Nakon što sam vodio svoje učenike na izlet u lokalnu organizaciju protiv obiteljskog nasilja (ON) kako bi bolje razumjeli intimno nasilje partnera (INP), nisam očekivao da ću ja biti onaj koji će otići s otkrivenjem.
Tijekom vožnje autobusom natrag u školu, poslao sam poruku bivšoj koja je bila sa mnom kroz mnoge od onih odvratnih godina srednje škole i koledža: “Kad god čujem nešto o metodama kontrole u situacijama obiteljskog nasilja, čujem odjeke mlađeg, puno nesigurnijeg sebe. Jako mi je žao što si morala imati posla s takvim ja. Žao mi je također što je trebalo toliko godina da ti se ispričam.”
Bila je oborena s nogu. Odgovorio sam kako se u tom slučaju nadam da je pod bio čist. Moja prošlost sigurno nije bila. Štoviše, većinu života sam proveo nikada u potpunosti ne shvaćajući koliko sam prljav bio.
Puno prije nego što sam se pridružio magazinu Everyday Feminism, pridružio sam se Facebooku i povezivao se s prijateljima_cama iz djetinjstva koji su poznavali tog mlađeg mene. Jedna žena, prema kojoj nikada nisam bio posebno pristojan kada sam bio adolescent, pohvalila je članak koji sam napisao o muškoj privilegiranosti i pitala me kako sam “počeo to shvaćati”. Mada, nije rekla to tako jer pitanje koje sam zapravo čuo, sjećajući se moje povijesti, je glasilo: kako si od takvog šupka postao autor za Everyday Feminism?
Fer pitanje, koje sam i više nego zaslužio.
Ali to je i komplicirano pitanje. Kao prvo, još uvijek sam malo šupak, iako se svjesno trudim takav svoj karakter ne koristiti za načine ugnjetavanja. Drugo, urednici_e mi kažu da bi ovaj komad trebao biti članak, a ne memoar.
No duljina članka pokazatelj je da sam tijekom svog života pronašao brojne okvire koji mi pomažu shvatiti smisao mojih ponašanja – i odučavam se od njih, ili barem pokušavam.
Počnimo s onim što sam naučio od rada s organizacijama protiv nasilja prema ženama:
1. Kotač Moći i Kontrole
Budući da većina cis, heteroseksualnih muškaraca poput mene ne proučava formalno rodna pitanja, kada mislimo na intimno nasilje partnera, obično mislimo na ilegalne činove – fizičko i seksualno nasilje. Mnoge organizacije koje se bave pitanjem nasilja prema ženama opovrgavaju ove zablude koristeći Kotač Moći i Kontrole.
Primijetite da se samo vanjski dio kotača sastoji od tih nezakonitih djela. Praznine su, međutim, ispunjene potpuno legalnim – i ugnjetavajućim – ponašanjima.
Tijekom izleta, kada sam pogledao neke od tih dijelova, bilo je kao da gledam u ogledalo – ili kroz prozor na mlađeg mene. Iako sam uvijek bio dobar klinac na većinu načina, moja dobrota nije značila da sam bio izuzet od većine tih praznina.
{slika}
Na primjer, tijekom godina s mojom bivšom djevojkom, kada sam se osjećao posebno povrijeđenim ili ranjivim, bilo je uobičajeno osloboditi se bijesa udaranjem u najbliži zid, vjetrobransko staklo ili ponekad u samog sebe – ostavljajući udubljenja u zidovima spavaće sobe, stakla i kožu s napuknućima, a sebe u glavobolji – i vrlo uplašenu partnericu.
Kada raspravljam o Kotaču Moći i Kontrole sa svojim učenicima, potvrđuju mi kako su takva ponašanja alarmantno uobičajena. Terapeutkinja s kojom sam jednom surađivao – koju sam tražio zbog svoje nesposobnosti pristupa emocijama – učila me da su takve pojave posljedica muškosti. Moje emocije bi provalile kao bijes jer sam, kao cis osoba, naučen da ih potiskujem sve dok me ne bi obuzele.
Prema njezinim riječima, bio sam žrtva maskuliniteta. Budući da mi se svidjelo to tumačenje, zapisao sam ga prije mnogo godina.
Sada tumačim te priljeve bijesa kao sredstvo kontrole, koje odgovara dijelu Kotača pod nazivom “Korištenje zastrašivanja“. Ako bi moja partnerica odgovorila na upućeno pitanje s odgovorom koji me povrijedio, riskirala bi oluju udaraca. Bilo je daleko sigurnije da mi kaže ono što želim čuti.
Druga moja ponašanja koja ispunjavaju Kotač danas se mogu bolje opisati kao manipulacija, koju Shea Emma Fett opisuje kao “pokušaj preispisivanja stvarnosti druge osobe”. Sjećam se da sam u nekoliko navrata krivio bivšu kada su joj se muškarci nabacivali – kao da sam ja nekako postao žrtva. Umjesto da promatram ove neželjene pokušaje drugih kao uznemiravanje nje, ja sam ih vidio kao prijetnje meni koje bi mogle odvući moj primarni način potvrđivanja – moju djevojku.
Čak i bez Kotača očito je koliko su problematična ova ponašanja, a ja pokušavam prijeći preko njih pisanjem. Ipak, Kotač mi je dao poticaj za razmišljanje o ponašanjima o kojima nisam razmišljao godinama. To je potaknulo val nostalgije – samo što su to bila usrana sjećanja, ne ona sentimentalna, koja su došla natrag u moju svijest.
