Sa stavom

05.03.2018. 12:26:08 - Mia Vodopija

Borba protiv patrijarhata je cjeloživotna i sveobuhvatna

Kada biti 'prava žena' znači internalizirati mizoginiju

Odgajana sam u patrijarhalnoj nuklearnoj obitelji, gdje sam od malena shvatila da mama i ja imamo uloge drugačije od tatine i bratove. Bilo da se radi o kuhanju, pranju, peglanju, intelektualnom ili emocionalnom radu, mama je bila ta koja mi je indirektno davala do znanja da je to sve, ne samo njezina, već naša "zadaća". Oblačenje u odjeću vječno rozih tonova, koja se ne bi trebala zaprljati na isti način kao i bratova, bratićeva, susjedova, je bilo servirano mom mozgu koji je svojom moći plastičnosti stvarao dvije različite slike svijeta: jednu za djevojčice i jednu za dječake. Sjećam se da nam je jednom u goste došla obitelj čija je kćer igrala nogomet. "Ona igra nogomet?! Cure ne igraju nogomet", bila je moja prva pomisao. Odmjeravala sam ju u dnevnom boravku i osuđivala njezinu kratku kosu (ja sam imala dugu), njezine hlačice (ja sam imala suknjicu), nedostatak laka na noktićima (moji su bili namazani). "Ha, ova sigurno nema niti najdražu Barbiku", pobjednosno sam pomislila i pogledala u vitku plastičnu figuru nerealnih tjelesnih proporcija s dugom izblajhanom kosom, odjevenom u tirkizno plavu haljinu, s nijansama šminke sličnom drag makeup-u. Pogodila sam, nije ju imala.

Sjećam se kako me majka opisivala svojim prijateljicama i kolegicama, kao dragu, mirnu i povučenu djevojčicu, uvijek svečanim tonom koji je ostalim ženama davao do znanja da je mama izvršila svoju dužnost. Brata je doduše sa žarom opisivala kao 'bistrog'. Mene tako nikad nije opisala.

Dugi niz godina nisam bila svjesna u kakvom društvu živimo i kakvim sam okovima, kao žena, okovana. To nikad nije bio moj tip problema, mene to nije zanimalo. Djevojke, koje su zanimala ljudska prava i ženska prava umjesto toga hoće li joj dečko iz razreda poslati prvi SMS ili neće,  su meni bile neshvatljive, njihovi interesi apstraktni. Pa koga briga što se nekom drugom događa nešto negdje, ako si ti sada i tu i možeš se pobrinuti za sebe i misliti na sebe. Moja baka je znala govoriti: "Neka te ne brinu druge, ne brineš niti ti njih".

Djevojke koje su bile drugačije od mene i mojih prijateljica nisu bile tip djevojaka s kojima smo se družile. Nismo bile zločeste prema njima (nismo u lošoj američkoj komediji, u maloj siromašnoj Hrvatskoj smo), već smo mislile da jednostavno nemamo zajedničkih dodirnih točaka. Prije sata vjeronauka (od svih predmeta!) jedna djevojka je počela pričati o slučaju obiteljskog nasilja, u kojem je supruga, koja je godinama bila zlostavljana, ubila supruga.
Ostala sam u šoku. "Žena je ubila svog supruga? Pa što joj je došlo? Je li ona normalna, što nije ubila sebe, zašto je njega išla ubit?" prolazilo mi je kroz glavu. Ne samo da sam prvi put čula za takav tip slučaja (naime, za one u kojima suprug ubije suprugu sam čula mnogo puta), već se djevojka, koja je ispričala situaciju, zalagala za tu ženu, navodeći godine zlostavljanja kao argument. Nisam mogla shvatiti što ona pokušava reći. Razvila se svađa i niti jedna djevojka nije bila na njezinoj strani, bila je poput uljeza među nama. "Dobro da ste s takvim ludačama ne družimo", prijateljice i ja smo odahnule.

Patrijarhat ženama postavlja nekoliko prepreka u samom startu, no možda ona najpodlija, najsuptilnija, najmanje uočljiva je upravo mržnja prema vlastitom spolu – internalizirana mizoginija. Svjesno ili nesvjesno nas se uči od malena, direktno ili indirektno dajući nam do znanja da su "dečki drugačiji", odnosno bolji. Nije da mi cure nismo pametne, samo oni su malčicu pametniji. Mi smo također brze i jake, no oni su brži i jači. Mi cure smo sposobne za razne stvari, ali dečki...oni su samo malo više sposobni od nas.

Teško je promatrati sebe i ostale žene kroz prizmu jednakosti i ravnopravnosti kada ti se od malena govori da jednostavno nisi dovoljno dobra. Naučiš tome vjerovati, da možda trebaš Njemu prepustiti vozačevo mjesto u životu, naučiš mirno primati udarce ispod pojasa jer On zna ipak malo bolje... ponekad to zakamuflira u šalu, ponekad u uvredu. U oba slučaja naučiš da je u pravu.
Sve dok to ne odučiš. Ono što me ultimativno razjari je to da činjenica da nisam "dovoljno dobra" nije znanstvena dogmatička činjenica, već konsenzus muškaraca koji održavanjem dihotomije muško – žensko, žele zadržati svoju hegemoniju.

