Ovih je dana seksizma pomalo nalik na Meryl Streep u novom filmu: isprva ne skužite da je to ona. Katkad prođe i po dvadeset minuta prije nego vam sine: “Isuse, pa to je MERYL ispod te perike!” Često se događa da žena napusti zabavu, sjedne na autobus, dođe kući, istušira se, legne u krevet, pročita nekoliko stranica “Ženskog eunuha”, ugasi svjetla, a onda se odjednom naglo uspravi, upali svjetla i usklikne: “Čekaj malo! Pa ono je bio seksizam!!” Nije uvijek bilo ovako. Prije drugog vala feminizma, prije političke korektnosti, prije nego su žene hodala naokolo oboružane Mace sprejevima, seksizam je bio otvoren i sveprisutan. Odmah ste ga prepoznali, jasno i bez greške. I znate što? Nakon što biste ga identificirali nije vam bilo ni u primozgu da biste se na to trebale požaliti. Pa što, netko je zgrabio školarku za dupe? Sve je to dobra, stara britanska perverznost! To je dio tradicije, poput kotrljanja sireva ili utapljanja deformiranih beba u bačvama jabukovače. A poput Stonehengea, i seksizam opstaje i prkosi vremenu.
Nedavno sam na Twitteru zamolila ljude da podijele svoja iskustva sa seksizmom. Iskreno, očekivala sam nekoliko ´klasičnih´ seksističkih ispada. Ono na što ni u bunilu ne bih pomislila bila je poplava tweetova koja je krenulo oko 30 sekundi nakon što sam kliknula svoju molbu odaslala u virtualni svijet, a koja je potrajala oko četiri dana. Na kraju sam imala oko 2000 odgovora. Evo nekih koji su me najviše zaprepastili: “Imala sam šefa koji je znao reći: ´Svi mi drkamo na Rosie, ali samo ja imam ured u kojem to mogu raditi´” ; “Čovjek je iskočio iz auta i zavukao mi ruku pod suknju da vidi nosim li tajice ili štrample” ; “Kad sam radila u automehaničarskoj radnji, muški bi kolektiv vikao SISE svaki put kad bih prošla kraj njih”. To vam je dobri stari seksizam. A ne neki zastrašujuć, depresivan i uznemirujuć način, čak mi pomalo i nedostaje. Mislim, danas imamo toliko različitih vrsta seksizama: te ženske šovinističke svinje, te ´ironični´ seksizam… Poput rasizma, antisemitizma ili homofobije, i suvremeni je seksizam postao podmukao, prepreden. Prikriveni seksist neće si dopustiti da ispali neku otvoreno seksističku uvredu, ali će vas osuti paljbom riječi i komentara koji će vas ´na finjaka´ poniziti, smesti, uvrijediti, a da vi pojma nećete imati što vas je snašlo. Ilustracije radi, recimo da ste se porječkali s kolegom. On uvrijeđeno odlazi iz ureda i uskoro se vraća s kutijom tampona koju odlaže na vaš stol. “S obzirom na to koliko si bila emocionalna, vjerujem da bi ti ovo dobro došlo”, kaže. Ostale kolege se smijulje. Što ćete napraviti? Pa, u idealnom scenariju otvarate ladicu, vadite par muda, stavljate ih na stol i kažete: “A s obzirom na to kakav si ti beskičmenjak, vjerujem da će ti ovo dobro doći”. Eh, ali gdje su mošnjice kad ih zbilja trebaš?
{slika}
Čitajući pristigle tweetove, shvatila sam da seksizam najviše pogađa i uznemiruje upravo onda kada je najviše prikriven. Hannah se, primjerice, prisjeća kako ju je šef ´utješio´ nakon što je dobila otkaz, primijetivši kako nije sve crno jer još uvijek ima “dobre noge”. Najveći problem je to što nikada ne možete do kraja biti sigurni o čemu se tu zapravo radi. Vrijeđaju li vas namjerno ili su jednostavno glupi? Kako reagirati? Ako se naljutite, hoće li vas doživjeti kao histeričnu vješticu? Koja je onda alternativa? Slegnuti ramenima i praviti se da se ništa nije dogodilo? Osobno mislim da je u takvim situacijama najbolje zaigrati na kartu bontona. Zamislite da ne postoji podjela na muškarce i žene – svi smo, eto, jedna ´ekipa´. I recimo da je jedan član te ekipe, pa, nepristojan prema drugom članu ekipe. Ne razmišljajte o tome kao seksizmu već o… pa, manjku dobrog odgoja. Ako žena kaže “Oprostite, ali to mi se učinilo prilično nepristojnim”, muškarcu nema druge nego da se ispriča. Čak ni najzatucaniji šovinist nema što prigovoriti apelu na bonton. Na kraju krajeva, prilično je diskutabilno što se danas uopće može nazvati šovinizmom, no pravila ponašanja svima su nam dobro poznata.
