“Vidjevši Rahela da Jakovu ne rađa djece, postade zavidna svojoj sestri pa reče Jakovu: “Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!” Jakov se razljuti na Rahelu te reče. “Zar sam ja namjesto Boga koji ti je uskratio plod utrobe?” A ona odgovori: “Evo moje sluškinje Bilhe: uđi k njoj, pa neka rodi na mojim koljenima, da tako i ja steknem djecu po njoj.”
Navedenim je citatom iz Knjige Postanka inspiriran prizor legaliziranog silovanja žene u crvenoj haljini koja biva prisiljena na snošaj s muškarcem u krilu njegove supruge, koji možebitno predstavlja jednu od najupečatljivijih scena nove dramske serije Sluškinjina priča osmišljene po uzoru na istoimeni roman. Čitave su trideset dvije godine prošle otkako je roman Sluškinjina priča, kanadske autorice Margaret Atwood, po prvi put ugledao svjetlo dana, no vizija distopijske budućnosti prikazana u romanu relevantnija je i bliža nam no ikad. Izrazito feministička vizija distopijskog društva kakvo Atwood ilustrira u Sluškinjinoj priči, pruža uvid u totalitarističku teokraciju koja se naizgled može činiti posve imaginarnom i u potpunosti nezamislivom u kontekstu realnog društva.
Republika Gilead, navedena totalitaristička teokracija bliske budućnosti uspostavljena na razrušenim temeljima nekadašnjih Sjedinjenih Američkih Država, samim imenom aludira na svojevrsni radikalni povratak tradicionalnim vrijednostima i istovrsnom društvenom poretku. Naime, Republika Gilead naziv dijeli s istoimenom lokacijom spomenutom u Knjizi postanka koja se također povezuje s likom Jakova, biblijskog praoca izabranog naroda. Inspirirani Starim Zavjetom, začetnici novog sistema sami sebe nazivaju ‘Jakovljevim sinovima’. Malo je poznato o tome kakvi su točno događaji prethodili uspostavi Republike Gilead. Ono što je poznato jest da je SAD pogodila svojevrsna ekološka katastrofa uzrokovana kemijskim zagađenjem i potencijalnim posljedicama nuklearnog rata, što je posljedično dovelo do značajnog opadanja nataliteta i povećanja neplodnosti među općom populacijom.
‘Jakovljevi sinovi’ iskoristili su nastalu situaciju kako bi već oslabljenim Sjedinjenim Američkim Državama nametnuli vlastitu opresivnu ideologiju inspiriranu radikalnim, ali i nadasve iskrivljenim tumačenjima starozavjetnih tekstova. Nakon atentata na predsjednika, krivnja za koji je lažno pripisana islamističkim teroristima, pod izlikom nacionalne sigurnosti Jakovljevi su sinovi ubrzo suspendirali i sam Ustav te sproveli niz društvenih reformi prožetih restrikcijama vjerskim fanatizmom. Ženama su oduzeta gotovo sva prava, a njihova uloga svedena je isključivo na onu reproduktivnu. Dok su žene visoko rangiranih dužnosnika reducirane na pokorne domaćice, a one neplodne mahom pretvorene u kućne pomoćnice – Marte, one plodne zadesila je mnogo gora sudbina – prisiljene su na rad kao Sluškinje, ‘hodajuće maternice’ i inkubatori u službi parova visokog društvenog statusa.
