Ko su zapravo bile vještice? Kako su izgledale i čime su se bavile? Njihovi rekviziti. Kako su se zabavljale? Vještičarenje kao delikt. Fenomen lova na vještice (vrijeme, prostor, statistički podaci o broju žrtava). Studija slučaja na teritoriji Crne Gore. Korist od imovine pogubljenih žena. Komercijalizacija fenomena vještica. Moderne čarobnice.
Scena prva …
U svakoj ženi krije se čarobnica, to je tako od postanka svijeta. Uvijek zaogrnuta velom tajni, i Eva i Lilit, i mjesečeva šćer’ i vila i boginja, i ratnica i radnica. I čini polovinu čovječanstva. I čini podlogu za stvaranje novih života, ukoliko je to njen izbor.
U svakoj ženi krije se čarobnica, kažem, ali je društvo ne zove tako, već vješticom, čim na neki način skrene pažnju svojom pojavom. A to skretanje pažnje kroz istoriju bilo je raznoliko. Ili je bila suviše lijepa, ili je htjela da se obrazuje, ili je liječila travkama ili pomagala ženama pri porođaju, ili je pokušavala da ima svoj stav, ili je imala istančan ženski instikt pa je “proricala sudbinu”. U novije vrijeme, bavi se niskim astralom (gleda u šolju, smešak), osvetljava prostore ili/i živi svoj život onako kako ona želi, a ne kako joj sredina nalaže.
Veoma često, društvene okolnosti išle su na štetu žena, to vidimo i po tome što ženu istorija ne pamti, sem u sporadičnim slučajevima. Obično u vrijeme društvenih promjena i ratova, sama istorija (čitajte društvo, država, nacija …) iskorištavala je žene, ali kad bi te promjene postale realnost, žene bi “vratili tamo gdje im je i mjesto – kući”, gdje mogu na miru da njeguju svoju djecu i da mnogo ne talasaju. Istorija se stalno ponavljala sve dok, unazad stotinu godina, žene nisu digle svoj glas, narodski rečeno – pomamile se, počele da iznose svoje zahtjeve i zalažu se za iste i da kroje neke ljepše i korisnije politike za čitavo čovječanstvo.
Ženska istorija je istorija iz koje se ne potiče, u kojoj se ne ostaje, to je istorija koja ne galami, priča bez atributa i rijetkih opipljivih dokaza. Statistički podaci govore da je u lovu na vještice, koji je zvanično otpočeo u 12. vijeku u Evropi, a traje i dan danas u nerazvijenim djelovima svijeta, smrtno stradalo oko 9 miliona žena.
Proučavanje vještica i vještičarenja je jedan složen fenomen, za koji mi je, pored početne radoznalosti, znanja, empirije i entuzijazma da dođem do valjanih podataka, bio potreban i dobar stomak da svarim mnoge ispovesti vještica koje su pogubljene tokom vjekova, a ne njihovih “žrtava”, kako se to do skoro predstavljalo. I naravno, neophodno je bilo da se služim politički korektnim jezikom, kako ne bih nekoga uvrijedila pa završila kao gore pomenute, na lomači, smešak veseli kukurek.
Zbog obilja materijala kroz koji sam prošla, moje istraživanje nije moglo da stane na par strana, jer bi bilo neozbiljno, površno i neodgovorno, shodno broju žrtava koji fenomen lova na vještice obuhvata. Pored pravnih izvora, ponegdje sam se služila i beletristikom kao izvorom informacija, a negdje i maštom, kako bih malo začinila ovu ozbiljnu, tužnu i ružnu priču o stradanju ogromnog broja žena.
Ko su zapravo bile vještice?
“Jer se jabuka i žena vrlo dobro slažu od davnina, otkad su sklopile savez protiv dosade” (More Tereza, Trava za zaljubljivanje, Mono i manjana, Beograd, 2008).
