Zovem se Anda i feministkinja sam – nešto što nikad nisam izgovorila, ovako u kompletu. Nisam to izgovorila ni tiho ni glasno, nisam poviknula, doviknula, nisam čak ni eksplicitno napisala ja sam feministkinja. Nisam sigurna zašto je tomu tako, ali mogu donekle naslutiti. Feminizam je u prvom redu moj odabrani svjetonazor i paleta kojom bojim svoj doživljaj svijeta, ali i diskurs u kojem se kreću moji iskazi te teorijski pravac koji proučavam i poznajem. To je aparat kojim se služim pri pisanju i prizma kroz koju se uvijek lome moji argumenti i stavovi o društvenim, kulturnim i političkim pitanjima. To znam i osjećam, i možda zato nikad nisam imala potrebu poslušati Caitlin Moran, popeti se na stolac i iz sveg glasa izviknuti svoju afilijaciju – kao da nešto u što vjerujem i prakticiram ne treba tu kratku i jasnu naljepnicu da bi se oživotvorilo. Možda je razlog što se nikad nisam deklarirala kao feministkinja i taj što nikad nitko nije od mene tražio da kroz te tri riječi obranim ili zaniječem svoj pogled na svijet i odnose u njemu. Kako god, da ponovim, sjedeći za radnim stolom (a ne stojeći na stolcu), zovem se Anda i feministkinja sam. Nisam, međutim, sigurna čemu točno taj moj iskaz služi, i čini li me manje ili više predanom u prakticiranju feminizma.
Voljela bih svoj feminizam staviti u uzbudljiv kontekst i ispričati kako je počeo, stasao i sazrio, koje su bile prijelomnice u njegovu razvoju i koji su modeli odigrali važnu ulogu u mome postajanju ženom u debeauvoirskom smislu. Bilo bi sjajno da moja priča ima narativni potencijal prikaza Gordane Bosanac, koja u žanrovski intrigantnom ogledu o humanističkim perspektivama feminizma Visoko čelo plastično evocira privatni i društveni kontekst pedesetih godina prošlog stoljeća i uvjerljivo progovara o osobnim razlozima za feminizam. Ja, nažalost, ne mogu uprijeti prstom u događaj ili trenutak kad sam spoznala bolnu nejednakost spolova. Moji roditelji ni onodobni učitelji i profesori nisu raspolagali kritičkim aparatom niti teorijom kojoj su me mogli podučiti, ali jednake prilike za muškarce i žene i tretman na temelju potencijala i sposobnosti, a ne roda, živjela sam svaki dan. Nepravde je i u tim ranim iskustvenim danima bilo oko mene, ali nikad mi nije padalo na pamet da ih gledam s rodnim predznakom. Vjerovala sam u jednakost mame i tate doma i na poslu, brata i sestre i zajedničkih igračaka i preokupacija, i to je bio rani ekvivalent moga poimanja društvene, političke i ekonomske jednakosti.
Da se to zove feminizam, naučio me Filozofski fakultet, a mentalne mape koje sam ondje stekla nadopunile su i argumentirale moja praktična saznanja i dale mi operativni terminološki aparat kojim sam se počela koristiti – s ponosom, ali i s osjećajem da sam u posjedu nečega što nije dostupno svima i da progovaram iz privilegirane pozicije znanja koje su tek poneki stekli. I taj me osjećaj nije napustio. Ono što se danas događa s feminizmom, s njegovim odjecima, PR-om koji ga okružuje, teorijom i praksom, potvrđuje mi činjenicu da raspolaganje određenim setom saznanja o tom pojmu i dubina stečenih uvida jesu privilegij koji se stekne, kao prvo, otvorenim umom, a odmah zatim i humanističkim filološkim obrazovanjem.
Kolinda Grabar Kitarović na svojoj je inauguraciji prisegnula u muškom rodu, i nije u tome vidjela nikakav problem. Pa to je samo riječ, koja nema hokus-pokus moć da izazove ili promijeni njezinu osobnost ili spolnost samo zato što se izgovara u muškom rodu. Tu se već vidjelo da joj imenovanje bića i stvari nije u fokusu, i da je ne dira nikakva nekongruencija u korijenu toga čina, leksička ni fenomenološka. Sličan se obrazac preslikao i na nedavnu situaciju u kojoj je u inače vrlo pristojnom intervjuu za Euronews, u kojem se jasno artikulirala i odredila po mnogim pitanjima, predsjednik Grabar Kitarović rekla da uvažava, prakticira i promiče jednake prilike za sve, ali da nije feministkinja. Kad je taj intervju izašao u javnost, svi su se uzbunili oko terminološkog prijepora, koji je, zapravo, bio očekivan. Jer predsjednik je već pokazala da jezik i terminologija nisu u žarištu njezina interesa. Moj je pokušaj da opravdam takav odabir koji zanemaruje jezičnu stvarnost propao: htjela sam to objasniti rupama koje ostavlja nehumanističko obrazovanje, ali onda sam pročitala da je predsjednik diplomirala dva jezika na Filozofskom fakultetu. I posebna je tema gdje je usput izgubila uvide koje ondje ne možeš ne steći – kad studiraš jezik, pristaješ na to da ti taj jezik stvara i zrcali zbilju, čak i prije negoli ti Auerbach, Foucault i Derrida detaljno objasne kako to funkcionira. Bilo kako bilo, predsjednik je zaboravila ono što ju je Filozofski naučio, a izgleda i da nitko od brojnih savjetnika nije plaćen da joj tumači kritičke teorije koje su obilježile prošlo stoljeće, pa je tako – s pravom – izazvala gnjev svih alumna matičnog fakulteta koji su apsolvirali terminologiju i definicije. Jer kako možeš ne znati da to što si rekla da nisi znači upravo ono što si odmah potom izjavila da jesi. I ja dodajem, i u tome zapravo vidim najveći njezin grijeh – a studirala si na Filozofskom.
I ljuti me, s jedne strane, ta izdaja, dok s druge strane vrlo rado opraštam Kim Kardashian njezin terminološki kaos. Za razliku od našeg predsjednika, samoinaugurirana kraljica realityja i artistica selfieja nije imala privilegirani pristup fondu znanja koji filološko obrazovanje nudi pa je rekla da se ne smatra feministkinjom jer vjeruje u to da treba raditi ono u čemu se ugodno osjećaš i ne voli nikakve etikete. Feministički svijet nije osjetio veliki gubitak zbog toga što ga je Kim Kardashian zanijekala, ali isto tako ni dobitak kad je Miley Cyrus eksplicitno rekla da ona jest feministkinja, ali pri tome se nije referirala ni na jednu od legitimnih postavki, već je pokušala plasirati svoju vrstu feminizma, koji nije baš povijesno ni kulturološki utemeljen i u kojem riječ feministkinja koristi kao sinonim za ženu. Njezine su riječi: “I’m a feminist in the way that I’m really empowering to women. I’m loud and funny, and not typically beautiful”. Opet akademski neprihvatljivo, sa zadahom nekongruencije i ulične provenijencije, od koje bježimo svi mi članovi i članice elitnog kluba s Filozofskog. S feminizmom u javnom prostoru stalno su neki problemi. Problem je kad se žene ne deklariraju kao feministkinje. Osim kad su te žene neintelektualke, onda je problem s njihovom definicijom feminizma. A to kad se žene deklariraju kao nefeministkinje, to je možda najveći problem. Izaberite jednu kombinaciju, sigurno ćete pogriješiti i okliznuti se na putu do cilja. A cilj je, kako se ovih dana i u većim i moćnijim te manjim i alternativnim medijima moglo čuti, skidanje stigme s feminizma.
Kad su Marka Twaina upitali kako riješiti gorući onodobni problem podmornica, rekao je da je to vrlo jednostavno: treba zagrijati oceane, i taj će postupak onemogućiti njihovu plovidbu. Kad su pak pitali kako to planira napraviti, rekao je: Pa to me niste pitali – pitali ste što, a ovo kako više nije moj problem. Primjer se navodi u izvrsnoj knjizi Budućnost žene autorice Ane Maskalan, koja citira marksističkog teoretičara Bertella Ollmana u namjeri da objasni kako Twain i njegovi istomišljenici – utopisti – nastoje stvarnosti nametnuti ideal umjesto da nađu sredstva i načine društvene promjene u toj istoj stvarnosti. Čini se da s javnim govorom o feminizmu postoji sličan problem: svi znaju što, i opširno o tome govore, toliko opširno da im ne ostane kapaciteta da razrade ovo kako.
Postavlja se pitanje tko postavlja standarde, i može li se stigma feminizma i loša aura koja sam koncept okružuje ukloniti ako se pojam preda, takoreći, na slobodno korištenje. Imaju li žene pravo na svoju vlastitu verziju feminizma, koja će biti u raskoraku s postulatima feminističkog pokreta i njegovom akademskom verzijom? Imaju li pravo čak i na verziju koja će uključivati prešućivanje same riječi, ali odgovarati njegovoj definiciji i praksi? Odgovor na ta pitanja usko je vezan uz pitanje budućnosti feminizma, i kao pojma i kao prakse. Jer legitimno je reći da ne želimo feminizam ulične provenijencije, ali ako se ne spustimo do ulice, ne možemo očekivati da će obične žene – ili neobične, ali one koje nisu prošle školu FFZG-a, znati o čemu se tu radi. To ne mora nužno značiti smanjivanje standarda i spuštanje na nižu razinu nakon toliko desetljeća koja su bila potrebna da ideja evoluira i da se koncept popne, ali svakako znači da treba pomno osmisliti način poučavanja – da izgleda jednostavno, ali da iz pozadine ne nestanu sve velike ideje; izvana malo, iznutra veliko – prava postmoderna matrjoška. I treba biti uzbudljivo predstavljeno, na način da zaintrigira i zadrži.
Gloria Steinem stala je u obranu feminizma Miley Cyrus, rekavši: “I wish we didn’t have to be nude to be noticed but that’s the way the culture is so women make decisions. I think that we need to change the culture, not blame the people that are playing the only game that exists”. Logika iza te argumentacije je legitimna, ali ono što bih ja voljela vidjeti jesu ipak usmjereni, razložniji napori da se nadiđe postojeće stanje, u vidu razrađene pedagogije feminizma.
Gordana Bosanac s pravom ističe da je teško podučavati ljude temi za koju “svatko misli da je sposoban i uvijek pozvan u raspravu” jer takve se teme teško mogu braniti, a kao knjige još teže napisati, i “sveznalaštvo koje napada temu već prvom rečenicom postaje i samo njenim predmetom”. I, naglašavam, jer jezik je bitan, ma koliko vas figure moći uvjeravale u suprotno – to treba biti pedagogija feminizma, a ne feministička pedagogija – da se naglasi imenica feminizam, i da ne dođe do zabune oko posvojnosti pridjeva, kao nečeg što pripada feministima/kinjama ili feminizmu, a ne tiče se onih koji se tako ne smatraju ili ne osjećaju.
Chimamanda Ngozi Adichie kaže da bismo svi trebali biti feministi/kinje – a ne, dakle, samo ovi s humanističkim, filološkim obrazovanjem – i ona feministima/kinjama smatra muškarce ili žene koji priznaju da danas itekako još postoji problem s rodom, ali se moramo više potruditi da ga riješimo. Svi/e trebamo biti feministi/kinje, ali i otvoriti se prema različitim vrstama feminizma, pa čak i onom koji ne želi etiketu, pod uvjetom da problematiku produbimo saznanjima i osvijetlmo odgovornost koju neetiketiranje i nedeklariranje nosi. Prazni su prostori sastavni dio svake mreže, pa neka i postoji opcija da se kaže da nisi feministkinja, ali neka to bude informirani izbor. I neka iza njega postoji svijest da neizgovoreno ima svoju težinu i svoju epistemološku prirodu i da se o njemu dade spekulirati.
Smatram da način na koji se postojeća situacija treba mijenjati nije odustajanje od same riječi samo zato što je ona u današnjem medijskom diskursu toliko opterećena negativnim značenjima i nepoželjnim asocijacijama, već treba poduzeti strukturirane pedagoške i didaktičke napore da se stanje popravi. Feminizam nam treba, i kao riječ i kao ideja, vjerojatno danas više nego ikad: u svijetu zamagljenih granica, treba neka odredišna referentna točka tu i tamo, nešto za što se možemo uhvatiti. A feminizam ima potencijal da to bude, jer ima povijest, tradiciju, težinu konteksta, aparat teorije i vibrantnost prakse. Ne smije se odustati ni od riječi ni od slojevite ideje koju riječ prenosi. Ili, kako to s akademskom podlogom, ali uličnim rječnikom, Caitlin Moran u svojoj knjizi How to be a Woman kaže: “Without feminism, you wouldn’t be allowed to have a debate on a woman’s place in society. You’d be too busy giving birth on the kitchen floor – biting down on a wooden spoon, so as not to disturb the men’s card game – before going back to hoeing rutabaga field”.
Istina, tako je možda nekada bilo, i sad je bolje, ali i dalje je dovoljno daleko od dobroga da nam budu potrebni informirani napori. Mnogo je onih koji ne razmišljaju aktivno o rodu i nisu osvijestili rodne razlike – i to nipošto nisu samo muškarci koji progovaraju iz privilegirane pozicije. UN-ove nedavne statistike na koje se u nedavno objavljenoj knjizi poziva Ana Maskalan, kažu da žene čine 70 posto nepismenih u svijetu, obavljaju 67 posto svjetskog rada, zarađuju 10 posto svjetskog dohotka, vlasnice su 1 posto svjetskog imetka, širom svijeta zarađuju 20-50 posto manje za jednak rad nego muškarci, a od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu, 70 posto su žene. Nadalje, žene zauzimaju 20 posto direktorskih mjesta, 10 posto mjesta u parlamentima, i samo 5 posto njih su predsjednice država (s tim da su među tih 5 posto neke i predsjednici). Slažem se s autoricom da su ovo porazni podaci, ali oni bi bili puno gori da nije bilo feminističkog pokreta, koji je prerastao u teorijski diskurs, a ono što nam danas treba jest implementacija tog teorijskog diskursa u praksama kuće, ulice i akademije podjednako, ako doista želimo pojasniti termine i uložiti napor za postizanje jednakih prava i mogućnosti.
Sustavniji i svakako ozbiljnije shvaćen pristup feminizmu može se ostvariti ako ga gledamo kao dio kulture cijelog društva. Gorana Bosanac zaključuje da “shvaćanje, pogled i odnos prema feminizmu u nekom društvu ili društvenom miljeu pokazuju stupanj rodno-spolne tolerancije i ostvarenja humanističke emancipacije žena u tom društvu”. Ali jednako kao što širenju dobrog glasa o samom pojmu i njegovoj podlozi pridonose cjelodruštveni napori, važno je, ako ne i važnije, vojevati male, individualne bitke svaki dan i u svim situacijama. Kolinda Grabar Kitarović je izjavila da je doživljavala i mizoginiju i seksizam, i da to ne shvaća osobno. Ali moramo to početi shvaćati osobno jer smo osobe, i jer nikada nećemo djelovati ni na mikro ni makro razini u pogledu nečeg što nas se osobno ne tiče. Čak i kad se čini da to nema smisla i kad se može etiketirati kao nepristojno, treba govoriti. Jer gotovo-pedesetogodišnjak vrlo konzervativnih uvjerenja i tvrdolinijaški desne orijentacije može izgledati kao u najmanju ruku nepodatan materijal za preoblikovanje, ili, u najveću, protraćeno vrijeme i potpuno izgubljen slučaj i, ali ne vrijedi isto za njegove dvije kćeri, koje će temelje svojih vrijednosti i okvir svoga svjetonazora ipak ponijeti iz kuće. Naglasak na takve korjenite promjene stavlja i Chimamanda Ngozi Adichie, kad kaže da ako želimo bolji svijet, moramo odgajati svoje kćeri i sinove potpuno jednako, a drukčije od onoga kako to većinom činimo sada. Ideja o jednakosti i istim pravima i mogućnostima mora biti ugrađena u temelje rane socijalizacije te odgoja i obrazovanja od najranije dobi.
I nešto veoma važno, bez čega nijednu od ovih promjena nije moguće implementirati, jest zrno ili dva optimizma – ideje da je svijet moguće mijenjati, da mogućnost promjene istinski postoji. To je ono što nedostaje Visokom čelu Gordane Bosanac – tako je to valjda kad se progovara iz iskustva. Jer ona eksplicitno opisuje svoj ton kao “edukativan” i tu edukaciju namjenjuje “okorjelim antifeministima i mizogino nastrojenim čitateljima, koji umišljaju da feminizam nema što reći ljudima, jer pripada bolesnoj pretenziji “ukidanja spolova”, ništenju tradicije i općem rasulu prirodnog poretka stvari”. I tu onda kaže, edukacija takvima ne koristi, “moja obrazovna politika je suvišan trud”; čitanje nikad nikoga nije obratilo, a danas ionako nitko više ne čita. Ali onda ipak nastane knjiga od 450 stranica, koja svjedoči o tome da autorica gaji tu katkad slabu, katkad snažniju, učenu nadu, koja bi mogla skinuti stigmu s feminizma i vratiti ga bavljenju velikim, ali i malim pitanjima žene i cijelog čovječanstva.