Navedene događaje prati i serijska adaptacija Sluškinjine priče čija je prva sezona upravo u tijeku. Iako u određenim, najvažnijim aspektima vjerno prati radnju romana, ono što je specifično kod serijske adaptacije jest da je njezina radnja prilagođena sadašnjem trenutku, to jest likovi i događaji u potpunosti su modernizirani i prilagođeni današnjem društvu te na taj način omogućuju gledateljima/cama da se s njima poistovjete na način na koji to roman ne čini, stvarajući tako posebnu dimenziju interakcije između ujedno bezvremenske i nadasve aktualne radnje Sluškinjine priče i njezinih gledatelja/ica. Protagonistica Sluškinjine priče, Sluškinja imenom Offred (Fredova, prema svom vlasniku, Zapovjedniku Fredu s kojim jednom mjesečno vrši ‘ceremoniju’ oplodnje u pratnji njegove supruge Serene Joy), vrlo lako može predstavljati svaku gledateljicu. Prije no što biva prisiljena da postane Sluškinjom, Offred, pravim imenom June, bila je sasvim obična žena poput svake druge koja, kada se ne bavi poslom, uživa u društvu najbolje prijateljice Moire ili pak supruga Luka i kćeri.
No, ono što Offredinu priču čini uistinu zastrašujućom nije nagli preokret njezina života koji je uslijedio kada je postala Sluškinja – upravo suprotno. Ono što Offredinu priču pretvara u iskustvo koje zrači jezom jest činjenica da se preokret u njezinom životu, kao i životima ostalih žena nije dogodio ni najmanje naglo već je zamijećen tek kada je novonastali režim uzeo maha, a reakcija mnogih izostala je do trenutka kada je za sprječavanje istog bilo već daleko prekasno. Naime, promjena društva iz njegovih temelja zapravo je tekla relativno sporo. Totalitarizam nije uspostavljen u jednom danu, a ženama prava nisu oduzeta preko noći. Nove sigurnosne mjere nakon atentata na predsjednika, poništavanje Ustava u svrhu ‘nacionalne sigurnosti’, blokiranje računa, izmjena zakona o vlasništvu…novom, opresivnom, fanatičnom režimu prethodio je niz naizgled nepovezanih minornih promjena pod krinkom dobrobiti građana/ki koje su, jedna za drugom, konačno dovele do iskrivljeno-biblijske distopije u kojoj muškarci vladaju, a žene su tu tek da im stoje na usluzi i rađaju djecu.
Sagledana na ovaj način, situacija prisutna u Sluškinjinoj priči počinje se činiti i više nego ostvariva. Promjena se ovim putem mogla prikrasti gotovo neprimjetno, a otpor se javio tek kada je režim već postavio čvrste temelje novog društva učinivši tako svaki oblik otpora bezuspješnim. Navedene temelje nije omogućilo samo ono što su pristaše novog režima činili, već u mnogo većoj mjeri ono što ostali – nisu. Građanski modus operandi prisutan u Sluškinjinoj priči moguće je usporediti s nereagiranjem njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast opisanog u pjesmi Martina Niemöllera: Kada su nacisti došli po komuniste,//ja sam šutio;//jer nisam bio komunist.//Kada su zatvorili socijaldemokrate,//ja sam šutio;//jer nisam bio socijaldemokrat.//Kada su došli po sindikaliste,//ja se nisam pobunio;//jer nisam bio sindikalist.//Kada su došli po mene,//više nije bilo nikog//da se pobuni.
Čini se da mnogi/e naprosto nisu reagirali na očigledno jačanje ultrakonzervativne struje iz jednostavnog razloga što su smatrali da se promjene u društvu neće odnositi na njih. Čak ni Offred, tada June, nije smatrala nužnim napustiti zemlju u istom trenutku kada je to pokušala učiniti i njezina prijateljica Moira. Ostala je, smatrajući da isto društvo koje je započelo val zakonskih promjena koje su zahvatile Moiru kao lezbijku i ‘izdajicu roda’ neće na isti način zahvatiti i nju kao heteroseksualnu osobu. Također, u dobroj namjeri, veliki broj građana/ki kroz vlastite radnje posredno je omogućio promicanje patrijarhalno-mizogine, homofobne i nadasve opresivne ideologije Republike Gilead. U namjeri da utješi June nakon gubitka posla s kojeg je otpuštena nakon što je na snagu stupio zakon koji ženama zabranjuje da rade, njezin suprug Luke izjavljuje kako ‘ne treba biti zabrinuta jer će se on brinuti o njoj’ što ponovo podrazumijeva shvaćanje da društvene i zakonske promjene neće zahvatiti njega kao muškarca te ga se iste naprosto ne tiču, ali i ukazuje na suptilne instance svakodnevnog seksizma koje samo dopuštaju opresivnom patrijarhatu da bez straha cvjeta. Ova naizgled bezazlena izjava ipak pokazuje opseg ukorijenjenosti patrijarhalne misli u društvu stoga što u ovom kontekstu – za vrijeme propadanja života kakvog June i Luke poznaju – ona ne predstavlja ništa drugo do još jednog ispraznog čina iskazivanja naučene nadmoći nad ženskom osobom.
