Klaudiji Klanjčić od prometne nesreće okrenuli su leđa i država i liječnici. Ona je danas 36-godišnja studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Život je nije mazio, a k tome nije dobila ni potrebnu pomoć. Ovo je slučaj gdje su mnogi zakazali – od države, nadlaženih institucija do liječnika. Usprkos nedobivenoj pomoći Klaudija je i dalje ostala uporna i nije odustajala. Pitate se kako je proživjela proteklih 15 godina? Pročitajte njezino pismo.
“Doživjela sam prometnu nesreću u 21. godini života, taman kad sam upisala prvu godinu Studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti – i to u studenom 1998. godine, kao suvozač u automobilu na koji je naletio automobil brzinom iznad 150 km/h (po riječima policije na licu mjesta), te je došlo do sudara našeg automobila i s prednjim automobilom. Bolnički sam bila detaljno obrađena tek nakon mjesec dana zbog pogoršanja jer na početku se ustvrdilo da mi nije ništa pa nisam dobila ni ortozu, s obzirom da sam izvana imala samo natučenja. Također, izgubila sam i pamćenje (u velikom dijelu). Kod bolničke obrade od strane neurokirurga određeno je da operacija nije potrebna zbog mogućnosti trajnog invaliditeta i doživotnog ostajanja u invalidskim kolicima, te sam dobila medicinsku rehabilitaciju, a nakon toga su mi bile obustavljene sve rehabilitacije do 2008. godine.
Kako nije bilo jasno, odnosno barem meni se nikada nije objasnilo, što izaziva moju tešku dijagnozu (konkretno paraparezu spasticu), zašto se javlja periodično, zašto su povremeno paralizirane i ruke, glava i cijelo tijelo, zašto imam stalno mučnine i slabosti, što dovodi do stanja totalne nepokretnosti i teže pokretnosti, gubitka govora, čak i sljepila na tri dana u jednom periodu života, obavljala sam u bolnicama periodične neurološke preglede, ali lijekovi mi nisu davani, kao ni rehabilitacije. Imala sam i različite druge simptome, kao što su dugomjesečni gubitak pamćenja, višemjesečni gastritisi, ali to nikada nije stavljeno na papir od strane liječnika pa nisam nikada obavila preglede vezane uz isto.
U neku ruku, prolazila sam kroz “iživljavanja” pojedinih, usudim se reći nakon toliko godina: većine liječnika. Činjenice zataškavanja nekih dijagnoza te negativna iskustva zbog nekih liječnika, njihova nezainteresiranost i neznanje, doprinjeli su da su takva stanja trajala godinama te je posljedica da nisam završila fakultet unatoč svom mojem trudu, a nisam mogla niti raditi. Napokon, bez konkretne liječničke pomoći zatraživane mnogo puta, 2002. godine uspjela sam se zaposliti na razini srednje stručne spreme. Od tada neumorno radim kao “totalno zdrava” osoba, jer što se tiče institucija, uspjela sam dobiti tjelesno oštećenje nakon svih godina tek na početku 2009. godine.
Naporan rad, i to na više poslova za jednu plaću, donio je svoje: 2009. doživjela sam drugu ozljedu u životu, i to na radu, ali isto mi preko svih nadležnih institucija u ovoj državi nije priznato – unatoč svoj medicinskoj dokumentaciji, te nisam ostvarila nikakvo pravo na naknadu. Ozlijedila sam kralježnicu i povezano s time cijeli živac od kičme do zgloba na nozi koji je dan-danas kronično oštećen, teško sam se kretala, trpjela sam neizdržive bolove, naposljetku ostala sam totalno nepokretna, a Hitna služba u Zagrebu uskratila mi je nekoliko puta dolaske u stan u centru Zagreba (što se cijelo vrijeme zataškava), liječnica opće prakse udaljena 5-10 min od mojeg stana uskratila mi je kućne posjete – da bi dobila injekcije morala sam u savinutom stanju uz pomoć rođaka u strašnim bolovima silaziti niz stepenice pa u auto da bi dolazili do njezine ordinacije.
Nijedna bolnica preko telefonskih poziva nije dopustila dolazak u bolnicu, a ja sama bez nosila nisam mogla samo tako doći. Tek preko jake veze uspjela sam doći na pregled, nakon više od mjesec i pol dana od otvaranja bolovanja, kada je nakon uvida u magnetsku rezonancu hitno zakazana operacija. Pred operaciju mi je rečeno od strane neurokirurga da nisam tada došla, još par sati i sigurno bih preminula jer tijelo mi se totalno isparaliziralo uz strahovite muke, te da sam pretrpjela najveći stupanj boli koji čovjek može pretrpjeti. Nakon operacije shvatila sam da sam ostala bez pamćenja, u velikom dijelu. Nakon toga krenula sam tako-reći od početka.