Prvobitno značenje riječi vještica potiče od staroengleske riječi Wicca i označavalo je mudru ženu (bez obzira na godine). “Vike su kreirale rituale i ceremonije koristeći simboliku ženskosti. Vještice su bile nositeljke alternativne ženske tradicije što je ženama davalo kolektivni osjećaj snage od koje je naročito strepela crkva.” (Dr. Mršević Zorica i grupa autorki, Rečnik osnovnih feminističkih pojmova, Beograd, 1999:168).
Vještice su se molile ženskom božanstvu i bile okrenute prema prirodi. Koristeći znanja iz prirode, sticao se osjećaj da su imale moć nad životom i smrti, posebno zbog elementa liječenja travkama. Kasnije se upotrebljavala latinska riječ “strix”, u značenju “turobna noćna grabljivica, uznemirujući simbol zloslutnog sveta punog skrivenih opasnosti i grozote” (Gato Kanu, Tersila, Veštice, ispovesti i tajne, Clio, Beograd 2008:9).
I tako, iz jedne pozitivne figure, one su prerasle u negativnu… Počeli su ih nazivati svakojakim imenima, od Evinih naslednica do Sotoninih pomagačica.
Aleksandra Slađana Milošević smatra da “Čarobnice simbolizuju misteriju, opasnost i strah. Svaki susret sa nepoznatim, počinje strepnjom i strahom. Pretpostavka je da se u drevnim vremenima muškarac plašio ženine moći rađanja, intuicije i svojevrsne mudrosti, izjednačavajući ih sa silama prirode” (Civilizacija i žene II, Srpski Glasnik, Beograd, 2012:682).
Žensko tijelo je oduvijek bilo obavijeno velom misterije, što zbog mjesečnice, što zbog rađanja, te samog čina orgazma (pojašnjenje istorijata ženskog orgazma pogledajte OVDJE). Čak i kad čitamo Bibliju, na početku piše da je Bog stvorio i muškarca i ženu od istog materijala i u isto vrijeme i ta se prva žena zvala Lilit, a malo kasnije dolazi do priče o Evi, koja je nastala kao što već znate…
S obzirom da crkveni i svjetovni vladari toga perioda nisu mogli da objasne adekvatan uzrok nastanka suša, poplava, požara, uginuća biljaka ili životinja, širenja bolesti pa čak i ratova, to se pripisivalo nadprirodnim silama. S jedne strane Bog i religija a sa druge strane đavo i magija. Jedinstvo suprotnosti, borba između dobra i zla, svjetla i tame, duha i materije, muškarca i žene,… A sloboda je uvijek predstavljala borbu.
“Demoni su uvek iznova pokušavali da pokvare čoveka (…). Njihov najznačajniji instrumentarijum bila je sposobnost da čovekova čula – u budnom stanju ili snu, obmane pomoću vizija ili snova i da ih zanese varkom kao da je to realnost” (Foltmer Rita, Šta su tačno veštice, Laguna, Beograd, 2010:34). Kasnije ćemo vidjeti da je to bio jedan od glavnih razloga zbog koga se sudilo vješticama.
Stoga su demoni iskorišćeni kao glavni krivci za posrnuće tolikog broja žena… Obično bi demon obučavao vještice da mogu da lete (prevozna sredstva su bila razna od metle do jarca i drugih životinja) i da poprimaju životinjski oblik (preuzimale su oblik ptice, psa, mačke…) kako bi lakše bacale čini na svoje žrtve. Takođe su umjele da od neposlušnih muškaraca naprave prave “magarce i druge žvotinje”. Demon je vještice oslobađao potisnute seksualnosti i podsticao njihove tajne seksualne želje.
“Inkvizitori su mrzeli žene iz više razloga” (Gato Kanu, Tersila, Veštice, ispovesti i tajne, Clio, Beograd 2008:84).Trebalo je ugušiti “Vladajuću slobodu u antičkom svetu u kome se zadovoljenje čula smatralo uzvišenim činom” (2008:84) i ponovo uspostaviti čednost. I tako je nastao institut potpisivanja pakta sa đavolom (o tome više u Sceni drugoj).
