Engleski pjesnik John Lydgate istaknuo je kako “Možeš udovoljiti nekim ljudima u svakom trenutku, možeš udovoljiti svim ljudima u nekom trenutku, no ne možeš udovoljiti svim ljudima u svakom trenutku“. Pogled na ilustracije Daisy Bernard potvrđuju to. Ova engleska dizajnerica i umjetnica svojim je ilustracijama demonstrirala da su pred ženama danas nerealna očekivanja, očekivanja koja su ustvari upakirani rodni stereotipi s rozom mašnom na vrhu.
Prema istraživanju Tihane Lubine “Rodni stereotipi: objektivizacija ženskog lika u medijima” suvremeni mediji, osobito televizija i internet, usko su povezani s proizvodnjom i utjelovljenjem kulturnih identiteta. Lubina ističe kako mediji svjesnom uporabom i ponavljanjem stereotipa kod primatelja i primateljicama informacija na suptilnoj razini ustaljuju arhetipske osobitosti muškaraca i žena koje su već društveno konstruirane kategorijom roda. “Jednom usvojeni, takvi rodni stereotipi bivaju izrazito otporni na promjene uslijed novih informacija, pretvarajući se u obrasce koji se uzimaju kao reprezentativan način razmišljanja i ophođenja prema drugim ljudima” ističe Lubine.
Kako se stereotipi temeljeni na spolu i rodu najčešće odnose na negativnu objektivizaciju i seksualizaciju žena – etiketiranje i dvostruka mjerila postaju ono što svakodnevno viđamo i s čime se žene suočavaju u svakodnevnom životu. Nerealna očekivanja koja se nameću ženama – od toga kako bi trebale izgledati do radnih navika koje bi trebale usvojiti – samo su još jedan od aspekata djelovanja rodnih stereotipa.
Daisy Bernard svojim ilustracijama prikazala je na koje se sve načine osuđuje žene na radnom mjestu, u vezama, te po pitanju seksa i vlastitog izgleda, dotaknula se brojnih kontradiktornih stereotipa s kojima se žene svakodnevno susreću, odnosno činjenice koliko je zbunjujuće biti žena u 2016. godini.
{slika}
Na radnom mjestu žene su u posebnoj opasnosti da budu označene, svedene i upakirane u stereotipne kutije. Od stereotipa “one koja je seksom došla do bolje radne pozicije” do ireverzibilnih optužnica poput “oštećene robe” nakon što je odbila nositi visoke pete na poslu, pred ženama su nerealna i kontradiktorna očekivanja kada je posao u pitanju, očekivanja koja nisu samo povezana s njezinim izgledom nego i s njezinim ponašanjem. Jedan od stereotipa prisutnih na radnom mjestu povezan je s idejom kako bi se žene na poslu trebale ponašati kao dame, ali raditi i razmišljati kao muškarci, što u prenesenom značenju znači da bi se trebala podrediti svoje vrijeme poslu, no ako to napravi – vjerojatnost da izbjegne epitet bossy kuje gotovo je nepostojeći. Uz to uzmimo u obzir i razmišljanja naslijeđena iz patrijarhalne kulture da ženama nije mjesto na radnom mjestu jer ih kućanstvo, djeca i suprug očekuju doma da brine o njima, sprema, kuha, pegla, piše zadaće i briše šmrkljave noseve.
{slika}
Zahvaljujući medijima i društvu u kojem živimo koji forsiranjem fizičkog izgleda ženama nameću ideal ljepote koji je u načelu površan, isprazan i nedostižan te iza kojeg prividno stoje uspjeh i novac, žene su danas po pitanju fizičkog izgleda često stereotipizirane. Žene se svodi na to kako izgledaju, odnosno kako bi trebale izgledati. Od njih se očekuje da izgledaju ženstveno – da se šminkaju, da se lijepo odijevaju, da depiliraju sve ispod trepavica, ali pritom da izgledaju prirodno. Ako je (pre)ženstvena, međutim, teško ju je shvatiti ozbiljno i vrlo često je “preskupa za uzdržavanje”, no ako se ne uklapa u “ideal ženstvenosti” onda je “muškobnjasta” i prema tome neinteresantna.
Kada su veze u pitanju od žena se očekuje da na “pravi način” postupe po pitanju onoga što bi trebala napraviti, kako bi se trebala postaviti, što bi trebala reći u određenoj situaciji, što bi trebala reći, a što prešutjeti, no nekako se sve svede na to da je žena u vezi ili pretjerano opsesivna ili emocionalno nedostupna i, naravno, kako to trebaju “popraviti” jer muškarci ne vole psihotične žene jednako kao ni marionete. Iskazivanje svoga mišljenja odnosno neslaganja s partnerovim idejama ili stavovima uspoređuje se s “onim danima u mjesecu” ili time kako je žena, “luda i nerazumna!”. Kako god bilo, čini se da se od žena i danas očekuje da budu igračka muškaraca, htjela to one ili ne.
{slika}
Žene koje samostalno iniciraju seks označene su kao “drolje” dok one koje to ne čine su frigidne. Uloga žena je da zadovolje muškarca i da budu seksi. No, ako se upuste u seksualni odnos već na prvom spoju, neka ne očekuju drugi, a ako žele vezu s muškarcem, neka drže svoje noge skupljene neko vrijeme. Uz to, trebaju uvijek pokazati nešto kože da zagolicaju muškarčevu pažnju, no ako su (pre)izazovne ni onda ne valja jer izazivaju da budu seksualno uznemiravane.
Daisy Bernard u intervju za portal A Plus istaknula je kako su ove ilustracije njezino vlastito iskustvo te iskustvo njezinih prijateljica i poznanica, te iako sami po sebi nisu ništa neobično i šokantno, nisu normalna ponašanja i time moraju osvijetliti i u konačnici promijeniti. Jer da bi se kotač seksizma i rodnih stereotipa konačno prestao vrtjeti u krug, važno je shvatiti da je ono što nam se nudi i prikazuje preuzeto iz našeg društva efektom zrcaljenja kolektivnih općih vrijednosti. Stoga je od i prijeke potrebe zamijeniti te kulturološki uvriježene obrasce kako bi se uspostavila ravnoteža”, ističe Lubine.
Iako je patrijarhat i dalje duboko prisutan u svim strukturama društva, kako bi se nešto promijenilo nužno je izmjestiti fokus s ženskog izgleda, seksualnosti, veza i ponašanja na postignuća žena i njihovu stručnost. Da sintagma sloboda izbora ne bi ostala samo mit, nego doista izbor, način na koji će se društvo u potpunosti osloboditi paraliziranosti rodnim stereotipima i njezinih nerealnih očekivanja jest da se izabere promijeniti temelje na kojima oni počivaju. A s obzirom da je vlak za moguće promijene već krenuo s perona zahvaljujući mladim umjetnicima koji ukazuju da je vrijeme za promjene – vrijeme je da uskočimo u njega – odmah!
