Kada bolest uzrokuje gubitak kilograma, reakcije prijatelja, obitelji pa čak i nepoznatih ljudi znaju biti “pozitivne” na najgori mogući način
Kada mi je bilo 27 godina, imala sam 47 kilograma i bila sam jako bolesna. U razdoblju od 15 godina dva puta sam bila liječena zbog lajmske bolesti (borelioze), a tijekom tih godina valovi iscrpljujuće bolesti prekidali su razdoblja ograničenog, ali relativno dobrog zdravlja. To ide u krug, i nisam bila sigurna radi li se opet o ovoj bolesti. Samo sam znala da mi je tijelo slomljeno.
Bila sam umorna cijelo vrijeme, ili bih patila od nesanice ili bih beskonačno dugo spavala. Nisam imala dovoljno mentalnog kapaciteta za čitanje. Bila sam u užasnim bolovima tako da sam cijelo vrijeme bila na opiodnim analgeticima ili se ne bih mogla ustati iz kreveta. Moj probavni sustav je štrajkao i prisiljavala sam se probaviti 500 kalorija dnevno. Podlaktice su mi bile tako slabe da sam imala tendivitis na oba ručna zgloba. Morala sam dati otkaz i bila sam doslovno vezana za svoj stan u ulici Astoria u Queensu – samo moj dečko, moja mačka, moja bolest i ja. Moj otac, tvrdokorni katolik, ponudio je da me odvede u Lourdes kako bih se okupala u svetoj ljekovitoj vodi. Bili smo očajni.
Pa ipak, kada me je prijateljica vidjela kako ulazim u bazen u domu svojih roditelja, tresući se na vrućem kolovoškom suncu, s analgetskim flasterima na prsima i podupiračima na zglobovima, pogledala je moje bikini-tijelo i rekla: “O moj Bože, tako sam ljubomorna na to kako si mršava”.
Osam godina poslije, i ja sam ljubomorna na sebe. Kada uzmemo u obzir koliko sam tada bila bolesna i koliko sam sada zdravija, to što se s čežnjom mogu prisjećati svog oslabljenog bikini-tijela tužan je komentar na to koliko cijenimo mršavost u našoj kulturi.
Takvi komentari ne dolaze samo od dobronamjernih prijatelja/ica i članova/ica obitelji, čija je refleksna netaktična reakcija na smanjenu veličinu tijela obično kompliment (premda se radi o užasnoj cijeni), već i od žena poput mene koje su patile od užasnih bolesti i borile se da povrate težinu i zdravlje. Duboko u sebi, mislim da svi mi znamo kako je stari aksiom “Kada imaš zdravlje, imaš sve” istinit. No, na tu je stvarnost lako zaboraviti kada se plimni val pozitivnih komentara na gubitak težine smanji i ostaneš sa svojim običnim, normalnim, zdravim tijelom umjesto supervitkog bolesnog.
Komičarka Tig Notaro 2013. imala je nastup u kojem je govorila o situaciji u kojoj se našla kada je dobila opasnu crijevnu bakterijsku bolest, umrla joj je majka, djevojka ju je napustila i bio joj je dijagnosticiran tumor na dojci – sve u vrlo kratkom razdoblju. Tijekom nastupa podijelila je i ovu priču: nakon što joj je dijagnosticiran tumor na dojci, išla je na mamogram, a medicinska tehničarka joj je rekla: “O bože, kako imate ravan trbuh. U čemu je vaša tajna?” Odgovorila je: “Jednostavno je. Umirem”.
Bio je to brutalno iskren, mračno duhovit i briljantan kazališni trenutak. No, ta njezina neuvijena i izravna priča baca svjetlo na to kako ljudi mogu biti tako grozno nesvjesni patnje bolesne osobe da je sve što vide njihova “vitkost”. U tome je problem.
Vanjski promatrači i promatračice
Nitko ne želi izgledati bolesno. Nitko ne želi pokazivati svijetu intravenske kanile ili kateter ili glavu bez kose ili upale obraze. Napravila sam online istraživanje u kojemu je sudjelovalo 285 žena koje trenutno boluju ili su bolovale od ozbiljnih bolesti – 55 posto ih je reklo da su prikrivale svoju tjelesnu ranjivost odjećom i šminkom. To nam pomaže da se osjećamo “normalnije”, a i da se ljudi oko nas osjećaju normalnije.
Vanjskom promatraču ja nikada nisam izgledala smrtno bolesna, čak i kad mi je bilo najgore. Kada bih išla na pregled kod liječnika, ljudi u podzemnoj željeznici su zurili u mene ne bi li im ustupila sjedalo. Praktički sam živjela u udobnoj odjeći za jogu, tako da sam uvijek izgledala kao da idem u teretanu. Kao što je u svom nastupu pokazala Notaru, takve pretpostavke često imaju i oni koji rade u zdravstvu. Ako ne “izgledaš bolesno”, lječnici/ce će te vrlo brzo pitati za mentalno zdravlje, prije nego što te upute na pretrage u svrhu fizičke dijagnoze (54 posto žena u mom istraživanju imalo je ovakvo iskustvo). Jednom mi je jedna ljekarnica odbila dati lijek protiv bolova; iz naše kratke komunikacije, mogu samo zaključiti da je pred sobom vidjela ovisnicu o drogi, a ne nekoga tko pati od zastrašujuće bolesti i tko se morao ranije toga dana natjerati da nešto pojede.
Ovaj problem je dobro ilustriran u dokumentarnom filmu iz 2011. “How to Die in Oregon” (“Kako umrijeti u Oregonu”). To je film o Cody Curtis, ženi koja boluje od neizlječivog karcinoma jetre i koja je tražila eutanaziju kako bi okončala život, što je u skladu sa zakonom ove države (Death with Dignity Act). U jednoj sceni, na pregledu kod onkologa, s njom su bili njezin suprug i kći, i odvija se se ovakva uznemirujuća konverzacija:
Suprug liječniku: “Ljudi govore kako izgleda ljepše nego ikada.”
Cody: “To je samo zato što sam mršava. To je jedini razlog. Stvarno je uznemirujuće što društvo tako funkcionira.”
Liječnik: “To nije dobra poruka.”
Cody: “Da, ja sam na karcinomskoj dijeti, hvala lijepo.”
Nešto kasnije, Cody pita liječnika: “Htjela bih znati… koliko mi je preostalo?” Čak i dok se suočava s neizbježnošću vlastite smrti, Cody vodi bitku s apsurdom sustava koji povezuje mršavost s ljepotom.
Kada se svakodnevno osjećaš bolesno i tvoje zdravlje se raspada – zajedno s poslovnim i društvenim životom – teško je kada ti oni koje voliš i kojima vjeruješ govore kako izgledaš lijepo samo zato što si mršava. 65 posto žena iz istraživanja koje su smršavile zbog bolesti kažu da su im prijatelji/ce, obitelj i stranci često davali komplimente za mršavost. To je velik postotak. Nešto je pogrešno u tome što mršavost stavljamo na pijedestal bez obzira što ona doista znači… zar ne?
U srpnju 2015. The New York Times je objavio članak pod naslovom “When Cancer Triggers (or Hides) an Eating Disorder” (“Kada karcinom potiče (ili skriva) poremećaj u prehrani”) koji je potaknuo široku nacionalnu raspravu o ovoj temi. Članak govori o ženi koja je izgubila kilograme tijekom terapije karcinoma i sretna je zbog toga što nosi manji broj odjeće: “Gđa. Emmets, 39, napunila je svoj ormar XS (extra small) odjećom”, piše autorica Sophia Kercher. “One noći kada je napipala svoje stršeće kosti, rekla je sama sebi: ‘Konačno sam mršava'”.
Jasno se sjećam tog osjećaja. Kada sam smršavila, suzila sam sve svoje hlače. Sviđalo mi se kako mi se jagodice ističu na fotografijama. 2008. sam o zahvalnosti napisala ovo: “Zahvalna sam što sam mršava, unatoč razlogu”. Mrzila sam što ne mogu jesti, što sam tako slaba, što cijelo vrijeme osjećam bol. Ali… barem sam bila mršava.
Kada sam se počela oporavljati, sjećam se kako sam naručila mali broj haljine za djeveruše za vjenčanje jedne prijateljice, najmršavije među svojim mršavim prijateljicama. Kada sam pitala prodavačicu mogu li je zamijeniti za veći broj jer mislim da će mi uskoro trebati, mogla sam u zraku osjetiti njihovo pitanje “Zašto bi učinila nešto tako?”.
Nakon što sam godinu dana bila krajnje bolesna, gubila težinu i bila na dugoročnoj terapiji, počela sam se, premda sporo, osjećati bolje. Moje tijelo je opet tražilo gorivo i počela sam se debljati. Donirala sam onu suženu odjeću. Moje upale jagodice su se popunile i proširile. To je bilo dobro. Našla sam novi posao, prijateljski prekinula s dečkom, preselila sam se u novi grad. Vježbala sam jogu bez ograničenja. Osjećala sam se fizički ugodno s muškarcima s kojima sam se sastajala.
Međutim, nakon nekog vremena, nakon što sam opet promijenila posao i vratila se nazad u New York, moji simptomi su se vratili: iscrpljenost, bolovi u tijelu, problemi sa spavanjem, preosjetljivost, društvena anksioznost. Srezala sam svoje aktivnosti, više sam spavala, promijenila ishranu, uzimala prehrambene i biljne dodatke, provodila sam mnogo vremena u samoći i odmaranju. Nisam bila onoliko bolesna kao prije, ali nisam se mogla vratiti na prijašnju razinu zdravlja. U međuvremenu, nastavila sam se debljati. I počela sam mrziti svoj odraz u ogledalu.
Ponovno sam išla pročitati odgovore žena iz istraživanja koje su prije bile bolesne, i odmah je bilo očito kako nisam jedina s ovakvim iskustvom:
“Kada sam bila mršava, dobijala sam gomilu komplimenata, a sada kada sam vratila težinu ne volim svoje tijelo.”
“Zbog gubitka težine osjećala sam se predivno, unatoč užasnim simptomima bolesti. S vremena na vrijeme osjećam gađenje zbog toga što se debljam”.
“Više se ne prepoznajem u ogledalu. To je vrlo zbunjujuće”.
“Primila sam toliko mnogo komplimenata kada sam bila mršava, a sada kada su se kilogrami vratili, osjećam se debelom”.
“Izgubila sam mnogo kilograma i tada su me tražile modne agancije i muškarci. Sada, kada su se kilogrami vratili, osjećam se manje vrijednom i nevidljivom”.
Ovo su samo neki od komentara žena koje su smršavile i ponovno se udebljale zbog bolesti. 80 posto njih koje su se udebljale općenito govore o negativnoj posljedici na sliku o vlastitom tijelu. Mnoge se osjećaju izdanima zbog gubitka kontrole nad time kako se osjećaju i kako izgledaju.
Kada sam imala 47 kilograma, obećala sam sama sebi da se jednoga dana, kada budem zdrava i ponovno jela, nikada neću osjećati krivom zbog “dodatnih kilograma” koje ću možda dobiti. Znala sam da pretjerana mršavost nije dobra za mene. No, kada sam dobila 13 kilograma više nego što bih željela i nisam se više osjećala dobro u svojoj koži, nisam mogla održati to obećanje.
Razgovarala sam o ovome s dr. Erin Kleifield, psihologinjom i voditeljicom programa za poremećaje u prehrani u bolnici Silver Hill u Connecticutu. “Sjedila sam s pacijenticom koja se prilično brzo i lako skinula s Klonopina”, ispričala mi je. “Bila je u vrlo velikom riziku od epileptičnih napada, stoga je pila lijek koji je mogao privremeno uzrokovati debljanje. Sjedila je u fotelji i rekla mi je, ‘Radije ću umrijeti od napada, nego se udebljati'”.
Slično tomu, u blogu koji je objavljen na TheManifestStation.net, Kathleen Emmets (ista žena o kojoj govori spomenuti članak u New York Timesu) pita: “Kako to da netko tko se tako teško borio da preživi još uvijek živi u tijelu koje prezire?”. Emmets je oboljela od anoreksije nakon tretmana karcinoma. Koristeći svoju bolest kao krinku pod kojom je mogla biti opsjednuta svojom težinom, a da to ne bude upozoravajuće.
Ovakvi problemi su vjerojatno mnogo češći nego što znamo. Žene koje boluju od dugoročnih kroničnih bolesti, na preporuku liječnika često izbacuju hranu koja bi mogla pojačati simptome, poput glutena, mliječnih proizvoda, šećera, gotove hrane i mesa. Izbacila sam brojne namirnice nakon svoje prve dijagnoze i vagala sam se svakih nekoliko dana i mjerila temperaturu kako bih provjerila je li nešto što sam pojela prouzročilo upalu. Za mene je takva praksa bila dio potrage za boljim zdravljem, premda mi je jasno kako za neke ovakva vrsta restrikcija može izmaknut kontroli.
No, kako da znate tražite li očajnički bolje zdravlje ili samo očajnički pokušavate smršaviti? “Morate osvijestiti svoju motivaciju”, savjetuje dr. Kleifield. “To znači da pitate svoju intuiciju ‘Odakle ovo dolazi?’, ‘Postoji li kompulzija?’, ‘Hoću li biti ljuta na sebe ako to ne učinim?'”.
Odgovor jedne žene iz mog istraživanja savršeno sažima ono s čim se i sâma borim: “Mnogo mi je teže imati prekomjernu težinu sada, nakon što sam iskusila kako je to biti ‘mršava'”, napisala je. “Premda sam kilograme izgubila zbog bolesti, primila sam gomilu pozitivnih ohrabrenja iz svakog ugla svoje okoline, uključujući prijatelje, obitelj, radno okruženje… Iskreno mislim da bih htjela ponovno bit bolesna kada bi to značilo da ću opet imati tako lijepu figuru. To je totalno užasno, ali je istinito”.
Poput ove žene, još uvijek sam u unutarnjem konfliktu. Feministkinja sam. “Trebala bih znati bolje”. Intelektualno, cijenim svoje vještine, svoje suosjećanje, svoj doprinos svijetu, mnogo više nego svoj odraz u ogledalu. Ali, iz nekog razloga, još uvijek ne mogu samosvjesno posjedovati lice koje me gleda u odrazu. I zbog toga se osjećam krivom.
“Sram dolazi iz osjećaja da smo ‘pogriješili'”, kaže dr. Kleifield. “Trebamo biti svjesni/e i unijeti suosjećanje. Dakle, bît je u sljedećem, ‘To nije tvoja krivnja’. Zato što nije.
Žene se samookrivljavaju. Često si govore, ‘Trebala sam biti u stanju to popraviti ili kontrolirati’, radije nego da puste i predaju se. Dakle, ključno je: Nije moja greška. Nije moja krivnja. I nije”.
Meditiram, molim se, prakticiram zahvalnost. Zahvaljujem svom tijelu zbog onoga što može. Ušutkavam svoje negativne misli i tjeskobu kada sam intimna s muškarcem. Nastojim s drugima ne razgovarati negativno o svojoj težini. Lijepo se obučem i sredim kada se tako osjećam, a u trenerci za jogu živim kada se ne osjećam tako. Sve u svemu, sretna sam i smirena, što je rezultat ovih praksi, unatoč tomu što još uvijek želim bolje zdravlje i bolju sliku o svom tijelu. Svjesna sam da još uvijek radim na sebi. A to je, pretpostavljam, najviše što itko može učiniti.
Čestitam svima nama koje se još uvijek borimo.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