Sviđa mi se ovo s ´ekipom´. Ozbiljno, osobno nisam niti ´za žene´ niti ´za muškarce´, nego samo za ljude. Lajkam šest bilijuna stanovnika. Za mene nejednakost nije borba muškaraca protiv žena, već pobjednika protiv gubitnika. Većina seksizma proizlazi iz toga što su se muškarci navikle da smo mi žene vječito u ulozi gubitnika. Eto, u tome je problema – imamo loš status. Čak i progresivni, prosvijećeni muškarci zadojeni feminističkim teorijama – onaj sitni glasić u njima i dalje im šapuće: “Ako su žene u svemu jednake muškarcima, gdje su dokazi?” A taj glasić šapuće i ženama. Ruku na srce, čak i najzagriženije feministice ne mogu poreći da žene nisu jebeno ništa postigle u posljednjih 100 000 godina. Ajmo si prestati lagati da postoji neka paralelna povijest u kojoj su žene bile kreativne i borbene, ali koju su onda muškarci vješto zataškali. Carevi, vojskovođe, umjetnici, filozofi, filantropi, izumitelji, znanstvenici, astronauti, istraživači, političari, svi oni pripadaju istom kampu. Mi žene nemamo svog Mozarta, svog Einsteina, svog Galilea, svoje Beatlese, svog Churchilla, svog Hawkinga, svog Kolumba. Žalim slučaj, ali ništa od toga.
{slika}
1993. sjedim u uredu glazbenog časopisa i promatram liberalne muškarce oko sebe koji očajnički pokušavaju pomiriti činjenicu da su žene u svemu jednake muškarcima s činjenicom da je malo sjajnih albuma koje potpisuju žene. Na svakom sastanku uredništva panično pretražuju onovremenu glazbenu scenu i očajavaju: “Isuse, pa moramo pisati o ženama. Moramo naći neke žene!” Tu i tamo bi ubacili sliku Debbie Harrie ili zamolili Louise Werner iz benda Sleeper da napiše koji redak. Ali to je bilo sve. U to doba jednostavno nije bilo glazbenica. Ono što smo svi mislili, ali se nitko nije usudio reći bilo je da žene jednostavno nisu imale toliko toga za reći. Na kraju krajeva, prošlo je svega 70 godina od dobivanja prava glasa, a mi smo imale tek šačicu glazbenih genijalki: Joni Mitchell, Carole King, P. J. Harvey, Patti Smith, Kate Bush, Madonna. Nije bilo ženskog rock benda koji bi parirao Led Zeppelinu ili Gunsima; nije bilo ženske hip-hop skupine koja bi parirala Public Enemyu ili Wu-Tang Clanu. U sebi smo vjerovali da je val stoljećima zatomljivane kreativnosti trebao provaliti u trenutku kad se zakon o pravu glasa promijenio. No to se nije dogodilo iz jednostavnog razloga što pravo glasa ne jamči pravu jednakost.
{slika}
Te 1993. o seksizmu rijetko razgovaram s drugim ženama. Kao da je riječ o previše osjetljivoj temi. Sve žene koje poznajem su snaže feministice zaposlene u tradicionalno ´muškim´ okruženjima – novinarke, urednice, računalne programerke. Sve one previše su zaposlene da bi mogle razmišljati, a kamoli razglabati o tome. Uostalom, ovo je doba Martensica i piva i diskretne šminke, čini se da seksizam odumire pa bi razgovarati o njemu bilo donekle kontraproduktivno. Svi mi naivno vjerujemo da stvari idu na bolje, a u stvari nemamo pojma što nas čeka: časopis Nuts, brazilska depilacija, nejednake plaće, Pussycat Dolls… U međuvremenu ja gradim karijeru kao rock kritičarka za list The Times, a u Americi se rađa sasvim nova hardcore, punk-feministička scena zvana Riot Grrrl. Svom uredniku objašnjavam da bi članice Riot Grrrl bandova trebale davati intervjue i za mainstream časopise, jer djevojke kojima je hardcore punk-feministički pokret doista potreban teško da će se same od sebe popiknuti na fotokopirane letke Riot Grrrla. Da bi revolucija uspjela, moramo najprije njenu poruku prenijeti što većem broju ljudi. Urednik me odjednom prekida, odbija sve moje ideje i otpravlja me riječima: “Ti nemaš pojma kako je tim debelim tinejdžerkama kojima dovikuju na ulici”. U to vrijeme, ja jesam debela tinejdžerka za kojom dovikuju na ulici. No činjenica da mi o radikalnom feminističkom pokretu među mladima popuje sredovječni heteroseksualni bijelac ostavlja me bez riječi.
“On misli da zna sve o svemu. Čak i o meni!”, jadam se svom gej prijatelju Charlieju. “Znam, znam”, kaže on. “Meni se to stalno događa. Heteroseksualci mi objašnjavaju kako je teško gej muškarcima. Mislim, odakle bi oni to mogli znati? Sjeti se samo onih silnih TV emisija u kojima je samo jedna žena ili samo jedan gej muškarac, a svi ostali likovi su heteroseksualni muškarci, a scenarij je naravno napisao heteroseksualni muškarac. Knjige i filmovi prepuni su žena i gej muškaraca koji/e govore ono što heteroseksualni muškarci misle da bi rekli, i čine ono što heteroseksualni muškarci misle da bi činili. Svaki gej ima bivšeg ljubavnika koji umire od AIDS-a. Jebena “Philadelphia”! Počinjem vjerovati da bih trebao naći dečka koji boluje od AIDS-a, čisto da budem normalan”. “Da, a žene su uvijek dobre i osjećajne”, nadovezujem se. “I nikada nisu duhovite. Zašto nema duhovitih žena??” “Židovke su ponekad duhovite”, kaže Charlie. “Ali one su uvijek neurotične i ne mogu naći dečka”. ´Bem ti život!
{slika}
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
