Sex Education: Netflixova serija savršeno poentira potrebu za ženskom solidarnošću

Serija Sex Education osim što pogađa srž svevremenski važne teme; tinejdžerskog prvog susreta sa seksualnosti, potiče promišljanje o brojnim tabuima.[1] Mladi junaci serije su promišljeno okaraterizirani predstavnici skupina koje se bore protiv stereotipa i nejednakosti; primjerice djeca rastavljenih roditelja, ‘štreberi’, homoseksualci, djeca istospolnih partnera, djeca ovisnika. Tematici koja pogađa esenciju vremena u kojem živimo doprinosi i fokusiranje na raznolikost rasa, religijskih i društvenih uvjerenja koja su obuhvaćena, intimnih svjedočanstava i svakodnevnih dilema u životima mladih ljudi, jednako ženskog i muškog spola. Serija je dobila čitav niz pohvala zbog načina na koji pokriva nekoliko osjetljivih tema poput aseksualnosti, biseksualnosti, panseksualnosti, ovisnosti o drogama, anksioznosti roditelja, pilula za dan poslije i maltretiranja.

Ono što je glavni benefit ove serije je činjenica da u glavnoj, ženskoj ulozi pratimo lik vrlo inteligentne i feministički orijentirane, načitane djevojke s parom uvijek podignutih srednjih prstiju čiji fascinantan odabir štiva za čitanje ukazuje na pomno razrađenu feminističku insinuaciju tokom čitave serije. Da je feminizam i “girl power” bitna stavka ove serije ponajviše ukazuje sedma epizoda 2. sezone, koju su i mnogi strani mediji nazivali najboljom epizodom cjelokupne serije, a scenu kojom završava najboljim televizijskim momentom. U njoj je eksplicitno naglašena ženska solidarnost i potreba za potporom od strane istog (ženskog) spola.

{slika}

Posebno se izdvaja još jedan ženski lik, koji je kao takav zasigurno snažno odjeknuo među ženama diljem svijeta, odnosno izdvaja se seksualni napad kroz koji žene prolaze svakodnevno te ozbiljnost njegovog utjecaja na mentalno zdravlje.

{slika}

Naime, jedna od učenica, Aimee nakon proživljenog seksualnog napada u javnom prijevozu doživljava traumu. Scena Aimeeine vožnje u autobusu je scena koja pogađa svaku ženu. Na nagovor prijateljice iz škole, glavne junakinje Maeve, nasilnika prijavljuje, no naravno, to ne riješava njen problem. Djevojka doživljava napadaje panike pri ulascima u autobus, izbjegava konfrontaciju i radije hoda do škole te se udaljava od svog tadašnjeg dečka. U epizodi u kojoj se događa preobrat iz rivalstva u prijateljstvo, jedna od profesorica, koja se također našla na udaru rodno uvjetovanih obračuna, zadaje učenicama zadatak da osmisle prezentaciju na temu ženske solidarnosti pri čemu im je cilj bio otkriti što ih kao pripadnice ženskog roda povezuje. Naizgled težak zadatak s obzirom da su nepremostive karakterne razlike među njima otežavale pronalazak rješenja. No, kada, ranije spomenuta djevojka, Aimee, otkriva svoj problem i traumu kroz koju prolazi već neko vrijeme, djevojke različitih psiholoških profila staju uz nju te joj pružaju podršku u teškim trenutcima. Nadalje, svaka iznosi po jedno svoje svjedočanstvo o nasilju koje je proživjela. Zaključak koji su donijele jest da ih sve vežu muškarci, odnosno stav da zato što su biološki uvjetovani da se rađaju s penisom znači da su superiorniji u odnosu na žene. Upravo dominantnost muškaraca nad ženama i snažan poriv za mijenjanjem takva stava povezao je protagonistice serije.

Snažna i tragična bit ove priče, nažalost, je ta što je Aimeeina situacija vrlo realna i lako se s njome poistovjetiti jer je svaka od nas, bez obzira na dob, barem jednom u životu doživjela neki oblik nasilja. Nikada se tinejdžerska televizijska serija nije bavila temom seksualnog napada i uznemiravanja na tako realan način. Moguće je da je tome tako upravo zbog činjenice da je i kreatorica serije, Laurie Nunn, i sama doživjela nešto slično. Nunn je doživjela seksualno uznemiravanje dok je bila u javnom prijevozu, a napadaje panike proživljavala je svaki put kad se pokušala voziti autobusom tjednima nakon. Jedino zbog čega se osjećala bolje bilo je dijeljenje svog iskustva u feminističkoj Facebook grupi čija je bila članica.[2]

Ovakve i slične slučajeve (navode u seriji) doživljava dvije trećine djevojčica, većina njih doživi neželjenu seksualnu napetost ili seksualni kontakt u javnosti prije 21. godine života. Ono što može ublažiti dio boli zbog takva neugodnog iskustva, mogla bi biti razmjena iskustava s drugim ženama, koje su prošle kroz slične događaje i dijele iste osjećaje. Ponekad to može pomoći žrtvi da se osjeća i malo bolje čim zna da nije sama – u iskustvima, traumama ili u autobusu. Upravo to je ženska solidarnost: “Solidarnost po definiciji znači pripravnost na pomoć članovima vlastite ili druge zajednice, kada osjećaš ljudsku dužnost i obvezu da pomogneš drugoj osobi jednostavno zato što je čovjek, u našem specifičnom slučaju žena.”[3]

Neki još uvijek misle da je ženska solidarnost utopija koja se nikada neće postići, no ova serija, koja je došla iz pera žene, i donosi perspektive mladih žena, sjajno daje primjere solidarnosti i kako ju potaknuti u današnja, i dalje muškarcima pogodnija, vremena: slušati jedna drugu, suosjećati s proživljenim iskustvima druge žene, doživljavati i vrednovati tuđa iskustva jednako kao svoja, ne prepričavati tuđe priče onako kako nisu ispričane. Samo slušanjem priče druge žene svaka od nas bit će potaknuta na promjenu. Ženska solidarnost ne uči se u knjigama niti tijekom školskog obrazovanja, ona se uči djelovanjem, pružanjem primjera, empatijom i samopoštovanjem – trebamo odlučiti da želimo biti solidarne i u skladu s tim se ponašati.

Možda na taj način možemo doprinijeti da žrtve seksualnog nasilja, kao i Aimee u seriji, odluče to nasilje i prijaviti, jer u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, ono spada u najteže zločine s najmanjim brojem prijava.[4] Ženskom solidarnošću odgovoramo na postavke patrijarhalno uređenog društva i činimo nešto za druge žene. Pravi primjer toga u Hrvatskoj je Ženska soba – Centar za seksualna prava čija je osnivačica mr. sc. Maja Mamula u intervjuu za Libelu kazala: “Ženska soba se ne sastoji od 5 žena koje su silovane i koje se nalaze jednom tjedno piti kavu, držati za ruku i plakati kako im je teška sudbina, nego od žena koje su odlučile nešto napraviti za druge žene i druge osobe koje su preživjele seksualno nasilje.”[5]

Kao što se djevojka u seriji osjećala sigurno tek kad je njenih pet školskih prijateljica ušlo s njom u autobus tako se svaka žena treba osjećati, bilo kada i bilo gdje. Žene imaju svoje mjesto u vlastitom domu, žene imaju svoje mjesto na radnom mjestu, u zajednici, na ulicama i u javnim parkovima, u politici i vodstvu, u trgovinama, učionicama i na fakultetskim kampusima. Žensko je mjesto svugdje, i u svakom prostoru, ona se ima pravo osjećati sigurno i dobrodošlo.

I dok je adolescencija obično razdoblje koje je namijenjeno mladim djevojkama da steknu obrazovanje, znanje i vještine potrebne za oblikovanje sigurne budućnosti, moramo biti svjesni činjenice da se to ne dobiva u mnogim zajednicama širom svijeta. Upravo ovaj jaz pomažu ispuniti sigurni prostori i osobito su važni za djevojke i žene. Sigurni prostori pomažu ženama da pronađu svoj glas u svijetu koji ih često zanemaruje i odbija, potiču ih da se otvorenije izraze, sve s ciljem zaštite od netolerancije i nasilja. Izgrađeni na poštovanju prisutnosti i ideja, sigurni prostori za žene na kraju postaju nešto sasvim drugo, zbog njih učimo ne samo da postanemo bolje feministkinje (čitaj: bolja ljudska bića), već vježbamo kako da postanemo bolje građanke/i. Sigurni prostori za žene omogućavaju okupljanja s ciljem rasprave i promišljanja o zajedničkim ciljevima žena, no s usmjerenjem na ono što nas povezuje s muškarcima. Izvrstan primjer sigurnog prostora za žene imamo u susjednoj Sloveniji pod nazivom ČIPke, inicijativa za žene s osjećajem za tehnologiju, znanost i umjetnost osnovana 2013. godine.[6] Također, prije nekoliko se godina medijima širio članak europskih povjerenica, kojeg su objavile povodom Međunarodnog dana žena, u kojem su, između ostalog navodile, kako žele Europu bez nasilja nad ženama i ženama osigurati sigurne prostore, no na području Hrvatske to još nije zaživjelo. Zbog vjere u bolju budućnost nadajmo se da uskoro hoće jer bi se jačenjem ženske solidarnosti unutar sigurnih prostora ojačala i svijest o pravu žena na sigurnost u javnim prostorima. Seksualno uznemiravanje u javnom prijevozu, ulicama, restoranima, barovima mora biti prepoznato kao nasilje i kao takvom se treba oduprijeti.

I zaključno: “za sve borbe koje nam predstoje, vezivno tkivo upravo je solidarnost, a svaka ta borba mora biti i – feministička.”[7], stoga pružajmo jedne drugima podršku, suosjećajmo i borimo se, ako ne za sebe, onda za sve djevojčice i žene čije vrijeme tek dolazi. Solidarnost i altruizam odaberimo kao osobni stav prema svijetu, i ne zaboravimo – potpuno je valjano prijaviti seksualno zlostavljanje bez obzira na njegovu težinu.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.