U posljednje se vrijeme često u medijima koristi izraz “girl hate”. Radi se o tome da se djevojke međusobno mrze i ponižavaju zbog tjelesnog izgleda, seksualnosti i ostalih društvenih standarda koji su nam nametnuti kroz medije. I upravo je Kristen Stewart pravi primjer toga.
Kada se davne 2008. godine spominjalo njeno ime, ljudi su se zgražali. Danas je situacija drugačija jer se pokazalo njeno pravo lice. Otvoreno pričanje o feminizmu i drugim ženama nadahnulo je mnoge.
Ali zašto su je ljudi mrzili? Upravo iz ranije spomenutog razloga. Internalizirana mizoginija ih je navodila upravo na to da je se gleda kao da je ispod svih i ispod svega. Možda su je neki vidjeli i kao suparnicu jer je upravo tada počela graditi svoju karijeru, pa sve što se moglo izrugivati, izrugivalo se.
Najveći problem girl hejta jest to što kada ponižavaš jednu djevojku ili ženu, iz istih razlog ponižavaš i sve ostale, uključujući sebe samu.
Ljudi mrze slavne osobe cijelo vrijeme, a posebice ženske slavne osobe. To je već postao hit u svijetu slavnih. No, uvijek se treba sjetiti da su slavni kao i svi ostali – obične osobe koje pokušavaju nešto napraviti sa sobom, ostaviti neki trag i (pokušati) živjeti svoje živote. I kada se dogodi da se slavna osoba pretvara u javno vlasništvo samo zbog svog posla, nastaje problem. Problem koji ne bi trebalo postojati.
Još jedan od razloga zašto su je ljudi mrzili (a neki i dalje mrze) jest upravo njen spol. Nikada se nije smijala. Uvijek je izgledala čudno u haljini. Nikada se nije pravila ushićenom i srdačnom, odnosno nešto što bi društvo nazvalo “tipično ženskim”. Upravo ljudi koji se ne daju previše rodnim ulogama često budu kritizirani. A to se pogotovo odnosi na ženske osobe koje, kada svoju feminiziranost ne prikazuju na “pravi način”, gledamo s visoka.
Samim time branimo ženama da se izraze kako žele i ponekad ih gledamo na drugačiji način – primjerice, šefice velikih korporacija, koje uvijek gledamo kao hladne, ravnodušne osobe jer njihovu moć povezujemo s “muškim” osobinama.
Nije potrebno tražiti samo slavne žene, primjere imamo i među “običnim smrtnicama“. Od najranije dobi, djevojkama se nameće da uspjeh i samouvjerenost mogu steći jedino ako se natječu s drugim djevojama, čime se stvara nezdrava i nepotrebna kompetitivnost. Internalizirana mizoginija uvukla se u sve pore svakodnevnog života – žene se konstantno uspoređuje jedne s drugima i teži se tome da se međusobno natječu.
Sama ideja da je poželjno napadati djevojke i žene i svrstavati ih u razne kalupe jer ne spadaju pod definiciju onoga što društvo smatra prihvatljivim, protivi se svakom obliku ljudske dostojanstvenosti.
Nije potrebno naglašavati koliko je to istovremeno seksistički. Muškarci se ne moraju dokazivati na taj način jer sama činjenica da su muškarci implicira da su na višem položaju – dok žene se trebaju boriti jedna s drugom samo da budu viđene i poslušane na prvom mjestu.
Ukratko – žene ne bi nikada trebale biti suđene po tome koliko feminizirano izgledaju ili se ponašaju. Nebitno odgovaraju li kriterijima koje nam rodni stereotipi nameću, svatko ima pravo izabrati kako će se prezentirati sebi ili drugima i kako će se ponašati. Jer inače – gdje je smisao u tome da budeš svoja?
Preveo i prilagodio Ivan Horvat
