Inspirirana člancima “Ovo je za dečka koji mi je rekao da izgledam kao kit”: U donjem rublju protestira protiv “diskriiminacije debelih” i Kad manjak šminke zaustavlja promaknuće te raspravama oko njih poželjela sam dovesti ova dva članka u vezu i otvoriti još jednu raspravu o temi koja ima neograničene mogućnosti izrona na medijske otvorene vode, temi percepcije i važnosti ženskog fizičkog izgleda i stupnja dotjeranosti/atraktivnosti.
Postoji li i ako da, koja je razlika između ova dva članka? U kojom slučaju zahtjevi za neprestanim “radom na sebi” i trčanju za uvijek bježećim idealom nepostojećeg savršenstva kada je riječ o izgledu postaju pretjerani, a u kojem se slučaju radi o nečem drugom – elementarnoj brizi za sebe i trudu oko sebe ili – da budem još radikalnija – minimalnom stupnju iskazanog samopoštovanja?
Već sam sugerirala ono što po meni predstavlja razlog zbog kojeg za ova dva članka nikako ne možemo reći da slijede istu logiku, pokušat ću to preciznije objasniti.
Ako se o pretjeranoj mršavosti govori kao o problemu i dijagnostičkom terminu, kao o nečemu za što se zna da je opasno po zdravlje, zašto bismo, govoreći o pretjeranoj težini kao suprotnom ekstremu, pribjegavali političkoj korektnosti? Zašto je anoreksija bolest, a debljina “čin otpora” prema današnjici koja je doslovce zasićena ovim i onim diktatima koji se tiču danas dominantnog, a za mnoge i jedinog oblika “rada na sebi” – onog koji je vezan uz fizičke aspekte nečije osobe? Diktatima koje je sve teže pobrojati i koji imaju sposobnost samorazmnožavanja.
Postoji i problem kompulzivnog prejedanja, a ne samo anoreksije i bulimije, ali to se nerijetko zaboravlja. Zbog toga me zanima: zašto djevojka iz prvog članka ima “pravo” na bunt, izazivanje pažnje i besmisleni, kontraproduktivni inat koji se vraća na naplatu nikome drugome doli njoj samoj? Zašto ima “pravo” na racionalizaciju vlastite lijenosti, vlastitog odustajanja bez pokušaja i truda, eventualnog riješavanja raznih problema hranom kao sredstvom? Zašto, s druge strane, osoba koja boluje od anoreksije jednostavno boluje i ne dobiva priliku svoj psihički teret pretvoriti u intelektualno poželjnu pozu? Jer debljina može biti pretvorena u bunt, baš kao i dlakave noge jer izazov je prkositi vremenu… Ne, izazov je znati mjeru.
Postoji jedna točka, a nije najlakši zadatak odrediti joj kordinate, na kojoj pitanja koja se tiču izgleda prestaju biti pitanja koja se tiču izgleda i postaju pitanja koja se tiču brige o sebi i vlastitom zdravlju, odgovornosti prema sebi, zdravog stava prema sebi i samopoštovanja, samopouzdanja i osobnog zadovoljstva te, ponekad, usudila bih se reći- dobrog ukusa.
Nije problematično danas ako netko iznimno i objektivno debelu ili mršavu osobu proglasi sebi osobno fizički neprivlačnom ako to uistinu ostaje u granicama osobne estetske procijene koja nije popraćena nikakvim pogrdnim komentarima i negativnim reakcijama.
Nemoguće je stvoriti svijet u kojem će žene sa 55-60 i 100 ili 40 kilograma biti jednako ‘bodovane’ za izgled, ali to nije ni cilj i ne znam zašto bi to trebao biti cilj. Toliko je prostora za napredak ne u onoj crnoj (objektivno predebelo i premršavo) i bijeloj (objektivno idealno) nego u onoj sivoj zoni u koju spada, između ostalog, i drugi članak koji sam prenijela.
Smatrala bih besmislenim i komičnim boriti se za to da se djevojku iz prvog članka obavezno naziva ljepoticom zato što smo u trenutku u kojem ne samo da će ona biti sigurno percipirana kao debela nego će debelom možda biti proglašena i ona koja ima recimo 65 kilograma na 1.65 centimetara, umjesto na papiru idealnih 55. I to bez da se uopće gleda kako je to raspoređeno i uzima u obzir da su do neke mjere kilogrami, baš kao i godine, samo broj i da neki ljudi izgledaju mlađe/starije/deblje/mršavije. U trenutku u kojem smo došli do toga da je poželjno i zadano mjesečno više vremena i novaca ulagati u nokte nego prije 30 godina u cijelokupan izgled, u kojem poslovni code (drugi članak) ne podrazumijeva samo urednost, ponešto šminke i nešto elegantniji look nego stupanj dotjeranosti i maksimum izvučene atraktivnosti koji bi trebao biti “zadan” za vjenčanja. U trenutku u kojem postoji veći raspon mogućnosti za ono što se danas može učiniti s kosom nego što je kroz nekoliko, nekih drugih, desetljeća bilo načina na koje se mogu našminkati oči, uključujući one uglavnom teorijske make up-ove koji zažive tek u modne svrhe. A odgovore na Što se sve može s kosom i noktima i zašto je nedovoljno oprati i počešljati odnosno održavati i ponekad nalakirati– a to je ono najopasnije- danas ima, uvjetno rečeno, svaka žena.
Jer obruč se sve više steže i sve nas više obuzima vrtoglavica od ovog našeg najpovršnijeg od svih mogućih svijetova u kojem će neki novi klinci i klinceze (da, i klinci i klinceze) imati više ostvarenih popusta na solarij od nekih današnjih četerdesetogodišnjakinja. Oni ne samo da će sve karte dati na jedini oblik rada na sebi koji će poznavati- rad na izgledu- ne samo da će djevojku iz prvog članka proglasiti za sebe i u sebi debelom nego će na Youtube-u ocijeniti njezin izgled najnižim mogućim ocijenama i ne samo na Youtube-u… Tko zna, možda će do tada postojati neka nova društvena mreža Beautyspace za koju će, pogađate, biti teško i sve teže nabaviti virtualne ulaznice.
Vremena je malo i ako si želimo dodatno otezati i zaroniti u kontraproduktivnost necemo se potruditi stati, razmisliti i uvidjeti razliku između onih pitanja koja se tiču izgleda koja jesu feministička i onih drugih. Između zdravog razuma i zastranjenja.
Gdje je ta granica između gore navedenih članaka?
Moja osobna je da smatram da je normalno da postoji poslovni dress code kao jedna zadana norma, ali ne i da se ta norma neprestano “nadopunjuje”, iskrivljuje i naposlijetku postaje sama sebi svrhom. Reagirala bih i pozvala se na feminizam u svim situacijama u kojima bih mogla, a da imam pouzdane informacije o tome da neka žena ispašta na poslu zbog ni više ni manje nego nedovoljno izvučenog maksimuma iz svog izgleda. S druge strane, ne bih imala ispod prozirnih čarapa dlakave noge kako bih iskazala bunt i u svim prilikama strastveno istupala govoreći o kulturnoj uvjetovanosti ama baš svega i našoj zaraženosti plutajućim predodžbama ljepote. Iako mislim da je strašno ako se 5 kilograma viška shvaća kao tragedija, da imam 20 kg viška ne bih se slikala u badiću i stavila to na Facebook da pokažem da mogu nego bih jednostavno probala smršaviti.
Još se jednom pozivam na mjeru, ukus, smislene ciljeve i bunt ako je potreban.
A vi?
