Dolaskom u Mrežu mladih Hrvatske, ali i upoznavanjem novog kruga ljudi, kroz zadnjih sam godinu dana došla u izravan doticaj s aktivizmom kojeg sam do tada pratila sa strane. Pojavljivala sam se i sudjelovala u različitim inicijativama, ali nikad nisam pretjerano razmišljala o tome da iza tih inicijativa stoje ljudi koji svaki dan ulažu ogromne količine vremena u osmišljavanje akcija. Doživljavala sam aktiviste_kinje kao aktivne građane_ke koji_e se ne boje ukazati na probleme u društvu koji drugima nisu interesantni ili ih ne žele vidjeti. Djelovanje i traženje promjena na društvenoj razini bilo mi je posebno zanimljivo jer sam se, vjerojatno radi studija koji sam završila, osobno uglavnom fokusirala na individualnu razinu.
Malim ulaskom u taj svijet, iznenadilo me koliko aktivizam često biva isprepleten s mojom idejom pomagačkog rada jer se aktivisti_kinje stavljaju u pozicije marginaliziranih skupina, ali općenito bore za društveni napredak. Ono što čini veliku razliku od većine pomagačkog rada u kojem sam sudjelovala svakodnevno je izlaganje aktivista_kinja javnoj kritici društva, često direktno upućenoj prema njihovim stavovima, vrijednostima i načinima izražavanja. S druge strane, upoznavanjem aktivista_kinja osvijestila sam da se često zaboravlja na to da nas stvari koje nas uvelike ispunjavaju mogu i jako trošiti. Tako to često biva kada postoji veliki osobni motiv i intrinzična želja za promjenom.
Važnost vidljivosti aspekata identiteta u društvu
Psihologinja Laura E. Berk rekla je da “konstruiranje vlastitog identiteta podrazumijeva da definiramo tko smo, koje su naše vrijednosti i smjerovi koje odlučujemo slijediti u životu.1” Prihvaćenost svih aspekata našeg identiteta u okolini važan je dio našeg mentalnog zdravlja. Ako nas društvo kontinuirano zakida zbog određenih aspekata našeg identiteta, ono nam šalje poruku da taj dio nas ne valja. U kontekstu Hrvatske i postavljenog normativnog okvira, mnogi pojedinci_ke na temelju svojeg definiranja i izražavanja, stavova i vrijednosti kontinuirano dobivaju poruku da su njihove potrebe manje vrijedne od potreba većine.
Jedan dio tih pojedinaca_ki prihvatit će i internalizirati stajalište većine, a to je da se aspekti njihova identiteta trebaju promijeniti i da ne odgovaraju normama koje je društvo odredilo. Kod drugog dijela manjine, zakinutost na temelju definiranja, izražavanja, stavova i vrijednosti izazvat će želju za promjenom i potencijalnim aktivnim traženjem te promjene. To nas dovodi do aktivizma.
Definiranje aktivizma i pojam aktivista_kinje
Proučavajući literaturu za ovu temu, došla sam do prvog problema: kao što je često u društvenim znanostima, u istraživanjima ne postoji konsenzus oko definiranja pojma. Također, čini se da se aktivizam godinama proučavao u kontekstu volontiranja i općenito bilo kakve kolektivne akcije, što je problematično jer sva tri pojma imaju drugačiju ulogu u našem mentalnom zdravlju. Međutim, većini definicija zajedničko je da se radi o političkom i socijalnom djelovanju koje za namjeru ima postizanje određene društvene promjene na razini kolektiva ili društva u cjelini.2 U većini se slučajeva radi o određenom kolektivnom djelovanju. Aktivistom_kinjom smatra se svaka osoba koja kontinuirano radi na mobiliziranju pojedinaca_ki i sudjeluje u zagovaranju socijalnih i društvenih promjena.
“Smatram da je aktivist_kinja svatko tko na neki način pridonosi društvenim promjenama, bilo kakvim promjenama pojedinaca_ki oko sebe, a kamoli ako radi javno. To je nekakav kontinuitet. Nije aktivist_kinja onaj_a koji_a samo sebe mijenja i koji_a pokušava promijeniti svoje članove obitelji, bliske prijatelje_ice. To je neka prijelazna zona, ali ako istupamo javno i zapravo pokušavamo progurati neke društvene promjene među ljudima koje možda osobno i ne poznajemo, onda je to definitivno aktivizam”, pojasnila je aktivistkinja.
Kako bih više saznala o ovoj temi, razgovarala sam s nekoliko aktivista_kinja koji_e se već duži period kontinuirano bave aktivizmom. Aktivisti_kinje s kojim sam provela razgovore različite su dobi i bave se različitim temama poput ljudskih prava (LGBTIQ, feminizam, radnici, mladi), ekologije, tranzicijskim inicijativama, besplatnim obrazovanjem i lijevim politikama. No, njihova područja bavljenja nisu bili tema fokusnih grupa jer sam se željela fokusirati na samo iskustvo bavljenja aktivizmom, nevezano za grupe za koje se zalažu. Kroz razgovore se pokazalo da, iako se bave različitim temama, aktivisti_kinje imaju slične osobne dobiti, ali i probleme s kojima se susreću tijekom svojeg djelovanja.
