Kolinda Grabar Kitarović postala je prva predsjednica u Hrvatskoj i navodno dvadeset i četvrta u svjetskoj povijesti. I ako ćemo gledati da je to dobra poruka za političku participaciju žena, a posebice za političku participaciju žena na desnici koja još uvijek u Hrvatskoj kaska, i ako Kolinda Grabar Kitarović ostvari svoje obećanje dano u jučerašnjem intervjuu na javnoj televiziji kako će “ovo svoje osobno iskustvo iskoristiti kako bi pomogla drugim ženama u Hrvatskoj” to i nije loša vijest.
No, sve do jučerašnjeg intervjua Kolinda Grabar Kitarović ignorirala je pitanje rodne ravnopravnosti i položaja žena u društvu. Tijekom cijele kampanje govorila je kako ona ne dijeli ljude na žene i muškarce, spominjala tu i tamo žene i domaćice uz ribare, poljoprivrednike i poduzetnike te se isključivo očitovala na direktno pitanje o pobačaju zauzimajući stav liberalnijeg dijela desnog centra kako je ona za zaštitu života, ali nije za zabranu pobačaja. Tek jučer po prvi je put rekla da će se u svom mandatu “boriti i za prava žena” i posebno naglasila položaj žena u svijetu rada što jest tema kojom se u zadnje vrijeme bave političarke desnice. Nije na odmet napomenuti da se pritom, naravno, ne razumijevaju pitanje klase i radničkih prava u cijeloj priči.
Tijekom kampanje Kolinda Grabar Kitarović predstavljala se u skladu s konzervativnom slikom ‘nove’ žene koju sve češće nudi desnica. Ona je majka, supruga i vjernica, ima karijeru, ali pametnom organizacijom obiteljskog života sve stigne (naglasimo da joj u tome ponajviše pomaže obitelj, a da su javni servisi zanemariv dio priče). No, uz sebe ima gotovo isključivo muški tim koji je tu da umiri onaj dio desnice koji ipak teško podnosi ideju žene na čelu vojske. Tu je predsjednik stranke, glavni tajnik stranke, glasnogovornik kampanje, šef izbornog stožera. Sve muškarac do muškarca. Ako izuzmemo da su novinari i novinarke povremeno pitali neku od HDZovih žena za izjavu, gotovo se nisu mogli čuti ženski glasovi pored Kolinde Grabar Kitarović.
Jednako tako kampanja je isticala tzv. pozitivne strane činjenice da je Kolinda Grabar Kitarović žena jer kako to patrijarhalni rodni stereotipi tvrde – žene su mudre, strpljive, komunikativne, štedljive – a baš ono što ovoj krizom iscrpljenoj državi treba je majka koja će se pobrinuti za svoju obitelj. Jer svi smo mi njeni! Istovremeno, službena kampanja uglavnom nije reagirala na seksističke ispade s protivničke strane i to je očito bilo taktički jer kako je Grabar Kitarović u jučerašnjem intervjuu izjavila “nisam htjela da ljudi misle da se na nešto žalim i o nečemu jadikujem”. To je pouka izvučena iz kampanje Jadranke Kosor koja je na svaki ispravno primijećeni seksizam koji joj je bio upućen doživjela još jače i još gore napade, uz paralelno iskorištavanje da ju se prokaže kao “previše osjetljivu” za poziciju vrhovne zapovjednice.
Za razliku od svoje matične stranke i stranaka koje su podržale njezinu kandidaturu Kolinda Grabar Kitarović uglavnom zvuči pomirljivo i tolerantno. S izuzetkom njezina govora u pobjedničkoj noći podosta se uspješno predstavlja kao velika majka koja će ujediniti svoju obitelj. I tu ona uvelike iskorištava dominantne patrijarhalne rodne stereotipe. To je ono što se od žena i očekuje u patrijarhalnom društvu, a kako se žene smatra nježnima i miroljubivima lakše se probavljaju nacionalistički ispadi iz njihovih usta jer u javnosti valjda djeluju manje prijeteći. Brojni su dokazi na području europske, ali i hrvatske politike koji na to ukazuju i značajno objašnjavaju uspjeh žena na desnici, često i onoj vrlo radikalnoj desnici.
No, čak i ako povjerujemo i prihvatimo da je Kolinda Grabar Kitarović jedna umjerena i moderna političarka konzervativnih uvjerenja, popriličnu jezu izazivaju oni koji su kandidaturu podržali i čija smo lica imali prilike vidjeti tijekom televizijskih javljanja u izbornim večerima. Ladislav Ilčić, Božidar Alić, Anja Šovagović Despot, Marijana Petir, Đuro Glogoški, Željko Reiner, Ante Čorušić. Gledali smo tako predstavnike i predstavnice jedne izrazito ksenofobične, fundamentalističke, radikalno konzervativne struje koja aktivno radi na potkopavanju ljudskih prava. Mnogi se nadaju da će se Kolinda Grabar Kitarović kada zasjedne na poziciju formalne moći ipak emancipirati i od predsjednika svoje matične stranke i gore spomenutih i okružiti se nekim umjerenijim ljudima poput Mate Granića. Primjer Jadranke Kosor i njezine emancipacije od čovjeka koji ju je doslovno postavio na mjesto predsjednice Vlade i predsjednice stranke daje razlog za vjerovanje. Koliko su to tek nerealno optimistična priželjkivanja onih koji ne žele klizanje u mrkli obavještajno-špijunsko-klerikalni mrak kakav nagovještaju Karamarko i ekipa, ostaje nam tek za vidjeti.
Jednako nam ostaje za vidjeti koliko će Kolinda Grabar Kitarović uistinu iskoristiti svoju poziciju za pružanje više od samo deklarativne podrške rodnoj ravnopravnosti. Hoće li voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti žena u svojem timu u Uredu predsjednice RH, hoće li se uključivati u javni dijalog o pitanjima ravnopravnosti žena tako da se kad će biti potrebno i odmakne od ideja koje propagira njezina stranka i njezini priljepci – a ovdje prije svega mislimo na seksualna i reproduktivna prava te zdravstveni odgoj, hoće li snažno podržavati borbu protiv nasilja nad ženama, hoće li razumjeti da se prilikom rješavanja socijalnih problema posebno mora voditi računa o rodnoj perspektivi, hoće li se zalagati za građanski odgoj i obrazovanje? Brojna su pitanja na koja Kolinda Grabar Kitarović tijekom kampanje nije ponudila odgovore. Možemo se samo nadati da će kao Predsjednica nadoknaditi propušteno i to učiniti uz snažno zalaganje za zaštitu ljudskih prava i promicanje rodne ravnopravnosti. Zaslužuje li Kolinda Grabar Kitarović ovaj benefit of the doubt saznat ćemo vrlo brzo.