Mnoge žene, uključujući i mlađu mene, padaju na tu 'spiku'. Nemaju feminističke kritičke filtere koji bi bili tako čvrsti i minuciozni da pročešljaju kroz gluposti koje su nam desetljećima (stoljećima!) servirane, stoga se nikad ne uvrijede na seksističke 'šale', 'šale' o silovanju, o glupim plavušama ili ukratko o glupim ženama. Stat će u obranu svog dečka, muža, prijatelja, kolege, oca, bratića, susjeda te hrabro i ponosno dati svoju podršku u borbi protiv zlih feministICA, ne shvaćajući opasnost svog doprinosa.

Moje intersekcionalno feminističko buđenje je počelo zbilja dosta kasno, na fakultetu. Počela sam uočavati situacije oko sebe koje se nisu činile poštenima, no uvijek jednosmjernima – u smjeru žene kao žrtve. Imala sam osjećaj kao da je netko maknuo povez s mojih očiju jer sam odjednom u svemu vidjela mizoginiju: u politici, kulturi, povijesti, književnosti, znanosti i matematici, u svakodnevnom jeziku, u modi, u svijetu šminke, ali i u sebi. Sramila sam se što sam bila jedna od onih koje lako osuđuju i kritiziraju druge djevojke. Uvijek s podrugljivim smiješkom, kao da sam popila svu pamet svijeta, razriješila bih bilo koju situaciju i nedoumicu drugih žena, pretpostavljajući da sam bolja i pametnija. "Ah cure", sjetno bih ih pravdala, implicirajući da žene nisu dovoljno pametne da budu u stanju donijeti same svoje odluke, makar one bile i loše.

Iako mizoginije i internalizirane mizoginije ima u doslovno svakoj grani i svakom sektoru apsolutno svega, moja domena zanimanja je naš vlastiti jezik, koji mi se zgadio kada sam počela razmišljati o obilju psovki i derogativnih pejorativnih imena za ženu. Kurva, drolja, kučka, kuja završavaju na sufiks –a, koji je u našim slavenskim jezicima sufiks za ženski rod. To su valjda jedne od rijetkih riječi čiji korijen ne potječe od već postojeće muške riječi, obzirom da riječi "kurv","drolj", "kučk" ili "kuj" ne postoje za muškarce.

Ne znam kada ste zadnji put prolistale_i Anićev veliki rječnik ili tražile_i nešto na Hrvatskom jezičnom portalu, no u svakom slučaju ovo je njegovo definiranje i određivanje imenica 'muškarac' i 'žena'.

Muškarca definira kao odraslu osobu muškog spola, kao muško. Poprilično razumljivo i jednostavno, zar ne? Za imenicu Žena, za razliku od one prethodne, ima čak četiri (da, četiri) definicije: (1) odrasla osoba ženskog spola, žensko; (2)bračni drug ženskog spola, supruga; (3) ona koja spada u poslugu ili u radnu snagu; (4) glasilo Saveza žena Hrvatske 1958 – 1990.

Imenici muškarac prema Anićevom cijenjenom mišljenju ne treba rubrika sintagme, no zato ona za imenicu žena izgleda ovako: javna žena prostitutka; laka žena podr. lako osvojiva žena, ona koja lako stupa u intimne odnose; žena iz stripa tip žene vrlo vitkog struka, jakih bokova i snažnih, lijepo svedenih nogu, okruglog lica i jakih kostiju lica (nacrtan izmaštan tip idealne žene)

Postoji još i rubrika frazeologije, no kao što nagađate, niti u njoj ženi nije lakše. Obzirom na podrobnost definiranja imenice 'žena', kojom nam se naravno omogućuje da "ženu" nikad ne definiramo drugačije nego navedeno, kako je moguće da bilo tko (pogotovo žena/e) ima posteriorno pozitivan stav prema onima koje oficijelni rječnik definira kao javne i lake, direktno nas gurajući u sferu muške fantazije sa svojom 'ženom iz stripa'?

Umjesto zaključka:

Borba protiv patrijarhata i mizoginije te kontroliranja zvijeri internalizirane mizoginije je cjeloživotna. Ja nažalost nemam magičnu kuglu koja radi sa stopostotnom ispravnošću i koja bi mi pokazala da vrijeme mržnje žena jenjava. Ne mogu nikome ništa konkretno obećati, a čak i već popularne internetske feminističke sintagme ponekad ne mogu dovoljno jako zagrijati i okrijepiti umornu dušu. U trenucima nesigurnosti, poraza ili neraspoloženja mogu preporučiti čitanje knjiga. Nedavno sam pročitala Lisicu od Dubravke Ugrešić te sam odlučila podijeliti njezine riječi koje mi i dalje zvone u ušima. Nadam se da će biti od pomoći kao što su meni bile.
"Mene poštuju muškarci. Zašto? Jer znam 'svoje mjesto'. Ja sam poslušno služila i opsluživala književni talent jednog muškarca, služila sam muškome umu, ja sam, dakle, dream-girl mnogih muškaraca, ja sam i njihova potencijalna udovica. ... Ja sam za njih divna žena, ja sam se žrtvovala za književnost, zbog književnosti živim u trajnom udovištvu.
Mene iz istog razloga poštuju i žene. Ja znam svoje mjesto. Sa mnom se lako mogu poistovjetiti. S vama ne mogu, vi ne znate svoje mjesto, usudili ste se pustiti svoj glas, što je dobar razlog da vas preziru ili da vam zavide."[1]



[1] Dubravka Ugrešić: Lisica

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: hrvatski jezik, internalizirana mizoginija, mizoginija, patrijarhat, rodne podjele

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM