amanda Arnold (broadly.vice.com)

Umjesto 'nikad više', sve više nazadujemo

Kako je fotografija smrti jedne žene postala kultni pro-choice simbol?

Članak u časopisu Ms.

Članak u časopisu Ms. (Foto: Leona's Sister Gerri dokumentarac)

1973. godine, časopis Ms. objavio je fotografiju koja se urezuje u pamćenje. Radilo se o fotografiji žene imena Gerri Santoro, preminule nakon nestručno izvedenog pobačaja. U to vrijeme nitko nije mogao predvidjeti kakav će to utjecaj imati na pro-choice pokret, niti da ćemo i desetljećima kasnije voditi borbu za pravo na izbor, kako žene ne bi morale pribjegavati nelegalnim i opasnim zahvatima.

Uzrok smrti Gerri Santoro bila je plinska embolija koja je bila posljedica nestručno izvedenog abortusa. Uzrok smrti bio je javnosti poznat i prije nego se doznalo njezino ime. 8. lipnja 1964. u Norwich Motel prijavili su se dvadesetosmogodišnja udana žena i njezin ljubavnik, Clyde Dixon. Umjesto odjeće ili bilo kakve prtljage, sa sobom su donijeli tek kateter i udžbenik. Santoro je bila u sedmom mjesecu trudnoće i pripremila je sve za nelegalni pobačaj koji je Dixon trebao obaviti. Tijekom zahvata je počela krvariti i Dixon se uspaničio, ostavivši Santoro da iskrvari na podu motelske sobe.

Tek je sutradan spremačica pronašla Gerrino golo truplo. Klečeći je bila pala prema naprijed, a između njezinih nogu i tepiha bile su samo krvlju natopljene plahte.

Santoroino je tijelo fotografirano u svrhu dokumentiranja mjesta zločina. U travnju 1973., devet godina nakon njezine smrti, a samo pola godine nakon procesa Roe v. Wade (nakon kojeg je u SAD legaliziran pobačaj na zahtjev do trenutka kada fetus može preživjeti bez majke, op. prev.), u časopisu Ms. objavljena je Santoroina fotografija. U to vrijeme osoba s fotografije bila je anonimna.

"Nikad više" bio je glavni naslov iznad priče i fotografije koja ubrzo postaje kultni simbol pro-choice pokreta. Nakon presude u procesu Roe v. Wade, urednici/e časopisa Ms. vjerovali/e su da je borba konačno završila.

"U tom smo trenutku naivno vjerovale da će to biti kraj priče i da žene nikada više neće ležati u vlastitoj krvi u hotelskim sobama radi neuspjelog pobačaja", pripovijeda Suzanne Braun Levine, prva urednica časopisa Ms. koja je bila urednica od njegova osnivanja 1972. sve do 1988. godine. "Vjerovale smo da jednom kada Vrhovni sud donese tu odluku, siguran će pobačaj biti dostupan svima i svugdje", dodala je Levine i nasmijala se. 

"Leonina sestra Gerri": dokumentarac o životu Gerri Santoro

Rođena 16. kolovoza 1935. godine, Gerri Twerdy odrasla je s desetoricom braće i četiri sestre u staroj seoskoj kući u South Coventryju, ruralnom dijelu države Connecticut. U dokumentarcu iz 1995. naziva "Leonina sestra Gerri", njezina obitelj i prijatelji/ice dijele uspomene na nju: penjala se na stabla kako bi izbjegla kućanske poslove koje nije voljela, sa svojom bi se najboljom prijateljicom iskradala s nastave i markirala, i uvijek je mirisala na Juicy Frut žvakaće gume.

No, kada je imala samo 18 godina, natječući se s najboljom prijateljicom u tome koja će se prije udati, Gerri se odlučila udati za muškarca kojeg je upoznala na autobusnoj stanici samo četiri tjedna ranije. Njegovo je ime bilo Sam Santoro i s njim je Gerri imala dvije kćeri, koje su, poput nje, bile žrtve njegova zlostavljanja.

Kada je upoznala četrdesettrogodišnjeg Clydea Dixona, kolegu s kojim je radila u školi i kojemu je navodno bilo stalo do nje, započela je s njim ljubavničku vezu jer je Sam tada živio i radio u Kaliforniji. Gerri je ubrzo ostala trudna, i budući da se Sam, ništa ne sluteći, ubrzo trebao vratiti u Connecticut, bojala se za svoju sigurnost.

Gerri - ili, prema evidenciji motela, "Margaret Reynolds" - prijavila se s Dixonom u motelsku sobu i preminula u samoći nakon što je Dixon bezuspješno kateterom pokušao izvršiti pobačaj.

