Živimo u postmoderno doba i neoliberalizam je svuda oko nas. Inficirao je našu kulturu, naše političke pokrete, naše škole, financijske institucije, ratove, imigraciju, proizvodnju. Ušao je u naš feminizam, u naš antikapitalizam, naš antirasizam, naše društvene mreže. Nikao je iz ruševina radikalnih društvenih pokreta 1960-ih i 1970-ih. Kao način proizvodnje, kao politički projekt, oblikovao je način na koji ljudi razmišljaju, funkcioniraju i proizvode. Učvrstio je već prevladavajući zapadni idealizam i individualizam, slaveći osobni izbor usred sve gore nejednakosti i siromaštva te eksportirao svoje politike mjera štednje putem MMF-a i Svjetske banke u krizama razorene dužničke zemlje diljem svijeta. Osim sve gorih uvjeta za radništvo diljem svijeta, neoliberalizam je oblikovao politički otpor kao zrcalni odraz samoga sebe[1] kroz postmodernu filozofiju i politiku[2]. Suvremeni feminizam je krajnje depolitiziran i sveo se na postmoderni osobni identitet. Ovaj depolitizirani liberalni feminizam sveo se na to da se zapadne privilegirane žene “tapšu po leđima” jer su izabrale ono što su htjele, uključujući i prilagodbu patrijarhatu. Hiper-kapitalistička proizvodnja nastavlja sa svojim ekocidalnim uništavanjem našeg planeta, prisiljava milijune ljudi na rad u brutalnim uvjetima za bijednu plaću, treba imperijalističke ratove kako bi se samoodržala i sistemski ubija rasne potklase. Pa ipak, kapitalizam još uvijek strukturira čitav naš svijet.

Rad još uvijek stvara svu vrijednost.[3] Potreba za snažnim, militantnim pokretom koji bi dokrajčio kapitalizam nikada nije bila ekstremnija ili nedostižnija. To posebno vrijedi za žene, koje su eksploatirane u produkciji i reprodukciji, koje su komodificirane, prodavane, korištene kao objekti, dvostruko opresirane kapitalizmom i muškarcima. Kapitalizam i muška supremacija međusobno se osnažuju i podupiru. Feminizam koji nije srušio kapitalizam nikada neće osloboditi sve žene, jer će među siromašnima, radništvom i porobljenima uvijek biti žena. Stoga, feminizam koji želi dokinuti mušku supremaciju zahtijeva ravnopravnost svih ljudskih bića i kraj svake eksploatacije. Ukratko, feminizam mora biti komunistički.

Povijest socijalističkih revolucija i socijalističkih društava nudi nam brojne lekcije o postizanju oslobođenja žena u socijalizmu. Izazovi koje je ženama u socijalizmu nametao kapitalistički svijet i socijalistički muškarci ne negiraju činjenicu da je za oslobođenje žena potreban komunizam. Kako bi izbjegli muški šovinizam koji nalazimo u različitim stupnjevima u svim socijalističkim projektima u povijesti, današnji antikapitalisti i antikapitalistkinje trebaju učiti iz te povijesti i preusmjeriti borbu prema radikalnom historijskom feminističkom socijalizmu. Nema alternative.

Moj cilj pisanja ovog teksta jest doprinijeti feminističkom pokretu u razvijanju političke i feminističke teorije. Želim proizvesti polemičku analizu različitih aspekata i feminizma i danas popularnog “libertarijanskog socijalizma” te uvesti marksizam kao krajnje relevantnu i  najkorisniju političku alternativu. Moj je cilj iznova upoznati mlade feministkinje i feministe i lijeve aktivistkinje/e s marksističko-lenjinističkim ili “crvenim feminizmom”, ali i odgovoriti na pitanja mladih ljudi koji žive u antimarskističkom dobu, piše Emily Eisner za Red Feminism.

Prvi dio mog teksta započet će sa smještanjem suvremenog radikalnog feminizma unutar ostalih feminističkih trendova i objasniti zašto današnji socijalistički feminizam treba učiti od brojnih radikalnih feminističkih teorija i metoda. Zatim ću objasniti zašto socijalistički feminizam kao takav nudi strukturu i metode koje su nužne kako bi ozbiljno osporile i konačno uništile mušku supremaciju.

U drugom ću dijelu istražiti kako neke od anarhističkih ideologija sadrže vrijedan doprinos feminističke kritike ljudske civilizacije te stoga feminizam treba ukorporirati ili barem razmotriti neke od ovih kritika u svrhu razvoja tih ideologija. Nakon što objasnim zašto je anarhizam kao antikapitalistička ideologija odraz hegemonijske, neoliberalne kulture i krajnje beskoristan za oslobođenje žena, predstavit ću marksizam, odnosno marksizam-lenjinizam kao optimalnu političku metodologiju i teoriju za aktualizaciju oslobođenja žena, kao i za unapređenje feminističke teorije. U zadnjem ću dijelu predložiti manifest novog radikalnog marksističkog feminizma, uključivši njegova uvjerenja i borbe te objasniti po čemu se razlikuje od marksističkih feminizama iz prošlosti. Konačno, nadam se da ću prenijeti nužnost rasprostranjenog odbacivanja liberalnog antikapitalizma i liberalnog feminizma kao i nužnost obnovljene masovne borbe za crveni feminizam.

Radikalni feminizam iznad liberalnog i postmodernog feminizma

“Evo što znači teorija muške supremacije. To znači da možeš silovati. Znači da možeš udariti. Znači da možeš povrijediti. Znači da možeš kupovati i prodavati žene. Znači da postoji klasa ljudi koja će udovoljiti tvojim potrebama. Ti ćeš biti bogatiji od njih, tako da će ti one morati prodavati seks”, Andrea Dworkin.[4]

Radikalni feminizam se najčešće povezuje s “drugim valom” feminizma ili pokretom za oslobođenje žena 1960-ih i 1970-ih. Unatoč tomu, radikalne ideje o aktualizaciji oslobođenja žena (ili barem o potpunoj ravnopravnosti s muškarcima) kroz socio-ekonomsku revoluciju postojale su u teoriji i praksi još od osvita marksizma 1848., a posebno lenjinizma ranih 1900-ih. To ne znači da su Marx, Engels, Lenjin i drugi muški komunisti bili prvi ili jedini radikalni feministički akteri. Louise Michel, Aleksandra Kolontaj i Clara Zetkin su primjeri revolucionarnih feminističkih suvremenica muškaraca koji su zadobili veće povijesno značenje. Od samih početaka ideologije “trećeg vala”, koja se podudara s neoliberalnim ekonomskim i socijalnim programima na Zapadu, radikalni feminizam je nestajao iz mainstream svijesti. Međutim, on nudi dublju, širu osnovu za današnji revolucionarni feminizam.  Kako bismo bolje razumjeli što znači radikalni feminizam, moramo pogledati i kritizirati najpopularnije neradikalne feminizme današnjice – pri tom mislim na liberalni i postmoderni queer feminizam. Krenut ću od starijeg od to dvoje – od liberalnog feminizma.

Pogreške liberalnog feminizma

“Feministkinje traže jednakost u okviru postojećeg klasnog društva, ni na koji način ne napadajući temelje ovog društva. Bore se za svoje prerogative, ne propituju postojeće prerogative i privilegije. Ne optužujemo predstavnice buržujskog ženskog pokreta za nerazumijevanje problema; njihovo gledište neizbježno proizlazi iz njihove klasne pozicije”, Aleksandra Kolontaj, “Društvena osnova ženskog pitanja” (“The Social Basis of the Woman Question”)[5]

U temelju liberalne ideologije je shvaćanje države ili društva kao zbira pojedinaca/ki koji moraju poboljšati svoje živote kao pojedini/e građanke i građani, a da se previše ne krše njihove individualne slobode. To pretpostavlja prirodnu jednakost svih ljudi koju ometaju rasizam, seksizam itd. koje treba pobijediti putem ideološke kampanje i davanja jednakih prava. Zakon mora sve tretirati jednako, te pomagati žrtvama predrasuda i diskriminacije kako bi postigli ravnopravnost unutar postojećeg političkog, društvenog i ekonomskog poretka.  Liberalni feminizam cijeni slobodu i izbor pojedinaca/ki u okviru njihovih života i ne voli razmišljati o društvenoj konstrukciji ili povezivati individualno iskustvo s grupom ili klasnim statusom.[6]

Liberalizam ne osuđuje spolni/rodni sistem kao takav, što znači kao:

“… skup ‘aranžmana’ prema kojemu je to sirova biološka materija ljudske spolnosti i prokreacije koju su oblikovali ljudi i društvena intervencija…  Rod je društveno nametnuta podjela spolova. To je produkt društvenih odnosa seksualnosti. Muškarci i žene su, naravno, različiti. No nisu kao dan i noć, zemlja i nebo, yin i yang,  život i smrt. Zapravo, s gledišta prirode, muškarci i žene su više slični nego bilo što drugo.”[7]

Rôd je mitologija koja gradi patrijarhat. To je mitologija o tome koje i kakve značajke, ponašanja i sposobnosti pripadaju pojedinom biološkom spolu, te kako bi spolovi trebali međusobno djelovati. No, to ne znači da se radi o podjeli na dvije ravnopravne kategorije. “Postalo je popularno u nekim aktivističkim krugovima prigrliti koncepte postmodernizma, a to uključuje ideju da je rod na neki način binaran. To je hijerarhija.”[8] Feminitet obuhvaća pasivnost, seksualnu objektifikaciju, rituale ljepote, samokorisnost i domestifikaciju/vezanost uz dom. Maskulinitet ohrabruje dominaciju, tehnološke vještine, agresiju, nasilje, društveno organiziranje van doma. Muška supremacija u kojoj živimo “koristi erotiziranu dominaciju i podređenost te ih institucionalizira u maskulinitet i feminitet. Dakle, naturalizira, erotizira i institucionalizira. Premda maskulinitet zahtijeva potiskivanje brige o emocionalnom sebstvu čime se stvaraju nasilni patrijarsi, silovatelji, vojnici itd., još je veća šteta učinjena podređenoj klasi – klasi femininih žena.

Naturalizam je drugo načelo liberalnog feminizma. Uvjeti i značajke koji se nameću ženama kroz rodnu socijalizaciju navodno su pred-socijalni i koriste se za opravdavanje daljnje seksualne podjele. Primjer takvog rodnog naturalizma, ili rodnog esencijalizma, bilo bi uvjerenje da su žene prirodno nenasilne, ovole obitelj, brižne njegovateljice, te su stoga prikladnije od muškaraca za rad i zadatke kao što su podizanje djece, kućanski rad, kuhanje, čišćenje, šivanje, kupovanje itd. [9] Liberalni feminizam smatra da kakve god da bile “prirodne” razlike između muškaraca i žena, oni i one bi trebali biti tretirani jednako i ravnopravno u postojećem društvenom sustavu, stoga prevladava termin “rodna ravnopravnost”.

Liberalni feminizam vjeruje da ta “rodna ravnopravnost” zahtijeva da žene budu zakonski, ekonomski, društveno ravnopravne muškarcima. Ne propituje temeljno kako shvaćamo feminitet i maskulinitet, majčinstvo, kućanski rad, spolnu podjelu posla, heteroseksualnost, kapitalizam, klasnu eksploataciju, hijerarhiju dominacije i podčinjenost koja je u srži svega ovoga. [10] I potpuno je nesvjestan drugih hijerarhija u našem društvu koje proizlaze od društvene podjele rada i kapitalističke eksploatacije.

 Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević