Taylor Swift se našla pod napadom black Twittera nakon što je objavila video spot za novu pjesmu Look What You Made Me Do, inspiriranu svađom s Kanyejem Westom i Kim Kardashian. Razlog napada je taj što je Taylor vizualno kopirala Beyoncéin zadnji i kritički najuspješniji album Lemonade. {slika}
Lemonade spaja žanrove popa, reggae, bluesa, rocka, hip hopa, soula, gospela i countryja te je pjesmom Formation postao simbolom borbe protiv policijske brutalnosti, bjelačke supremacije, borbe za ljudska prava i jednakost. Slike koje Formation prikazuje odaju hommage crnačkom američkom jugu, na koji se često zaboravlja. Beyoncé nije bilo važno samo ono što se snima za Formation, već i gdje se snima – zato je odabrala Louisianu. Louisiana je poznata luka robova, gdje se toliko kultura okupilo i pomiješalo, no ona se odnosi i na mjesto razoreno uraganom Katrinom, gdje su stotine tisuća ljudi izgubile svoje domove kritiziravši vladu, koja je bila spora da zadovolji potrebe i pomogne ljudima pogođenim olujom.
Pjevačice i pjevači su često inspirirani djelima drugih te ponekad posude određeni/e element/e, koji su im se najviše svidjeli, no može li ta isprika ovdje pomoći Taylor? Urednik Very Smart Brothas stranice i kolumnist za magazin GQ Damon Young se ne bi složio: “Kada se tvoja pjesma referira na vrijeme, kada si lagala o onom crnom muškarcu da bi izazvala suosjećanje, a onda se naljutila i rastužila kada su sve/i vidjele/i tvoju Regina George unutrašnjost, posuđivanje slika s osobnog hvalospjeva crnih žena ti nije najbolja ideja”.{slika}
Zbog ne shvaćanja svoje privilegirane pozicije, manjka empatije prema drugim društvenim skupinama, ali uživanja u rapu i hip hopu bez podizanja svijesti o Black Lives Matter pokretu, nedolaska na jedan od najvećih događaja u današnje vrijeme za podizanje svijesti o ravnopravnosti i jednakosti, Women’s March, i konstantnoj kulturnoj aproprijaciji (uzimanje intelektualnog vlasništva, tradicionalnih vještina, kulturoloških značajki ili predmeta iz tuđe kulture bez dopuštenja), Tay Tay je dala do znanja da zanijemi kada su u pitanju problemi koji se ne odnose na bijele žene.
Što je bijeli feminizam?
Bijeli feminizam je vrsta feminizma koja daje prioritet iskustvima i glasovima cisgender (rodni identitet ili performans u rodnoj ulozi koju društvo smatra približavanjem dodijeljenom spolu po rođenju), heteroseksualnim, bijelim ženama nad ženama drugih rasa, queer žena i onih koje se nalaze izvan ovog uskog socijalno određenog identiteta. Cilj mu je zatvaranje jaza plaća između muškaraca i žena, ali ono što ne uspijeva priznati je da većinu vremena latino žene i crne žene zarađuju čak manje od bijelih žena. U usporedbi s tipičnim bijelim muškarcem, crne žene zarađuju 7,63 dolara manje, a latino žene zarađuju čak 8,90 dolara manje po satu. {slika}
Policijska brutalnost se treba promatrati kao feminističko pitanje, ali ona ne utječe na bijele žene onako kako to utječe na crne žene. Da je Sandra Bland bila bijela žena, bi li zaustavljanje u prometu rezultiralo uhićenjem? Je li bi se nju okarakteriziralo kao pretjerano glasnu, ljutitu crnu ženu? Bi li ona sada bila mrtva?
Bijele žene najčešće su lice feminističkog pokreta. Tina Fey, Taylor Swift, Amy Schumer, Lena Dunham uspjele su se probiti u industriju kojom su dominirali cis, bijeli muškarci, ali crne žene se suočavaju s preprekama s kojima bijele žene ne.