Tri dana kasnije, Dixon i Milton Ray Morgan, kolega s posla koji je pomogao Dixonu doći do udžbenika, uhićeni su, a Dixon je optužen za ubojstvo iz nehaja i "udruživanje s namjerom da izvrši nezakoniti pobačaj." Odslužio je svega jednogodišnju zatvorsku kaznu.

Restriktivniji zakoni - više rizičnih pobačaja

Prije procesa Roe v. Wade, procjenjuje se da je u Sjedinjenim američkim državama 1,2 milijuna žena godišnje posezalo za ilegalnim pobačajem. Prema podacima NARAL Zaklade, ti su pobačaji uzrokovali čak pet tisuća smrtnih slučajeva godišnje. Što su restriktivniji zakoni o pobačaju u nekoj zemlji, to je više rizičnih pobačaja, koji danas, prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2008. godine, uzrokuju oko 13 posto smrtnih slučajeva rodilja diljem svijeta.

"Rizične pobačaje često izvode osobe koje nemaju kvalifikacije ni vještine za obavljanje induciranog pobačaja, a neke pobačaje izvode i same trudnice" objašnjeno je u istraživanju SZO. "Nedostatak zaštitnih mjera, neadekvatni higijenski uvjeti i nestručna primjena lijekova mogu dovesti do nepovoljnh posljedica, poput sepse, krvarenja i ozljeda genitalija, a sve to može dovesti do smrti".

Kada je Vrhovni sud sa sedam glasova za i dva protiv donio odluku u procesu Roe v. Wade 22. siječnja 1973., kojom pobija sve državne zakone koji ograničavaju ili zabranjuju žensko pravo na pobačaj tijekom prva tri mjeseca trudnoće, i urednica Levine i Roberta Brandes-Gratz, žena koja je potaknuta fotografijom napisala priču za Ms. bile su uvjerene da je bitka za pravo na pobačaj dobivena.

Fotografija koja je uznemirila slušatelje/ice

I prije spomenutog procesa, Brandes-Gratz je imala namjeru objaviti svoju priču. Napisala je članak o pobačaju mjesecima prije odluke Vrhovnog suda, ali kako je odluka donesena tek nekoliko tjedana prije objave članka, u posljednji je trenutak izmjenila ton priče. "Pisala sam o mnogobrojnim ženskim pitanjima, kao što su silovanje, razvod i usvajanje", kaže Brander-Gratz, prisjećajući se svog vremena u časopisu. Sjeća se da je članak koji je napisala o silovanju promijenio zakon države New York. "Nakon članka o pobačaju i procesa Roe v. Wade, rekla sam 'Ok, sada je to napokon riješeno, što je sljedeće?'"

Brandes-Gratz je također dugo planirala objaviti fotografiju Gerri Santoro. Westchesterska Koalicija za Legalni Pobačaj (WCLA) dala je njujorškom forenzičaru kopiju fotografije, koje se naposlijetku dokopalo uredništvo časopisa Ms. (iako se ni Levine ni Brandes-Gratz ne sjećaju kojim je točno kanalima došla do njih). 1973. na duplerici proljetnog izdanja časopisa Ms. nalazili su se umanjena fotografija u sredini lijeve i opsežan tekst preko cijele desne stranice.

"Izgledalo je poput malog otoka usred prazne stranice, kao da u prizor gledate kroz špijunku", prisjeća se Levine.

Pripovijeda da je glasovala da fotografija bude na naslovnici, ali njezini su suradnici/e smatrali/e da će manja fotografija biti efektnija; danas Levine smatra da je tadašnja odluka bila ispravna. "Iako još uvijek ne znam je li objavljivanje te fotografije bila ispravna odluka, s obzirom na to koliko je uznemiravala čitatelje".

Unatoč političkom naboju sadržanom u fotografiji, ni Levine ni Brandes-Gratz ne sjećaju se burnih reakcija, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Opći izostanak reakcija obje pripisuju nevoljkosti žena da u to vrijeme glasno pozdrave pravo na pobačaj. Tek je osamdesetih, za vrijeme jednog pro-choice prosvjeda, Brandes-Gratz postala svjesna utjecaja te fotografije ugledavši je na jednom od postera, nakon čega joj je njezina kći objasnila da je fotografija sveprisutna.

Tek je u devedesetima Brandes-Gratz uzela u obzir etičnost objavljivanja fotografije, nakon što su je kontaktirali fotografijom potreseni članovi obitelji Santoro. Gerrina sestra Leona Gordon, koja je prepoznala svoju sestru na fotografiji "anonimne" žene objavljenoj u časopisu Ms., bila je potresena zbog te desetak godina stare objave. Joannie i Judy, Gerrinim kćerima, bilo je rečeno da im je majka poginula u prometnoj nesreći, u što su i vjerovale sve do objave fotografije.