{slika}
Mjesecima nisam mogla hodati, ono malo što jesam (da predočim: dva puta tjedno izdržala sam samo po pola sata na nogama) nije bilo dovoljno da ojačam mišiće nogu koji su atrofirali, a pravo na kućnu njegu i fizijatra preko liječnice opće prakse nisam uspjela dobiti. Sve je ovisilo o meni, mojoj upornosti i neodustajanju. Nekoliko odvjetnika me je odbilo zastupati, zbog institucije u kojoj radim, a i zbog “kompliciranosti” slučaja. Trenutno je moja tužba u vezi priznavanja ozljede na radu na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu.
Što se tiče Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koje mi je nakon operacije kralježnice, gotovo godinu dana nepokretnosti i teške pokretnosti uz paraparezu spasticu, kronično oštećenog živca u nozi, astme, dalo dodatno samo 10% tjelesnog oštećenja, vodi se spor na Visokom upravnom sudu, jer ne žele unatoč svim dokazima priznati oštećenje s osnova ozljede na radu. Također, drugi postupak mi je povodom žalbe na drugostupanjskom tijelu.
Na poslu sam također prošla kroz nepravedne i teške situacije: od vraćanja na sva tri posla za jednu plaću, smanjivanja koeficijenta, smanjivanja plaće, uskraćivanja prava, zataškavanja rezultata rada, zataškavanja opisa radnog mjesta, neodgovaranja na moje zahtjeve kroz dugi niz godina.
Nakon svih godina pitam se je li to moguće da čovjek to sve prolazi u ovoj državi? Uglavnom, šikaniranje, diskriminacija, mobing, mito i korupcija na svakom koraku ove države. Pitam se gdje su inspekcije i institucije za suzbijanje istog. Zar uistinu nitko ne može stati tome na kraj? Otkad sam stradala prije gotovo 15 godina, moram priznati da je u nekim stvarima još i gore nego prije. Nažalost, imala sam previše loših ljudi na svom životnom putu.
“Nakon svih godina pitam se je li to moguće da čovjek to sve prolazi u ovoj državi?”
Što se tiče studiranja, sa stajališta osobe s invaliditetom, prošla sam prije deset godina ismijavanje na fakultetu zbog moje paralize i načina hodanja. To mi nije izbrisano iz mozga, unatoč gubitku pamćenja. Neke slike su zauvijek ostale u meni – one najteže i najgore, ali i one najljepše, makar ih je premalo. Ovaj put sam se vratila nakon 10 godina pauze, jer mi je bilo zabranjeno studiranje, obzirom na moje dijagnoze i simptome. I to na nogama – gotovo bez povremene paralize!
Moram se ovim putem zahvaliti prof. Đurđici Anišić što me pozdravila na cesti 19. prosinca 2013., rekavši da me se sjeća od prije nekoliko godina i što se ponudila da mi pomogne u snalaženju na fakultetu. Zahvaljujući njoj i prof. Maši Brala javile su se dobrovoljno jedna studentica s prve godine – Ana Šefček, te četiri studentice s druge godine – Ana Maria Kezerić, Jelena Pervan, Matina Tenžera i Stela Lechpammer. Zahvaljujući njima lakše mi je studirati jer su me uvele u bolonjski sistem, a i kad god mi treba savjet, uvijek smo dostupni jedni drugima. Također, zahvaljujući i nekim profesorima koji su mi uistinu izašli u susret, kao ljudi, počela sam davati ispite na fakultetu od ove godine, jer unazad tri godine mozak mi još nije bio spreman za isto zbog još uvijek prisutne amnezije (budući da se radi o velikom i stručnom gradivu).
Što se tiče Vršnjačke potpore kao studentici s invaliditetom, unatoč objašnjenju medicinske situacije, uskraćeno mi je odobrenje za isto od strane nadležne profesorice iz razloga što sam izgubila pamćenje te što imam samo 50% tjelesnog oštećenja. To me zaboljelo jer sam naišla na još jedan slučaj gdje se Vršnjačka potpora promovira na sve načine, a ipak postoje diskriminacije. Znači, tih 50% tjelesnog oštećenja nakon četiri operacije od prometne nesreće i od ozljede na radu, i to moram napomenuti da su tri od njih bile uistinu teške i opasne, a 4. sam cijelu osjetila jer anestezija nije uspjela, te nakon kroničnih alergija i bronhalne astme, gotovo pet godina nepokretnosti i teške pokretnosti, u biti ništa u ovoj državi ne znači jer mogu samo dobiti na osnovu toga besplatno uključenje u knjižnice. I to je sve! Ništa drugo!
Fakultet zbog istog moram plaćati jer nemam 60% koji je uvjet za neplaćanje. Tako da zahvaljujući institucijama ove države, odnosno moram reći ljudima koji su naišli na moj put, nisam ostvarila nikakva prava – unatoč svim dokazima. Još mi je jedina nada u Europskom sudu za ljudska prava. Vidjet ćemo što će se tamo dogoditi. Uglavnom, ne stajem! I ne odustajem! Idem naprijed! Nisam se dala zastrašiti od nikoga, pa ni od liječnika koji su mi rekli da ću ostati cijeli život ležati u krevetu, da neću nikada moći više normalno hodati, da je moguće da uslijed teških simptoma dođe i do smrti (što sam već nekoliko puta zamalo iskusila).
Kako su bili tih uvjerenja, uskratili su mi medicinske rehabilitacije na deset godina od prometne nesreće – jer zašto ulagati u mene kad od mene nikada ništa neće biti, bolje da se dade ljudima koji nisu toliko oštećeni. Ni danas nije ništa drugačije: nakon operacije kralježnice 2009. godine i obavljene rehabilitacije, komisije su mi uporno odbijale zahtjev za stacionarnu rehabilitaciju, tako da sam je uspjela dobiti tek ove godine. I to u zadnji čas! Jer zdravlje mi se počelo drastično pogoršavati, kroz cijelu jesen i zimu “padale” su mi noge, nisam mogla stajati na njima kada sam dolazila s posla pa sve do jutra. Prošle godine obavila sam nakon 14 godina magnetsku rezonancu cijele kralježnice i posumnjala sam da nešto nije u redu kada nisam uspjela dobiti mišljenja u vezi istog od strane dvojice neurokirurga iz bolnice, a kojima sam došla na uputnicu. Jer na pisanom nalazu MR-a nije ništa pisalo, a ja sam sumnjala u nešto! I tek nakon što je snimku pregledao daljnji neurokirurg iz jedne zagrebačke bolnice, priznao mi je – zamislite – da mi je tijekom operacije (znači 2009.) ostavljen ili zavoj ili neko strano tijelo u mojoj kralježnici te je potrebno napraviti novu operaciju. Ali o istome nisam dobila pisani nalaz…
Čekam što će biti s istim već više od četiri mjeseca… A do tada učim, jer se uistinu bojim da po treći put ne izgubim pamćenje. Jer nije lako, pogotovo kad studirate, kad morate po ne znam koji puta učiti sve ispočetka jer se ne sjećate ničega. Stvarno ne mogu vjerovati kroz što sve prolazim!
Nakon svega, u mom slučaju, shvaćam da u biti ne smijem biti bolesna. Jer to se itekako zna zlouporabiti. Pogotovo to možete doživjeti na poslu! Ali vodi me nada da će jednog dana doći svemu kraj, samo treba izdržati. U biti, kako se kaže: što vas ne ubije, to vas ojača! Ne znam baš je li tako, jer ponekad se osjećam strahovito izmučeno od života, ali ono što jedino znam je da dokle dišem da ću se boriti za istinu, pravdu i sve one ideale koji bi trebali biti u društvu, a nisu u velikoj mjeri, a pogotovo za one koji su nemoćni, obespravljeni, na rubu društva i života. Zbog njih sam se odlučila na ovaj težak korak – studiranje – koje nije nimalo lako i zahtijeva velika odricanja. Vjerujem da mogu još puno od sebe dati, ali apeliram usput na sve ljude da ne staju drugima na put iz pakosti, već ako ne mogu pomoći – da se odmaknu, i da pruže ljudima, pogotovo s invaliditetom, šansu da ostvare svoje snove. Ja sam na ovaj svoj dugogodišnji san dugo čekala.
Sada mi preostaje puno truda da dođem konačno do svog cilja! Jer i mi, ljudi s invaliditetom, imamo svoje želje, snove!
Moram još reći da što se tiče sustava obrazovanja na fakultetima, vezano za osobe s invaliditetom, da mi je drago da postoje koordinatori za studente s invaliditetom koji imaju osjećaja za takve osobe. Ono što me nadalje brine, jest u vezi plaćanja studiranja. Unatoč tome što radim, moram reći da zbog silnih troškova života u Zagrebu (kredit, režije, hrana, lijekovi) isto mi predstavlja problem.
