U Ujedinjenom Kraljevstvu 39,369 osoba je do sada umrlo od COVID-19 virusa. Vlada predvođena Boris Johnsonom prozivana za kasno reagiranje, naime pokušala je uspostaviti “imunitet krda” što je neslavno propalo pa je i lockdown nastupio puno kasnije od ostalih zemalja. Iako još uvijek puno ljudi dnevno umire od COVID-19 virusa, Engleska je počela s popuštanjem mjera. Najavljeno je otvaranje škola od 1.lipnja. Mnoga sveučilišta i fakulteti donijeli su odluku o prebacivanju nastave online i kombiniranu online nastavu s predavanjima uživo od jeseni. Sveučilišta u svijetu, ali posebno u UK-u, već duže vrijeme funkcioniraju kao privatne firme, nalaze se u ogromnim dugovima i pretjerano se oslanjaju na školarine (koje su svake godine sve više) kao neodrživi izvor financiranja koji se trenutno, radi globalne pandemije, nalazi pred kolapsom. Marketizacija sveučilišta u posljednjem desetljeću dovela je do promjene modela zapošljavanja redovitog osoblja s jeftinim, zamjenjivim i privremenim pozicijama čime je bitno oslabljena moć akademskog osoblja, a povećana moć menadžerima i menadžerskim pozicijama. Rodna dimenzija prekarnog zaposlenja očitava se u činjenici da su većina honorarno zaposlenih na fakultetima žene u kasnim 20-ima ili ranim 30-ima, koje posjeduju doktorat, niz publikacija i nekoliko godina iskustva podučavanja, vrlo vjerojatno stečeno na više različitih institucija na ugovorima različite duljine.
Umjesto da smanje ionako prenapuhane plaće zaposlenima na prorektorskim i višim menadžerskim pozicijama na fakultetima, najavljeni su rezovi s dna- svim honorarno zaposlenima što uključuje i asistentske pozicije. Sveučilište u Essexu prvo je najavilo da neće zapošljavati asistente i asistentkinje u nastavi iduće akademske godine. Mogućnost predavanja studentima i studenticama preddiplomskog studija važan je dio doktorskog obrazovanja jer osim što stječete potrebno iskustvo pripreme i održavanja nastave koje je često uvjet pri kasnijem zaposlenju u akademskom svijetu, primate plaću koja je nadopuna stipendiji (ako ste među sretnima koje imaju stipendiju). Iz osobnog iskustva, budući da mi je ovo treća godina doktorskog studija sociologije na Essexu, držanje seminara ove akademske godine bilo je neprocjenjivo iskustvo. Osim što sam naučila koliko je važno da ti je nositeljica kolegija osoba kojoj se možeš obratiti u nedoumici (i koliko je teško držati seminare bez podrške), koliko je izazovno motivirati studente i studentice da aktivno sudjeluju u nastavi, najviše mi je značila solidarnost s ostalim asistentima i asistentkinjama u usklađivanju dvostruke uloge studentice i predavačice. Od dijeljenja iskustva što pali kod raznih aktivnosti, a što ne, koja pitanja postavljati a da nisu navlakuše, načina na koji se ocjenjuju eseji i seminarski radovi, do provjeravanja ispravnosti isplaćivanja plaća svaki mjesec.
Ukidanje asistentskih pozicija znači da će veliki broj mojih kolega i kolegica ostati bez potrebnog prihoda iduće akademske godine, a oni/e koji/e će ući u drugu godinu doktorata ostat će bez važnog profesionalnog iskustva podučavanja. Nešto bolje će proći oni/e koji/e imaju stipendiju poput mene, iako se i moja trogodišnja stipendija bliži kraju ovog ljeta. Ambivalentni položaj relativne privilegiranost doktoranata i doktorantkinja sjajno je objasnila Lea Horvat u članku #PhDlife na portalu Krilo. Neizvjesna budućnost očitava se i u prekarnim oblicima zaposlenja upravo poput asistentskih pozicija koje su se prve našle na meti za odstrel kako bi sveučilišta umanjila gubitke prouzročene globalnom pandemijom. Zanimljivo to što su najavljeni rezovi samo dva tjedna nakon što je završio niz štrajkova na fakultetima diljem UK-a. Štrajkalo se na sedamdeset i četiri sveučilišta tijekom četrnaest dana povodom neispunjenja zahtjeva za povećanjem plaća, ravnopravnosti pri zapošljavanju i plaćama, prilagođavanju radnog opterećenja te ukidanjem honorarnih ugovora (tzv. causalisation). Sindikat sveučilišta i fakulteta, UCU (University and College Union), prošle je godine u studenom i prosincu, organizirao štrajkove na šezdeset sveučilišta diljem UK-a koji su trajali osam dana kao odgovor na promjene u mirovinskoj fondu Universities Superannuation Scheme (USS) u kojeg će članovi akademske zajednice uplaćivati oko £40,000 da bi tijekom mirovine dobili £200,000 manje. Drugi razlog štrajka je bio isti kao povod štrajku ove godine- smanjivanje plaća, neravnopravnost, preveliko radno opterećenje te porast ugovora na određeno i honorarnih ugovora. Kao članica UCU-a (članarina za doktorante i doktorantkinje te asistente i asistentkinje je besplatna) sudjelovala sam u obje runde štrajka iz solidarnosti s nastavnim osobljem i iz protesta prema neoliberalizaciji sveučilišta, iako su mnoge moje kolegice i kolege primijetile da vrlo vjerojatno, mi kao asistentkinje, mirovinu u UK-u (ili bilo gdje drugdje kako stvari stoje) vjerojatno nećemo imati. Tijekom posljednjeg štrajka imali/e smo sastanak kao asistentkinje i asistenti na kojem smo raspravljali o našim zahtjevima i potrebama koje se razlikuju od trajno zaposlenih profesora i profesorica u sindikatu. Raspravljali/e smo o nesrazmjeru plaća koje primamo po satu i stvarno uloženog vremena koje nam otpada na pripremu seminara, držanje konzultacija, ocjenjivanju eseja i seminarskih radova. Također smo se osvrnule na marketizaciju visokog obrazovanja u UK-u koje pretvara studente i studentice u potrošače i potrošačice koji/e su svoje obrazovanje skupo platili/e pa onda sukladno tome očekuju i ocjene i naš angažman kao plaćene usluge. Cijena obrazovanja u kasnom stadiju kapitalizma u UK-u produbljuje klasni jaz te održava ono što Mark Fisher naziva, umjesto apatije i nezainteresiranosti, “refleksivnom impotentnošću” velikog dijela studentske populacije u Velikoj Britaniji koja je politički neangažirana u usporedbi sa svojim prethodnicima/ama iz 1960ih i 1970ih.
Nekada je studiranje u UK-u bilo besplatno, pa su generacije roditelja mojih britanskih kolega i kolegica besplatno studirale, a sada njihova djeca dižu studentske kredite kako bi si priuštili/e obrazovanje. Plaćanje studija je prvi puta uvedeno u cijeloj Velikoj Britaniji u rujnu 1998. godine tijekom mandata laburističke vlade; studenti i studentice su morali plaćati i do 1.000 funti godišnje za školarinu. Od tada se cijena školarine značajno povećavala i razlikuje se ovisno u kojoj se zemlji u UK-u nalazite. U Engleskoj je, vladinom odlukom iz listopada 2017., sveučilištima dozvoljeno da britanskim studentima i studenticama naplaćuju školarinu u visini od 9.250 funti što je najviša svota školarine do sada. Za međunarodne studente i studentice cijena školarine se razlikuje i ovisi od fakulteta do fakulteta.
Moje kolege i kolegice pokrenule su inicijativu “No cuts to Essex GTA jobs” i peticiju kojom smo pozvali/e na obustavu odluke o rezanju asistentskih pozicija te pronalaženju novih načina financiranja sveučilišta počevši od smanjivanja plaća prorektoru i menadžerima. BBC je napravio reportažu o inicijativi i iznio podatke kako je preko 8 milijuna funti potrošeno na plaće 72 najviše plaćenog osoblja, dok je nešto više od milijun potrošeno na više od 300 asistentskih pozicija. Kako stvari trenutno stoje, Sveučilište u Essexu je izdalo izjavu kako ne može garantirati asistentske pozicije za iduću akademsku godinu ali da će razmotriti tu odluku ponovno u kolovozu što je puno prekasno za planiranje troškova stanovanja i života u UK-u za domaće i za međunarodne studente i studentice.
Izgledno je da će se marketizacija sveučilišta nastaviti u UK-u istim tempom, čime će obrazovanje sve više postajati privilegija bogatih i onih koji/e su spremni zadužiti se i otplaćivati te dugove tijekom svog života. Protest asistenta i asistentkinja protiv ukidanja pozicija mali je doprinos borbi protiv neoliberalnog sveučilišta. Na kraju krajeva, iako se ova priča može činiti kao specifičan i time zanemariv problem, dostupno obrazovanje tiče se svih nas bez obzira gdje se nalazili jer je dio šire priče otpora protiv kapitalističke hegemonije.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