Na premijeru dokumentarnog filma "Leonina sestra Gerri" Gordon je 1991. otišla kako bi osigurala identitet sestrinu životu, a ne samo smrti. "Kako se usuđuju uzeti moju predivnu majku i ostaviti je pred očima javnosti?", Joanne je navodno izjavila u članku New York Timesa iz 1995. Upravo taj anonimni identitet u smrti vjerojatno je ono što je učinilo tu fotografiju tako slavnom: Gerri Santoro, osoba bez imena i lica, predstavljala je svaku ženu žrtvu neuspjelog ilegalnog pobačaja, kao i svaku ženu koja je strahovala da bi se jednoga dana mogla naći u istom položaju.

2004. godine Joannie se sa svojom kćeri prijavljuje za sudjelovanje na prvom skupu za pravo na pobačaj, usmjeravajući svoj bijes u aktivizam kroz koji je željela osigurati da više nijedna žena ne doživi sudbinu njezine majke. Kasnije je na blogu pisala o ženskom pravu na izbor, nakon što joj je kći od prijateljice čula kako samostalno obaviti pobačaj. "Do prije nekoliko godina, rekla bih da su strahote iz prošlosti samo ožiljci teško izvojevanih bitaka", napisala je. "Sada, kada slobode mojih kćeri iščezavaju pred mojim očima, i kada užasi moje prošlosti postaju njihova stvarnost, shvaćam da nisam učinila ništa da to zaustavim. Ne znam hoću li ikada išta postići po tom pitanju, ali znam da je sada vrijeme da pokušam, prije nego bude prekasno. ...ja sam kći Gerri Santoro i moje kćeri neće snaći ista sudbina".

Slike fetusa su postale dio anti - choice propagande

U knjizi "Transformations: Thinking Through Feminism" Maureen McNeil o fotografiji Gerri Santoro piše: "S obzirom na vizualne politiku ranih 1970-ih u SAD, u kojem su fotografije fetusa dobivale do tada neviđenu pažnju anti-choice kampanja, iznenađuje da je ova fotografija završila na stranicama vodeće feminističke publikacije. Slike koje izgledaju kao da nam nude dokaze o ženskom kolektivnom iskustvu, 'istini' na kojoj se mogu graditi političke tvrdnje, važan su posredujući čimbenik izgradnje subjekata feminističke borbe."

Ranih 1960-ih ultrazvučno prikazivanje, izvorno korišteno u podmorskom ratovanju, polako ulazi u razna polja medicine; između ostalih, prema radu Davida Grahama "Ultrazvuk u kliničkoj opstetriciji" iz 1982., i u područje porodništva. Ubrzo nakon prve pojave u klinikama, slike fetusa polako prodiru u medije. 1962., u svrhu promocije knjige "Prvih devet mjeseci života" , slika slobodno plutajućeg fetusa pojavljuje se u časopisu Look, u kojem se fetus naziva "bebom", no iako je korištena zamjenica "on", ispalo je da se ipak radilo o "njoj". Tri godine kasnije, časopis Life objavljuje čuvenu fotoreportažu Lennarta Nilssona, koja ispod naslova "Drama o životu prije rođenja" sadrži fotografije 18 tjedana starih fetusa. Fotografije odmah postaju dio anti-choice propagande čiji aktivisti i danas na svojim internetskim stranicama promoviraju Nilssonov rad.

U istraživanju "Snaga vizualne kulture u politici" iz 1987., Rosalind Pollack Petchesky istražuje kako slikoviti prikazi fetusa – omiljeni među protivnicima abortusa – povijesno prikazuju fetus primarnim i neovisnim, tretirajući majčino tijelo tek kao okolinu u kojoj se taj novi život može razvijati. Ti su, stoga, voajerski prikazi postali savršena propaganda za dijeljenje u bolnicama, sudnicama i klinikama za pobačaj.

"Dok legije desničara/ki ispred klinika prosvjeduju protiv abortusa mašući slikama krvavih i mrtvih, ili pak anđeoskih fetusa koji plutaju u slobodnom prostoru, sudjeluju u vizualnom ritualu koji izravno degradira žene, a samim time i njih same", piše Petchesky, "Mašući tim slikama fetusa kao ikonama, doslovce ih fetišizirajući, ujedno propagiraju i slave sliku fetusa kao autonomnog/e svemirskog/e junaka/inje i trudnice kao "praznog prostora".

Poruka protiv pobačaja u toj ikonografiji jednostavna je: fetusi imaju ontološku i duhovnu egzistenciju koja nije povezana s njihovom majkom. Ti prikazi "beba", kako ih protivnici/e pobačaja nazivaju, imaju mogućnost života. Upravo je zato časopis Ms., u pokušaju da umanji popularnost tih fotografija, odgovorio prikazom smrti. Ovaj je prikaz bio posljedica nazadnog pravnog sustava koji je od žena činio ne samo kriminalke, nego često i trupla.

