Četrdeset i pet godina nakon poznatog ustanka u Attica zatvoru, zatvorenici diljem SAD-a organiziraju prosvjede protiv prisilnog rada što bi moglo postati najveći zatvorski prosvjed u povijesti SAD-a. Ustanak u Attica zatvoru u 1971. godine najpoznatiji je i najznačajniji prosvjed za pokret prava zatvorenika. Zatvorenici su zahtijevali politička prava i bolje životne uvjete. Nakon četiri dana pregovora vlasti su pristale na 28 zahtjeva zatvorenika, koji su između ostalog uključivali pravo na bolji liječnički tretman, pravedno pravo na posjete i kraj fizičkoj brutalnosti, ali su odbile amnestirati zatvorenike za preuzimanje zatvora. Nakon ustanka broj mrtvih bio je 43, od kojih 10 zatvorskih čuvara i civilnih zaposlenika te 33 zatvorenika.
Na globalnoj razini, SAD predvodi u najvećoj stopi masovnog zatvaranja. Američki zatvorski sustav obuhvaća preko 2.2 milijuna ljudi od kojih su mnogi zatvoreni zbog nenasilnih kaznenih djela zlouporabe droge. Mnogi od njih počinili su kaznena djela kao rezultat siromaštva i loših radnih uvjeta. Kako populacija raste, mnogi zatvori premašuju svoje kapacitete smještajući zatvorenike/ce u prenapučene jedince sa niskim standardom zdravstvene njege i uprave sustava.
Otprilike 870.000 američkih zatvorenika/ica su također i radnici/e, koji/e rade za sam zatvor kako bi omogućili njegovo funkcioniranje ili rade za privatne kompanije koje imaju ugovor sa zatvorom. Zatvorenici/e kao radnici/e nemaju nikakvu zaštitu od izrabljivanja jer 13. amandman Ustava nakon abolicije ropstva zabranjuje takav tretman osim u slučaju kazne za počinjenje kaznenog djela. To znači da znači da zatvorenici/e mogu biti podvrgnuti robovskom radu često ne dobivajući ništa ili par centa po satu. Također, sigurnost na radu je uglavnom nepoznat pojam u zatvorima, zatvorenici/e zaposleni u kuhinjama i praonicama rublja izloženi su visokim temperaturama, a često nemaju ventilaciju ili pristup svježem zraku. Privatne kompanije poput Verziona i Victoria’s Secreta koriste zatvorenike/ice kao jeftinu radnu snagu dok su sami oslobođeni od pridržavanja zakona o radu i pravilnika o zaštiti na radu i mjerama sigurnosti. Lanac trgovina Whole Foods objavio je u 2015. godinu kako će prestati koristiti zatvorski rad za proizvodnju specijalnih proizvodu poput skupih sireva. McDonald’s također ulaže u zatvorski rad kao i Solar City, jedan od najpoznatijih proizvođača solarnih panela koji je na temelju toga dobio i dodatni porezni kredit. Ekspanzija privatnih zatvora koji imaju ugovore sa državom i federalnom vladom također je omogućila korporizaciju zatvora. Sustav privatnih zatvora “Corrections Corporation of America” zarađuje milijune dolara poreznih obveznika, a plaćaju svoje radnike ispodprosječnom plaćom te imaju višu stopu prijavljenih zlostavljanja. Budući da nemaju institucionalni nadzor poput državnih zatvora, privatni zatvori zapošljavaju čuvare i čuvarice za minimalnu plaću te ih minimalno obučavaju za rad.
{slika}
Sindikat zatvorskih radnika uspostavljen je od strane radikalnog sindikata “Industrijski radnici svijeta” (IWW) poznatog po građanskom neposluhu i više od sto godina militantne borbe za prava radnika. Zalažu se za zatvaranje privatnih zatvora i za bolje radne uvjete zatvorenika i zatvorenica ali i za potpunu aboliciju zatvorskog sistema kojeg vide kao simptom šire društvene nejednakosti i obrazaca kontrole. Zatvorenici/ice su punopravni članovi/ce sindikata i uz njegovu potporu organizirani su prosvjedi u zatvorima diljem zemlje.
Pitanje zatvorskog sustava je i feminističko pitanje. Od 1985, broj ženskih zatvorenica u Americi udvostručio se u odnosu na muškarce. Nebijele žene najbrža su rastuća zatvorska populacija i imaju tri puta veću vjerojatnost da će biti zatvorene nego bijele žene. Jedna od pet trans žena je bila zatvorena tijekom svog života, dok je postotak veći za ne bijele trans žene. Siromašne žene kriminalizirane su samo zato jer su siromašne i radi mnogih taktika preživljavanja koje su karakteristične za ljude s niskim prihodima. Masovno zatvaranje i policijska brutalnost imaju devastirajući učinak na sve ljude neovisno o njihovom rodu, a budući da feminizam uključuje borbu za društvenu pravdu zatvorski sustav je nemoguće ignorirati.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj je situacija ponešto drugačija iz očitih razloga, primjerice, kod nas ne postoje privatni zatvori te nam je naše socijalističko nasljeđe omogućilo kakvu-takvu zaštitu zatvorenika i zatvorenica po pitanju rada. Ili barem masovno iskorištavanje zatvorenika/ica kao jeftine radne snage još nije postalo toliko popularno, što je vjerojatno više odraz komplicirane birokracijske procedure nego humanističkog lica kapitalizma.
Prava zatvorenika/ica štiti Zakon o izvršavanju kazne zakona (NN 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11,125/11, 56/13, 150/13) prema kojem se u članku 80. zatvoreniku/ici omogućuje rad u skladu s njegovim ili njezinim zdravstvenim sposobnostima, stečenim znanjima i mogućnostima kaznionice odnosno zatvora. Navodi se kako organizacija i način rada moraju biti što sličniji onima na slobodi. Mjere i zaštita na radu definirani su općim propisima. Zatvorenika/cu raspoređuje se na rad prema Pravilniku o radu i strukovnoj izobrazbi, popisu i opisu radnih mjesta te nagrade i naknade za rad koje donosi ministar pravosuđa. Naknada za rad se određuje umnoškom osnovice za izračun naknade plaća, koja iznosi 20% od bruto osnovice za obračun plaća državnih namještenika i službenika, i koeficijenta njegovog/njezinog rada. Od naknade za rad odvaja se 30% kao obvezna ušteđevina, a s ostatkom se slobodno raspolaže u skladu s odredbama kućnog reda u zatvoru. Zabranjen je prekovremeni rad i osiguran je godišnji odmor u trajanju od osamnaest do trideset dana ovisno o duljini kazne.
I kod nas je moguće obavljati poslove za privatnog poslodavca koji je sklopio ugovor sa zatvorom. Primjerice, prvi takav ugovor u jednom šibenskom zatvoru sklopljen je sa Badelom. Također, zatvoreniku/ci koji/a samostalno obavlja gospodarsku ili drugu djelatnost može se odobriti nastavak obavljanja iste djelatnosti.
U Hrvatskoj zatvorenici i zatvorenice nisu obvezni raditi u zatvorima ali navodno broj zatvorenika i zatvorenica koji bi htjeli raditi premašuje broj dostupnih poslova u zatvorima radi zastarjele tehnologije i nedostatka financijskih sredstava. U Jugoslaviji su vrlo poznati i popularni bili proizvodi drvoprerađivačke radionice poput sjedećih garnitura, kreveta, komoda i vitrina koje i danas, u nešto manjem opsegu, proizvode zatvorenici u Lepoglavi. Osim drvoprerađivačke radionice, postoje i metalske, poljoprivredne, ugostiteljske radionice te radionice održavanja. Također, Lepoglava posjeduje vlastiti restoran “Ivančica,” otvoren za javnost, u kojem su zaposleni zatvorenici. Izvan zatvora zatvorenici najčešće obavljaju pomoćne poslove u pilani, građevinarstvu, uređenju okoliša, poslove utovara-istovara, poljoprivredne poslove i slično. U jedinom ženskom zatvoru u Požegi zatvorenice imaju priliku raditi samo rodno određene poslove poput šivanja, pranja rublja, kuhinja i slično.
Izrazito je važno regulirati i zaštiti prava zatvorenika i zatvorenica po pitanju rada u zatvorima. Prisilan rad ne smije biti korišten kao dodatna kazna jer je zatvaranje već dovoljna kazna sama po sebi. Umjesto samog zatvaranja i represivnih sankcija za koje je već dokazano da nikako ne pomažu u rehabilitaciji zatvorenika/ca nego vode dalje u začarani krug ponovnog počinjenja zločina i ponovnog zatvaranja, trebalo bi se usmjeriti na principe restorativne pravde koji omogućuju povezivanje sa lokalnom zajednicom, a ne odvajanje od nje. Nova američka studija pokazala je kako većina žrtvi nasilnih i nenasilnih zločina smatra da zatvorske kazne trebaju biti kraće, a treba postojati više programa usmjerenih na rehabilitaciju, psihičku pomoć i pomoć pri odvikavanju od droge.