Sami aktivisti_kinje imaju problema s pojmom “aktivist_kinja” jer uz sebe ne veže pozitivne konotacije. Jedan_na od aktivista_kinja naglasio_la je da ne voli taj pojam jer “ljudi misle da si taj neki_a koji_a ćeš ih na nešto pokušat natjerati.” Njihova okolina izvan aktivističkog kruga često ne razumije čime se oni_e točno bave. Također, ne sviđa im se što, jednom kada te društvo počne doživljavati kao aktivista_kinju, nekako očekuje da reagiraš na sve nepravde koje se događaju u društvu.
“Osobno me prilično opterećuje kad te javnost doživljava kao aktivista_kinju. Onda se stavlja taj veliki pritisak da sve trebaš rješavati. Onda trebaš objašnjavati da to svatko može raditi u svoje slobodno vrijeme”, kazala je jedna sugovornica.
Pozitivni aspekti bavljenja aktivizmom
Moji_e su se sugovornici_e odlučili_e baviti aktivizmom jer smatraju da tako pridonose društvu. Radi vlastitog mira i pomirenja sa samima sobom žele reagirati na socijalnu nepravdu koju vide oko sebe. “Mislim da smo svi mi koji_e živimo na nekom području dio kolektiva i da je sad pitanje kako mi zajedno rješavamo probleme. Vidim specifične probleme koje doživljavaju skupine i vidim to kao problem tog kolektiva, tog društva koje nije dovoljno senzibilno i nedovoljno raspoređuje resurse da se ti problemi riješe”, rekao je jedan aktivist.
Postoje mnogi pozitivni aspekti bavljenja aktivizmom, kao što su osnaživanje pojedinaca_ki, povezivanje s ljudima koji su nam slični, smanjivanje stresa, povećanje osjećaja da svojim djelovanjem možemo dovesti do promjene, osjećaja da postižemo bitne ciljeve i generalno davanje smisla našim životima.3 Međutim, kvalitativnom analizom dobivenih podataka, Sohr je otkrio da postoji i jedna negativna posljedica kontinuiranog bavljenja aktivizmom, a to je burnout.4
Negativni aspekti bavljenja aktivizmom
Kao što sam već spomenula, sami_e aktivisti_kinje kažu da postoji društveni pritisak da na njima leži sva društvena promjena. Uz to, sama aktivistička scena potiče takvo ponašanje jer često smatra da nečija prava i poboljšanje položaja u društvu ovisi o njihovom angažmanu. Kao i kod svih naših intrinzično motiviranih radnji, ponekad je teško povući granicu i uzeti odmor. Svi aktivisti_kinje složili_e su se da ne mogu jasno razdvojiti privatni i poslovni/aktivistički život jer im je većina prijatelja_ica iz aktivističkih krugova pa u slobodno vrijeme ostaju u tim temama, a često ga i žele ulagati u daljnje akcije. Jedan_na od aktivista_kinja opisao_la je uvjete rada za koje smatram da dobro ilustriraju koliko je lako kontinuirano izgarati u takvom kontekstu: “Fokusirao_la bih se na uvjete rada u aktivističkom sektoru, gdje nama društvo govori da za loše novce trebamo to raditi, često prekovremeno, trebamo uvijek biti dostupni i potrošiti svoje slobodno vrijeme. Cijelo financiranje tog sektora govori da taj rad ne vrijedi puno i da treba raditi još više nego što bi po Zakonu o radu trebali_e raditi. Ne samo da se događa na razini društva, nego su ljudi u tom sektoru skloni eksploataciji i internaliziraju sve te procese i govore da će najviše pridonijeti društvu što više sebe eksploatiraju. Trebali bi se boriti da se takav oblik rada prepozna kao društvena vrijednost, a kad govorim kao društvena vrijednost, mislim na to da ljudi mogu živjeti od takvog rada”.
Nakon dugogodišnjeg iskustva bavljenja aktivizmom ističu kako se ponekad teško nositi s neizvjesnošću rezultata njihovih akcija. Društvena promjena je dugoročan proces i rijetko vide direktne rezultate. Teško je ostati motiviran_a kad postoji svjest da će tvoj kontinuirani angažman dovesti do tek manje promjene u sljedećim generacijama. Uz to, aktivisti_kinje gotovo nikad nisu na pozicijama moći i ne odlučuju o promjenama, stoga njihov dugogodišnji trud može u potpunosti izgubiti smisao s promjenom vlasti i pojedinaca_ki na vodećim pozicijama.
“Možda je najgora stvar što, iako smo svi fokusirani_e na taj rezultat, zapravo nemamo utjecaj na taj rezultat. Ako se postaviš kao aktivist_kinja, ta odluka nije na tebi i ona se može preko noći promijeniti i godine teškog rada mogu propasti u vodu, bez da si ikako na to mogao_la utjecati”, rekao je moj sugovornik.