"Fotografija mrtve žene, preuzeta kao pro-choice simbol, promatra se u odnosu na slike fetusa i korištenih diskursa o osobnosti fetusa koji kroz te slike nastoje djelovati", piše Petchesky o fotografiji Gerri Santoro. "Zbir problema s kojima se suočavaju politički akteri svodi se na dihotomizirana i moralno opterećena pitanja o životu nasuprot umorstva, ženama nasuprot fetusa, i ispravnom nasuprot pogrešnome".

Dostupnost abortusa i danas je velik problem

Nina Berman, dokumentarna fotografkinja i profesorica novinarske škole Columbia, također raspravlja o dihotomiji između fetišističke propagande protiv abortusa, kojoj su u središtu tkivo i fetus, te pro-choice prikaza sa ženom u središtu. Ona, stoga, razumije zašto je ta fotografija objavljena u Ms., časopisu koji je imao specifične političke ciljeve, ali ne može je ni zamisliti objavljenu u kakvom popularnom časopisu – ni sedamdesetih, ni danas.

"Američki su mediji mnogo oprezniji oko objavljivanja slikovitih prikaza nasilja čiji su počinitelji/ice Amerikanci/ke i nasilja koje se događa ovdje", kaže ona. "Mnogo je vjerojatnije da će objaviti fotografije grafičkog nasilja koje se događa drugdje. Postoji svojevrstan strah od prikazivanja krajnje uznemirujućih sadržaja, jer bi to poljuljalo neke društvene mitove o tome tko smo i što radimo".

Za Berman, smrt kao središte prikaza također označava prošlo vrijeme. Iako je pristup pobačaju i danas otežan, težište borbe se promijenilo."Ne radi se toliko o smrti", kaže ona, "nego o dostupnosti."

Prema WHO, danas je stopa smrtnosti od posljedica induciranog pobačaja 0,6 na svakih 100,000 zahvata u Sjedinjenim državama, što pobačaj po sigurnosti izjednačava s injekcijom penicilina. Smrtni slučajevi kao posljedica pobačaja također su "rijetki u zemljama u kojima je postupak legalan, dostupan i u kojima ga kvalificirani stručnjaci obavljaju u ranoj trudnoći", navodi NARAL.

Ipak, Svjetska zdravstvena organizacija također navodi da je 2008. postotak smrtnih ishoda nestručno izvedenih pobačaja iznosio 13 posto, jednako kao 2003. Iako je od procesa Roe v. Wade i legalizacije pobačaja u SAD prošlo više od 40 godina, siguran i legalan pobačaj ni u Sjedinjenim državama ni u ostatku svijeta nije uvijek dostupan. Guverner savezne države Indiana Mike Pence ove je godine potpisao okrutan zakon prema kojem su žene dužne platiti pogreb svojih pobačenih fetusa. Usto, u mnogim su državama još uvijek na snazi zakonski propisani periodi čekanja, ugovori o premještaju pacijenata te zakoni koji omogućuju zdravstvenim ustanovama selektivni prijem pacijentica s obzirom na zdravstveno osiguranje – sve su to metode kojima se ženama otežava pristup reproduktivnoj skrbi.

"Iako danas postoji više opcija nego što ih je bilo onda – poput oralne kontracepcije, pilule za dan poslije i legalnog pobačaja – još je uvijek mnogo zapreka", tvrdi Berman. "Nema spoznaje o tome da žene umiru od nestručno izvedenih pobačaja, i zato ilustracije danas prikazuju stvari poput 'što sve žene prolaze dok izbjegavaju rulju koja im pred klinikama dovikuje da su djecoubojice?".

Kada su Levine i Brander-Gratz 1973. objavile fotografiju anonimne žene, njihova je namjera bila da ona posluži kao relikt prošloga vremena i na slikovit način prikaže napredak postignut presudom u procesu Roe v. Wade. No ton kojim četrdeset godina kasnije govore o fotografiji ne sadrži pobjednički klik: "Nikad više".

"Generacija ili dvije mladih žena ne znaju porijeklo ove fotografije", kaže Brandes-Gratz. "Ovaj je prikaz bio posljedica nazadnog pravnog sustava koji je žene pretvarao ne samo u kriminalke, nego često i u trupla. Tko bi očekivao, ma tko bi samo predvidio, koliko ćemo od onda nazadovati".

Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević

Tagovi: aktivizam, anti-choice, borba protiv pobačaja, časopis ms, fotografija, ilegalan pobačaj, legalan pobačaj, pravo na izbor, pro-choice

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM