Prekjučer objavljeni rezultati natječaja Ministarstva kulture za časopise i elektroničke publikacije pokazali su da kurs nove uprave na čelu s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem nastavlja sa sužavanjem medijskog pluralizma na domaćoj sceni.
Među 45 odbijenih programa našli su se, među ostalima, redom portali, ali i tiskani časopisi koji su se u neprofitnom sektoru posljednjih godina afirmirali kao kritičari političkih elita, ekonomski i politički moćnih, kulturnih politika, senzibilizirani za društvene teme, ljudska i građanska prava. Kulturpunkt, Lupiga, Muf, H-alter, Pogledaj to i Zarez – portali su i časopisi koji se nisu skanjivali na svojim elektroničkim ili (u slučaju Zareza) papirnatim stranicama, preispitivati odgovornost prošle, ali i aktualne vlasti za medijske i kulturne politike, klasne i rodne nejednakosti, institucionalne malverzacije i mnoge druge kulturne, ali i društvene, neuralgičke točke.
Nedvojbeno najveća žrtva Hasanbegovićeve odmazde je dvotjednik za kulturu Zarez, časopis u kojemu se u posljednjih 16 godina iskalila cijela generacija novinara, teoretičara, književnika i stručnjaka iz različitih sektora kulture. Nakon godinu dana neredovitog izlaženja, komplikacija sa sudskim tužbama i dugovima, Zarezu je ovom odlukom zabijen do kraja čavao u lijes. Kroz probleme ovog časopisa na neki su se simbolički način sve ove godine prelomili brojni problemi opustošenog i od svih vlastodržaca devastiranog kulturnog sektora. Zato je sada već izgledna smrt tiskanog Zareza zlokobno upozorenje ostatku preživjele kulturne scene i njenih aktera da stisnu redove i u vremenima koja dolaze osmisle načine alternativnog preživljavanja i snažnog otpora vlasti koja kulturu i društvo želi silom oblikovati isključivo prema svojoj mjeri.
Upravo zato, istim ili izdašnijim potporama na ovom su natječaju nagrađeni uglavnom oni koji šute i promiču kulturu “netalasanja”, održavajući status quo. Na časopisnoj sceni uglavnom marginalne publikacije poput Vijenca (600.000 kn), Hrvatskog slova (400.000 kn) i Foruma Akademije znanosti i umjetnosti (190.000 kn), dobili su najviše iznose za svoju godišnju produkciju, a nije se štedjelo ni u podupiranju izdanja ogranaka Matice Hrvatske i Društva hrvatskih književnika, dviju udruga koje u svojoj izdavačkoj i uredničkoj agendi ne kriju naklonost desnim i konzervativnim političkim opcijama. Kako, primjerice, objasniti da je časopis Republika Društva hrvatskih književnika dobio na natječaju 110 000 kuna, a njezin koncepcijski srodnik koji izdaje Hrvatsko društvo pisaca samo 70 000 kuna.
Prema istom ključu, na listi odobrenih sredstava našlo se i nekoliko manje poznatih časopisa posvećenih religiji i kulturnoj baštini poput časopisa za duhovnu glazbu Sveta Cecilija (50 000 kuna).
Znakovito osobno iskustvo kojeg autorica ovog teksta ima s časopisom Forum djelomice objašnjava njegovo dugogodišnje održavanje na časopisnoj sceni, na kojoj rijetko predstavlja izvor novih ili svježih književno-povijesnih strujanja. Jednogodišnju pretplatu na Forum dobila sam davne 1993. godine, kao nagradu za treće mjesto osvojeno na jednom lokalnom natječaju za mlade literate. Forum na svoju adresu, potpuno besplatno, dobivam i danas, 23 godine kasnije, premda nikada za pretplatu nisam izdvojila ni kune, no očito je da HAZU-u odgovara da imaju veći broj pretplatnika, kako bi tako ostali “relevantnim” akterom na časopisnoj sceni. Sve ove godine nisam nazvala sjedište izdavača i otkazala dostavu, čekajući kada će oni sami shvatiti da bez čitatelja kojih ih doista i čitaju, ne postoji potreba za izlaskom časopisa. Ovaj primjer pokazuje kako časopisima poput Foruma, Hrvatskog slova ili Vijenca nije ni potrebna svijest o stvarnoj recepciji, dovoljno im je parazitiranje na državnim jaslama, pa dokle ide.
Zanimljivo je bilo vidjeti i da su neki portali poput portala za kulturu Arteista dobili znatno uvećana sredstva za svoj rad. Insajderi na sceni neprofitnih medija dobro pamte salve kritika i uvreda što ih je Arteistova urednica Maja Hrgović uputila, sada već raspuštenom, Povjerenstvu za neprofitne medije, optužujući ih za klijentelizam i netransparentnost u dodjeli sredstava. Jesu li Hrgović i Arteist u znak zahvale za prošlogodišnju harangu na svoje kolege očekivali troznamenkastu brojku u rezultatima za časopise i jesu li zapravo razočarani tek blagim povećanjem potpore, možemo se samo retorički pitati, jer se, vjerujemo, o tome neće javno oglasiti. Ako Arteist ostane “na liniji” ili kao do sada “izvan linije” kritike kulturnih i društvenih hegemonija, možda se na godinu može nadati i povećanju dosadašnje potpore.
‘Kažnjeničkoj bojni’ ministra Hasanbegovića nekako je promaknulo hrvatsko izdanje časopisa Le Monde diplomatique, koji je ipak dobio znatnih 300 000 kuna za svoju godišnju produkciju, pa u tekućoj godini nećemo biti zakinuti za vrlo dobre kritičko-analitičke tekstove s područja vanjske politike, ali i regionalne scene.
Pohvalnice poslušnicima
Prema svemu što smo vidjeli uspoređujući popise odobrenih i odbijenih časopisnih izdanja, očito je kako se u rad Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost koji bi trebao odlučivati o ovim sredstvima, diskrecijski umiješao sam ministar Hasanbegović, prekrajajući ga i štimajući prema vlastitim kriterijima i simpatijama, dijeleći nagrade i pohvalnice svojim poslušnicima i svima onima koji kulturu tretiraju izvan društveno-političkog konteksta. Neće ga, kao ni do sada, biti briga, za već ustanovljene kriterije za ocjenu časopisa i elektroničkih publikacija koji su dostupni na stranicama MK i koji kao važne elemente za odobrenje ovih sredstava ističu “programsku profiliranost, kontinuiranost izlaženja, aktualnost, selektivnost, relevantnost i kritičnost, koncepcijsku ujednačenost, likovno-grafičko oblikovanje i izvedbu, regionalnu zastupljenost, kompetentne autori koji su stručnjaci za pojedina područja, sadržaje koji su proizvedeni posebno za potrebe časopisa/elektroničke publikacije, redakcijski i urednički tim koji redovito objavljuje sadržaje, mreža vanjskih suradnika te uvjeti distribucije/prodaje časopisa.”
I dalje će svojevoljno i autokratski nadzirati rad povjerenstava i kulturnih vijeća, ukidajući ili niječući ranije donesene kriterije, čisteći kulturnu i izdavačku scenu od svih svojih kritičara i onih koji se usuđuju misliti izvan novo nametnute ideološke matrice. Sve dok se konačno ne prorijede kapaciteti za zdravo kritičko mišljenje i unište labave, ali ipak postojeće osnove za medijski pluralizam. Dok ne zavlada čisto i zvonko jednoumlje, san svakog neokonzervativnog križara u istočnoj i srednjoj Europi.