U društvu u kojem se slavi samo jedna vrsta ljepote, ljepote visoke vitke plavokose plavooke bjelkinje, crnkinja feministkinja se bori da ne nazivamo samo svilenkastu kosu i svijetlu kožu lijepom, već i grubu, zamršenu kosu, kao i tamnu kožu. Bori se za širenje iskustava žena drugih rasa, koje nisu bjelkinje, što se vidi u televizijskom programu Black Girls Rock. Kroz doprinose mnogih istaknutih Afroamerikanki, poput bell hooks, Audre Lorde i Patricie Hill Collins, fakulteti i sveučilišta sada počinju nuditi tečajeve koji se bave feminističkom teorijom, mislima i studijama crnih žena.
Bijele feministkinje također ne zanimaju problemi LGBTQIA+ (Lesbian, Gay, Bisexual, Trans, Queer, Intersex, Asexual, sex positive) zajednice. Nasilje počinjeno nad neheteroseksualnim ženama je problem na koji se ne obraća pažnja. UN smatra da 23% neheteroseksualnih žena u Europskoj uniji preživjelo fizičko i/ili seksualno nasilje od strane osoba koje im nisu bile/i partnerice/i, u usporedbi s 5% heteroseksualnih žena koje su preživjele nasilje. Iako je razlika znatna, o tome ne govori.
Taylor Swift kao bijela feministkinja
Kada se tek pojavila na sceni, bila je prezentirana kao ‘geeky’ sramežljiva djevojka iz susjedstva, ali čak i tada su ju ljudi kritizirali. S vremenom postalo je čudno ne voljeti Tay Tay, osobito nakon što je Kanye West “ukrao” njezin trenutak tijekom VMA ceremonije 2009. godine.
Nekoć je tvrdila da nije feministkinja, dok jednog dana nije shvatila da je feminizam prilično cool i da pomaže njenom brendu (također može biti korisno odbaciti kritičare kao “antifeministe”). Potpuno je u redu promijeniti svoje mišljenje dok sazrijevamo i naučimo iz prvotne zbunjenosti o feminizmu, ali još se uvijek mora vidjeti da Taylor prihvaća svoje pogreške i nastoji ih promijeniti.
Ona je sagradila svoje carstvo na slici anđeoske žene, čiji je najveći neprijatelj druga žena. U stvarnosti, ona je upravo ta druga žena kada je kritizirala karijeru Camille Belle… jer je Camille hodala s Taylorinim bivšim dečkom.
Pozvala je svoju kliku ‘najboljih prijateljica’ da snime spot za pjesmu Bad Blood kako bi ponizila Katy Perry nakon svađe o odlasku njezinin plesačica i plesača na Katynu turneju.
Nakon što je Nicki Minaj javno kritizirala industriju zabave da za prestižne nagrade nominira samo bijele vitke žene, Taylor je mislila da je Nicki zapravo kritizirala nju i optužila ju da “žene suprotstavlja drugim ženama”, čime je zasjenila Nickijinu raspravu o njezinoj legitimnoj borbi kao crnkinje umjetnice u svijetu koji zagovara (i nagrađuje) bjelačku supremaciju.
Osim toga, čini se da Taylor nije svjesna svoje privilegije kao bijele žene, obzirom da joj kulturna aproprijacija nije strana te da koristi POC (people of color – ljude drugih rasa) kao rekvizite u svojim videima. Najbolji primjer bi bio spot za pjesmu Wildest Dream – ako implikacija da njezin set predstavlja da je sve “Afrika” (dakle cijeli kontinent, a ne određena zemlja) i da se sastoji od prekrasnih pogleda na krajolik i safarija punih divljih životinja, nije dovoljno loša, video podsjeća na europski imperijalizam, ali u romantičnom smislu (ako ne smatrate kolonizaciju lošom i rasističkom stvari, onda se bojim da i vi spadate u kategoriju bijelih feministkinja).
Stvar koja se Taylor predbacuje je i činjenica da njezin #squad nije inkluzivan – sastoji se uglavnom od bijelih cisgender heteroseksualnih žena, a njezina posljednja drama s Kanyeom doprinosi stereotipu ljutog crnog muškarca protiv nevine, besprijekorne bijele žene.
Također tvrdi da ako ste žena i ako ju ne podržavate, za vas postoji posebno mjesto u paklu (jer je za nju feminizam jednak šuškanju našeg novca u njezinom džepu).
Taylor treba početi raditi na svom sebičnom “feminizmu” jer njezina bijela privilegija i stalno plasiranje brenda kao moderne feministkinje, unatoč njezinoj problematičnosti, mogu štetno utjecati na njezine mlade, lako impresionirane obožavateljice/lje.
‘Ja ne vidim boju’
Kada u našim krajevima počnem s ljudima pričati o diskriminaciji i rasizmu, odgovori koji skoro uvijek dobijem su “ja nisam rasistkinja, ja nisam rasist, ja sam za jednakost, sve/i smo jednake/i… ma ja sam za potpunu jednakost – ja ne vidim boje“.
Osobno sam se dosta dugo vodila sličnim “ne vidim drugu rasu kao drugu” argumentom, misleći da time pokazujem progresivnost, no nakon educiranja (gledanja videa i čitanja) o iskustvima crnih žena, latino žena, Indijki, Filipinki itd., postalo mi je jasno da je ključno uočavati različitosti.
“Postoje ljudi koji sebe smatraju lijevo orijentiranima, progresivnima i vrlo kritičnima, koji su se uvjerili da je jedini način da vide dalje od rase, ako prestanu govoriti o rasi. Takvim se stajalištem usklađuju s post-rasnim liberalima i samozvanim konzervativcima koji ‘ne vide boje’. Ne vidjeti ‘boje’ je djetinjasta, zakržljala analiza rasizma. Započinje i završava na “diskriminiranju osobe zbog boje kože koja je loša”, bez uzimanja u obzir na koji način strukturalna moć djeluje u takvim izmjenama. Ova definicija rasizma često se koristi za utišavanje ljudi drugih rasa, kada pokušavaju artikulirati rasizam s kojim se suočavaju. Kad to istaknu, optuženi su da se odnose rasistički prema bijelcima, a izbjegavanje odgovornosti se nastavlja”, piše autorica, novinarka i feministkinja iz Londona, Reni Eddo-Lodge u svojoj knjizi Why I’m No Longer Talking to White People About Race.
“Ne vidjeti rase” ne pomaže u rušenju i lomljenju strukture rasizma i ne poboljšava život ljudi drugih rasa. Da bismo to učinili, moramo vidjeti druge rase. Moramo vidjeti tko ima koristi od koje rase, tko je pogođen negativnim stereotipiziranjem svoje rase i kome se daruje moć i povlastica – ne samo zbog njihove rase nego i njihove klase i roda. Vidjeti ‘boju’ bitno je za promjenu sustava.
‘Živimo u državi s 90, 42% stanovništva bijelih Hrvatica i Hrvata. Na ulicama, televiziji, novinama, u školama i fakultetima, dućanima, kafićima i restoranima uglavnom vidimo bijela tijela sličnih crta lica te smo zbog toga uvjereni da nas se problemi rasizma i diskriminacije ne tiču, čak i ako ponekad, zahvaljujući dizanju svijesti preko socijalnih mreža, isplivaju na površinu. Čak i brojni oni i one koji/e se smatraju progresivnima, ne mogu suspregnuti podsmijeh, u najboljem slučaju pauzu u komunikaciji, kada se govori o rasnoj diskriminaciji. U današnje doba kada se nacizam polako, ali sigurno budi diljem različitih zemalja, najbolje rješenje protiv njega bio bi konstantan razgovor o i s ljudima druge rase, seksualne orijentacije, religijske opredijeljenosti i bilo koje druge različitosti. Iako smo mala bijela država, ne znači da nas se ne trebaju ticati životi i dobrobit drugih, onih od nas različiti, pogotovo ako pričamo u kontekstu naših granica, poput romskih zajednica ili pak naseljavanju imigranata. Izdanjima bijelog feminizma pokušavam skrenuti pažnju na strane (i domaće) žene i muškarce, koje/i svoju mržnju prema drugima, u obliku rasizma, homofobije, transfobije, ksenofobije ili islamofobije, pokušavaju predstaviti kao svoju granu ‘feminizma”, autorica obrazlaže ideju iza IZDANJA ‘Bijelog feminizma’.