Zanima me može li se nešto u mom slučaju poduzeti, da se barem uzme u razmatranje, s obzirom da mislim da je specifičan slučaj i da nisam kriva zbog odugovlačenja sudova i institucija u vezi tjelesnog oštećenja. Nedostatak 60% tjelesnog oštećenja radi velike probleme u mojem životu u tom smislu. Nakon toliko godina čekanja na studiranje, zbog zdravstvenih i financijskih problema, opet sam u fazi kad mogu reći da sam na početku, kao i nakon prve prometne nesreće. Radim, a opet nemam za ono najosnovnije. Ali takav je život! Apeliram na sve one, koji su na pozicijama i koji mogu pomoći studentima s invaliditetom, da taj posao rade sa srcem – jer inače ga neće moći odraditi kako treba. Na našem putu trebaju nam dobri ljudi, a ne oni koji gledaju vlastite interese, koji eventualno preko tuđih leđa žele do svojih ciljeva. Radije da se maknu s pozicija, nego da na njih računamo, a od svega ništa.Kao svijetli primjer osobe na poziciji, koja se zdušno brine za ljude s invaliditetom, navodim pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak, koja je također imala tešku sudbinu, ali nije odustala od života. Ona shvaća takve osobe i uistinu se trudi da sve napravi što je u njezinoj moći da pomogne drugima. Može poslužiti uistinu kao dobar uzor svima drugima.
Naposljetku, zahvaljujem se svim dobrim ljudima koji su obilježili moj život, a pogotovo otkada sam stupila na stazu života nakon prometne nesreće, otkad je moj život dobio drugačije dimenzije! Moram priznati da ih je malo, ali ih izuzetno cijenim za cijeli život! Uistinu je istina da kada ti bude najteže u životu onda ostanu uz tebe samo oni najiskreniji. I to jako, jako mali broj! Na mene je za cijeli život ostavila traga jedna osoba koja je jedina u to vrijeme vjerovala da ću jednog dana uspjeti, da ću polako i uspješno prevladati sve zapreke života.
I jesam: nakon gotovo pet godina nepokretnosti i teške pokretnosti, paraliza, uspjela sam koliko-toliko pobijediti tu opaku bolest. Zahvaljujući toj osobi, koja nije više među živima, usuđujem se kretati po stazi života bez straha, jer znam da me iskreno voljela, a ja sam joj od sveg srca zahvalna što nije odustala od mene. Ne mogu pravim riječima izraziti što je to za mene značilo: da netko vjeruje u mene, nakon što su me gotovo svi ostavili. Ovim putem moram reći da je kroz 15 godina uz mene ostala jedino moja rođakinja, koja je svjedokom niza teških situacija s liječnicima i koja se zdušno brinula za mene u trenucima nepokretnosti.
Ona je primjer osobe koja nije odustala od druge osobe, koja je uz svoj studij, kasnije i posao, uspjela naći načina da pomaže kroz cijelo vrijeme i meni u fazama teških bolesti, koja je smogla snage da ide naprijed unatoč strahovito teškoj sudbini života. To ne zaboravljam i uistinu sam joj zahvalna za cijeli život. Naučile smo, i to bez liječnika, kako se boriti s mojim teškim fazama bolesti. Stekle smo jedno životno iskustvo u vezi s time, tako da mislim da sam kroz sve ove godine prošla uistinu sve faze, i to one najstrašnije, koje izaziva ova podmukla i teška bolest, toliko neshvatljiva ne samo liječnicima, nego i ljudima iz moje okoline.
Na kraju ostaje pitanje kako uspijevam raditi, a sada još i učiti uz sve teške simptome. Što me vodi? Prisila jer nemam nikakva ostvarena prava, a prije svega obećanje osobi, koja je imala najvećeg utjecaja na moj život i koja nije odustala od mene, da nikada neću odustati i da ću stalno ići naprijed, koliko god bude teško. A vjerujte mi, dosegla sam već po nekoliko puta samo dno dna. Najvažnije da sam se opet digla i krenula dalje. I tako uvijek iznova. Nema odustanka jer uvijek si kažem da na svijetu ima puno gorjih situacija od moje. Ja sam sretna da sam preživjela, a kako bude dalje – nekako bude. Ali ne smijem nikada izgubiti čovječnost i osmijeh s lica!
Ovim putem posebno se zahvaljujem i dekanu FPZ-a u Zagrebu – gospodinu Nenadu Zakošeku, prodekanici za nastavu – prof. Lidiji Kos Stanišić, koordinatorici za studente s invaliditetom – prof. Gordani Vilović, svim profesorima s kojima sam došla u susret – a postupili su čovječno sa mnom, djelatnicama na porti fakulteta koje su uvijek dobrodušne i ljubazne sa studentima, te svim studentima koji su ljubazni sa mnom, uglavnom svima onima koji su mi pružili razumijevanje i potporu da krenem na ovaj put studiranja. Nadam se da ću ovaj put uspjeti doći do kraja studiranja, tj. diplome.
