Odavno je poznato da na društvenim mrežama živimo živote bolje od onih u stvarnosti. Finije jedemo, izlazimo na atraktivna mjesta, svjedočimo spektakularnim zalascima sunca a i kosa nam je uvijek nekako za nijansu sjajnija. #blessed Čak i u doba pandemije (i potresa), društvene mreže i dalje propisuju način na koji bismo trebale_i provoditi vrijeme, voljeti bližnje, baviti se sobom. #wokeuplikethis
2020. godina i pandemija koju je donijela svima su nam pomrsile planove. Neke_i su tako zatvorene_i kod kuće, izbjegavajući zarazu, a neke_i su na prvoj crti, svakodnevno izložene_i kontaktu s golemim brojem ljudi. Prve se dijele na one koje su dobile otkaze ili su otprije nezaposlene, i one koje rade od kuće. Nemali broj potonjih otpada pak na radnice u uslužnim zanimanjima – prodavačice, medicinske sestre, njegovateljice, koje si jednostavno ne mogu priuštiti ostati kod kuće i koje – kako sve više uviđamo – na svojim leđima nose funkcioniranje čitavih zajednica.
Ipak, nije ni svaka samoizolacija ista. Upravo nam, naime, rečene društvene mreže propisuju što bismo i kako mogle_i i trebale_i u samoizolaciji, grubo zanemarujući prvenstveno klasne razlike kao odrednicu dostupnosti sadržaja i aktivnosti.
Za početak, internet u doba korone nudi pregršt kulturnih sadržaja, virtualnih izložbi, koncerata, kazališnih predstava i tečajeva. Neki od sadržaja su, dakako, manje zahtjevni od drugih, ali svima je zajedničko da traže vrijeme – slobodno vrijeme – za konzumaciju. Osobe koje rade od kuće, a istovremeno brinu o kućanstvu i djeci teško će naći vremena i energije za pretraživanje i konzumaciju kulturnih sadržaja, ma koliko oni “dostupni” bili.
Osim toga, vjerojatno za istu publiku gorenavedenih sadržaja, nude se razne ideje za provođenje vremena s djecom – od igara do kreativnih zadataka. No, uz nedostatak brige za djecu u vidu vrtića, ta se skrb prebacuje na roditelje – prvenstveno majke – koji, ako imaju sreće da nisu dobili otkaz, moraju raditi od kuće i poštovati radno vrijeme poslodavca. I teško je. Emocionalno je i psihički iscrpljujuće za roditelja biti u dvije uloge istovremeno i biti “na poslu” dok pokušava objasniti zašto se baš sad ne može igrati i zašto baš treba da ga se pusti na miru. Zašto, iako je kod kuće, ne može biti prisutan. Osobito se teško taj teret sručio na žene, koje su i ranije radile dvostruko, na poslu i kod kuće. Žene koje imaju djecu sada rade dvostruko – istovremeno. Ubrojimo li u jednadžbu očekivani porast pojave obiteljskog nasilja, možemo zaključiti da izolacija za mnoge nije tek prilika za opuštanje i povezivanje s bližnjima; dapače.
Nadalje, društvene nas mreže uče da je sada pravo vrijeme započeti ili dovršiti projekt: knjigu, goblen, online tečaj. Kuhati. Meditirati. Baviti se jogom, fitnessom, otpuhati prašinu s one vješalice za odjeću s pedalama. #whatsyourexcuse Ono što ovdje ostaje van fokusa su, osim svega već navedenog, i razne psihičke posljedice i mehanizmi suočavanja sa stresom. Uza svo vrijeme na svijetu – ne uzimajući u obzir otežavajuće faktore, poput (prijetećeg) otkaza, skrbi o djeci i/ili drugim članicama_ovima obitelji, (potencijalnog) gubitka krova nad glavom kao posljedice potresa, brige za udaljene članice_ove obitelji koje_i možda spadaju u rizičnu skupinu – stresne situacije mogu uzrokovati pojavu ili pogoršanje otprije postojećih simptoma i stanja poput depresije, anksioznosti, opsesivnih misli i sl. “Izlike” poput depresivnog raspoloženja, lupanja srca, kompulzivnog praćenja vijesti, pranja ruku ili prejedanja itekako su realne i validne i posramljivanje preko društvenih mreža neće djelovati motivacijski niti će doprinijeti psihičkoj dobrobiti. Drugim riječima, moći se baviti zapostavljenim aktivnostima i započeti nove hobije stvar je privilegije i dostupnosti materijalnih, socijalnih i mentalnih resursa, a ne želje i truda.
Moći iskoristiti samoizolaciju kao priliku za osobni rast, obrazovanje i povezivanje s drugima privilegija je čak i ako osnovne životne uvjete – poput krova nad glavom, podmirenih režija, nenasilne obiteljske situacije i Netflix korisničkog računa – uzmemo kao samopodrazumijevajuće. Uz destabilizaciju ekonomske situacije i potres(e) na širem zagrebačkom području, te predstojeću potencijalnu preplavljenost zdravstvenog sustava, niz privilegija mogao bi se proširiti na ono što danas mnoge_i smatraju normalnim životom.
Ova nas je pandemija u mnogočemu ujedinila i izjednačila. Doista se svatko može zaraziti virusom i imati ozbiljne zdravstvene posljedice. No ova nam je situacija pokazala koliko je doista nejednakosti – ne samo globalno, u svijetu, nego i u relativno malim i povezanim zajednicama. Govoreći o nezdravstvenim – prvenstveno socioekonomskim – posljedicama virusa, rizične su skupine različite od onih zdravstvenih.
Licemjerno bi bilo govoriti protiv društvenih mreža ili pozivati na bojkot; u konačnici, one doista služe kao platforma za informiranje (ako provjerimo točnost informacija, naravno) i virtualno druženje. Ono o čemu bismo sve_i mogle_i razmisliti jest koliko su one čak i u ovom izvanrednom stanju ostale poligon za natjecanje i uspoređivanje, uzrokujući iste osjećaje izoliranosti, inferiornosti i nedovoljnosti kao i obično, elegantno prešućujući činjenicu da daju iskrivljen prikaz stvarnosti i postavljaju za stvarni, svakodnevni život, nedostižne standarde.
Ilustracija, uz dopuštenje stranice, preuzeta OVDJE.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