Kako do kvalitetnijeg aktivizma u Hrvatskoj
Carpentier i suradnici_e ponudili_e su model dualističkog pogleda na strast. Strast se definira kao težnja prema aktivnosti koju volimo, cijenimo i na koju trošimo značajan postotak vremena. Postoje dvije vrste strasti: harmonijska i opsesivna. Harmonijska strast odnosi se na snažnu težnju prema aktivnosti nad kojom imamo samokontrolu i koja rezultira autonomnom internalizacijom aktivnosti u identitet. S druge strane, kod opsesivne strasti, osoba se u potpunosti predaje aktivnosti oko koje je strastvena, što može rezultirati neprilagođenim načinima ponašanja, poput čestog ruminiranja (neprestano negativno promišljanje o nečemu).5 Iako aktivizam može biti strast koja osobi daje smisao, povezuje ju sa sličnim krugom ljudi i pruža joj alat u svakodnevnoj borbi, paralelno može biti glavni uzročnik sagorijevanja. Ne moramo u svakom trenutku života biti aktivist_kinja i pripadnik_ca potencijalno marginalizirane skupine za koju se borimo, već možemo biti niz drugih različitih identiteta. Za očuvanje našeg mentalnog zdravlja potrebno je povremeno uzeti odmak i fokusirati se na nešto drugo.
Glavna pouka koju sam izvukla iz upoznavanja s aktivizmom je da su individualne i društvene promjene međuzavisne, te je stoga promjene potrebno tražiti na obje razine. Krucijalno je da se aktivistima_kinjama pruži veća stručna podrška u njihovom radu jer postoji niz faktora koje njihovo djelovanje čini izuzetno stresnim. Svojim angažmanom pokušavaju dovesti do napretka društva. Godinama čekaju rezultate svojeg rada, a oni često i izostanu jer nemaju direktnog utjecaja na ljude koji odlučuju o tim promjenama. Ako rezultati izostanu, žive sa sviješću da određena marginalizirana skupina nije dobila uvjete koje smatraju da zaslužuje. Potrebno im je omogućiti prostor za ventiliranje, izbacivanje frustracija i lakše nošenje s neugodnim emocijama. Na svakom pojedincu_ki je odgovornost da se pobrine za sebe i svoje potrebe, ali je odgovornost društva da im se omogući potrebna podrška. Sami aktivisti_kinje smatraju da su prepušteni samima sebi i kolektivu u kojem često ne postoje stručne osobe koje ih mogu naučiti kako se kvalitetnije nositi sa svakodnevnim stresom aktivističkog rada.
Osim omogućavanja bolje podrške, potrebno je i osigurati bolje uvjete rada na aktivističkoj sceni. Potrebno je prepoznati aktivizam kao jednako vrijedan oblik rada i pobrinuti se da bavljenje njime ne vodi u sagorijevanje.
Par crtica umjesto zaključka
Sigurna sam da nakon čitanja ovog teksta ostaje dojam da su negativni aspekti bavljenja aktivizmom nadvladali pozitivne, što nije slučaj. Aktivizam kao oblik djelovanja ima niz pozitivnih posljedica na mentalno zdravlje, poput osjećaja da svojim djelovanjem možemo dovesti do promjena, povezivanja s ljudima koji su nam slični i generalno pružanje veće smislenosti našem životu. No, kako bi ti pozitivni aspekti još više došli do izražaja, potrebno je osigurati kvalitetnije uvjete bavljenja aktivizmom.
Na kraju, skidam kapu svim aktivistima_injama koji_e su pronašli_e način da se nose s teretom takvog javnog djelovanja, znaju postaviti svoje granice i angažirati se sukladno vlastitom kapacitetu, te, iako često vode bitke s vjetrenjačama, ne odustaju radi dugoročno inkluzivnijeg i boljeg društva.
Literatura:
1. Berk L. E. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
2. Montague, A. C., i Eiroa-Orosa, F. J. (2017). Exploring the Role of Engagement on Well-Being and Personal Development: A Review of Adolescent and Mental Health Activism. N. J. L. Brown, T. Lomas, i F. J. Eiroa-Orosa (Ur.), The Routledge International Handbook of Critical Positive Psychology (437–446). London, UK: Routledge.
3. Eigner, S. (2001). The relationship between “protecting the environment” as a dominant life goal and subjective well-being. P. Schmuck i K. M. Sheldon (Ur.), Life goals and well-being: Towards a positive psychology of human striving (182–201). Göttingen, Njemačka: Hogrefe & Huber Publishers.
4. Sohr, S. (2001). Eco-activism and well-being: Between flow and burnout. P. Schmuck i K. M. Sheldon (Ur.), Life goals and well-being: Towards a positive psychology of human striving (202–215). Göttingen, Njemačka: Hogrefe and Huber
5. Carpentier, J., Mageau, G. A., i Vallerand, R. J. (2012). Ruminations and flow: Why do people with a more harmonious passion experience higher well-being? Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being, 13(3), 501–518.