Problem je nastao zbog potrebe ponovnog uspostavljanja kontrole nad ženskim tijelom, ženskim intelektom i ženskim ponašanjem jer “Veštice se takođe mogu smatrati modelom ženske društvene i psihičke autentičnosti.” (Dr. Mršević Zorica i grupa autorki, Rečnik osnovnih feminističkih pojmova, Beograd, 1999:168).
Iz pomenutih razloga, trebalo je umanjiti vrijednost žena u zajednici i napraviti među njima jaz, razviti kod njih nesolidarnost i dovesti ih u stalni takmičarski odnos, zarad zadobijanja muške pažnje. Ne dati im da se obrazuju kako ne bi imale mogućnost da se organizuju i zaštite svoja prava.
Stoga je i postalo opšte prihvaćeno tumačenje Biblije po kome je Prva Adamova žena bila Eva, nastala od Adamovog rebra a ne, gore pomenuta Lilit (i o njoj ćemo u nekom od narednih tekstova…). Eva je bila nesavršena u odnosu na muškarca i manje inteligentna. Kako je tvrdio Žan Boden “Manje je vredna i zbog toga (…) što je njena glava manja od muškarčeve pa ima i manji mozak. Zbog toga je i predodređena da uvek bude u podređenom položaju” (2008:86).
S obzirom da su vještice kao žene naslijedile Evin grijeh (sjećate se priče o jabuci … a danas engleski doktori zagovaraju da sa jednom jabukom (grijehom) na dan – doktor nam nije potreban), one su sklonije iskušenjima a zbog svoje naivnosti i radoznalosti podložnije uticaju i vrbovanju od strane demona. Zato “U orgijama koje provodi Sotona, žena se prepušta urođenoj pohoti da bi zadovoljila svoje neumerene telesne želje (…) Zbog toga je u teološkim traktatima pitanje koitusa sa đavolom upoređivano sa paganskim satirima” (2008:86).
Sam demon, uvijek je više privlačio žene nego muškarce. Procentualno, na 100 vještica, dolazio je po jedan viještac, što ukazuje na to da se vještičarenjem mnogo više bavile žene. To u stvari ima veze i sa (ne)obrazovanjem žena u odnosu na muškarce, u vremenima kada su “postojale”.
Najvjerovatnije pod uticajem crkve, i u ovim odnosima vladao je heterogeni princip, pa je žene privlačio demon, a muškarce demonica, odnosno đa’olica.
Kako su izgledale?
Postoje različita predanja o tome kako su izgledale vještice. Ako se sjećate bajki Braće Grim, vještice su one stare, ružne, niske i pogurene žene sa kvržicom na nosu, sa piskutavim glasom (“Otrov se pakuje u malim bočicama”). Prema Geteovoj Valpurginoj noći, vještice su predivne mlade erotizirane žene, pretežno crvenokose. Pauelo Koeljo, daje sledeći opis: “crvenokosa, sa malim ušima, spojenih resa…”
Shodno dostupnoj statistici koja svjedoći o lovu na vještice, najviše je pogubljeno slobodnih, neudatih žena bez djece ili udovica.
Kada su muškarci u pitanju, vještci su obično opisivani kao stariji muškarci, bijele duge kose i brade (odlika znanja i mudrosti). Oni nisu predstavljani kao mladi erotizirani muškarci, niti ih je krasila kvržica na nosu, mada su se oni bili mnogo visočije rangirani u datoj “hijerarhiji”, i nazivali su ih čarobnjacima i učiteljima, dok se žene “istih kvalifikacija” nisu nazivale čarobnicama niti učiteljicama. Vjerovatno je razlog tome, što je “znanje” bilo dostupno isključivo muškarcima a “preobražaj” ženama.
(nastaviće se)