Rečena nadmoć naprosto bijesni u Republici Gilead gdje su muškarci otvoreno smatrani daleko superiornijima od žena, no ona se ne iskazuje uvijek samo kroz otvoreno ponižavanje žena i svođenje istih na puke ‘tvornice beba’ lišivši ih time i zadnje trunke ljudskosti i vlasništva nad vlastitim tijelom, već upravo i kroz prividne iskaze dobrote i ljubaznosti od strane nadmoćnih muškaraca. U društvu koje kažnjava bilo kakav iskaz prkosa ili otpora, svakodnevni, suptilno-patrijarhalni iskazi moći lako se mogu prerušiti u svojevrsno dobročinstvo. Štoviše, takvo društvo samo nadalje potiče navedeno iskazivanje moći nad ženskom osobom jer, u društvu koje odsijeca ruke ‘neposlušnim’ ženama koje kriomice čitaju knjige, obrezuje lezbijke ili pak ubija one koje pokušaju pobjeći od života Sluškinje, muškarac koji ne kažnjava ženu zbog čitanja te joj isto potencijalno i dopušta, u vlastitim, a često i tuđim očima, bit će smatran dobročiniteljem i herojem dok samim time što joj bilo koju radnju ‘dopušta’ pokazuje da ženu i dalje smatra sebi podređenim bićem – vlasništvom koje ovisi o njegovoj (ne)milosti.
Zbog prisutne spomenute kombinacije indiferentnog stava spram odluka koje se izravno ne tiču nas samih i suptilnog, svakodnevnog seksizma upakiranog u želju za pomoći, Sluškinjina priča relevantnija je no ikad. U vremenu i društvu koje žestoko napada ženska prava – a pogotovo ona reproduktivna – te u kojem politička desnica jača dok sekularizam slabi, apsolutno je nužno učiniti sve ono što nam je u moći kako ne bismo ostali indiferentni spram problema koji nužno ne pogađaju sve članove/ice društva ili pak nas same jer je ‘kap koja će preliti čašu’ u svakom trenutku mnogo bliža no što se naizgled čini. U kontekstu reproduktivnih prava žena kojima se ponajviše bavi Sluškinjina priča, navedeno se posebno odnosi na muškarce, ali u nekom drugom kontekstu može se odnositi na sve one koji/e spram bilo kojeg gorućeg društveno-političkog pitanja zauzimaju ‘ne tiče me se’ stav. Serija (kao i roman) Sluškinjina priča, savršeno prikazuje koliko je malo potrebno da bilo koje od današnjih društava posrne i upadne u ralje opresivnog, fanatičnog i mizoginog totalitarizma koji se na prvi pogled čini tek djelom fikcije sasvim neostvarivim u realnom svijetu. Ona također upozorava na opasnost ‘dobrih dečkiju’ koji, čak i ako to čine u dobroj namjeri, svojim ponašanjem samo promoviraju rodne stereotipe i opravdavaju postojanje rodnih uloga kroz nehotično nametanje moći prikazano kao pomoć slabijem/joj od sebe. No, najvažnije – Sluškinjina priča poziva na djelovanje, prepoznavanje društvene nepravde, diskriminacije i mizoginije te poručuje kako je borba protiv iste nužna mnogo prije nego što točka bez povratka bude pređena želimo li izbjeći sudbinu njezinih protagonista/ica u bilo kojem obliku.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