2. Toksični maskulinitet
Naravno da nisam razvio takva ponašanja izoliran. Imao sam pomoć – kao da me cijelo društvo učilo ne samo kako da steknem kontrolu nad svojom partnericom, već i da imam pravo na to.
Pjesnik Tony Hoagland opisuje dio takvog “učenja” u pjesmi “The replacement“:
“It is a kind of cooking
the male child undergoes:
to toughen him, he is dipped repeatedly
in insult—peckerwood, shitbag, faggot,
pussy, dicksucker—until spear points
will break against his epidermis,
until his is impossible to disappoint.”
Govorim vam o tome ne zato da prebacim odgovornost na drugoga ili sebi smanjim krivnju. Nakon svega, prihvatio sam dosta toga. Odlučio sam se upisati na sate treninga s utezima iz više estetskih nego zdravstvenih razloga. Izabrao sam gledati one emisije pune nepotrebnog objektiviziranja. Izabrao sam pucanje u vode površnosti.
Ali važno je dublje razumjeti izvor svojih postupaka. Harris O’ Malley definira toksični maskulinitet kao “uski i represivni opis muškosti, opisujući muškost kao nešto što je određeno nasiljem, spolom, statusom i agresijom“.
Igrao sam ulogu toksične muškosti koju nisam nužno napisao, no shvaćanje te činjenice mi je pomoglo pronaći novu ulogu – bez obzira što ne mogu zaboraviti mnogo redaka iz stare.
Toksična muškost je popularna škola iz koje je previše nas naučilo ugnjetavajuća ponašanja. I dok bilo tko može pokazati takvo ponašanje, ako obratimo pažnju na intimno nasilje partnera, možemo zaključiti kako su cis heteroseksualni muškarci daleko prevladavajući počinitelji.
Kao odgovor na nedovoljnu reakciju medija na ubojstva Melissa Jeltsen piše:
“Prema PolitiFact-u, dogodio se 71 smrtni slučaj zbog ekstremnih napada na američkom tlu od 2005. do 2015. Usporedite to s ritmom ubijanja žena od strane njihovih partnera, a radi se o tri dnevno. Samo u Kaliforniji je 2015. bilo 118 ubojstava povezanih s obiteljskim nasiljem. U prosjeku, tjedno se dogodi približno 11 ubojstava na nacionalnoj razini. Većina uključuje ubojstvo supruge ili djevojke koristeći pištolj. No, ta ubojstva imaju malu pozornost medija.”
Posljednjih nekoliko godina je bilo izvanredno za toksičnu muškost, kao što je The Representation Project nedavno istaknuo u trominutnom videu. No 70-te i 80-te su sadržavale toliko toksične muškosti, što zahtijeva da ostatak svog života provedem u odučavanju i deprogramiranju sebe (od naučenih obrazaca ponašanja).
3. Pravi vs. Lažni Ja
Razumijevanje koncepata istinskog i lažnog sebstva ubrzalo je deprogramiranje.
U svojoj poruci bivšoj djevojci spomenuo sam kako je moju mladost obilježila izuzetna nesigurnost. Bio sam mršavi bijeli klinac čija je jedina prepoznatljiva karakteristika bila to koliko sam neupadljiv bio. Živio sam potpuno uprosječeno.
Uzvraćanje ljubavi od nevjerojatne osobe bilo je za mene potvrda vrijednosti, ali također problematično jer to samopouzdanje nisam pronašao u sebi, odakle bi to očekivano trebalo biti, nego u svojoj vezi.
Mary Pipher – autorica klasičnog (bijelog) feminističkog teksta iz 90-tih Reviving Ophelia – određuje ovakvu vrstu samopotvrđivanja kao simptomatičnost “lažnog-ja”, što je društveno uvjetovano najviše nezdravim okolnostima kao što su komercijalno orijentirani mediji.
Pipher piše: “S lažnom osobnošću, sva potvrda dolazi izvan osobe. Ako lažna osobnost ne uspije zadobiti odobravanje, osoba je devastirana.” Napisala je to misleći na adolescentice, ali i drugi rod(ovi) mogu također ovo ocrtavanje pronaći korisnim. Uostalom, svi se možemo poistovjetiti – na nekoj razini – s bolom kojeg osjećamo kada ne možemo zadržati sve naše “emocije i misli koje nisu društveno prihvatljive”.
Nasuprot tome, ljudi koji cijene svoje “pravo Ja” prihvaćaju sebe, radije nego da čekaju druge da ih prihvate. Kako nisam u potpunosti prihvaćao sebe, nezdravu količinu vrijednosti sam crpio iz veze. A ako je moja bivša djevojka imala moć nad mojom vrijednosti, ja sam svjesno i nesvjesno činio sve što sam mogao kako bih zadobio kontrolu nad njom. Toksična muškost je potpomogla tako da sam mogao to činiti bez preispitivanja.
Istraživanje svog istinskog Ja, međutim, dovelo je do nekih stvarno teških pitanja – kao, tko sam ja zapravo? Što me uistinu ispunjava i podiže? Odgovori na ova pitanja, za mene i većinu ljudi, ne uključuju povredu onih do kojih nam je stalo. Zapravo, pitam se koliko je zlostavljača sklono takvom ponašanju upravo zato što su sebi zanijekali svoje pravo Ja.
Na kraju, svi mi gubimo kada igramo tuđe uloge.
4. Dobar/Loš suprotnost
Također gubimo kada koristimo razmišljanja koja uključuju suprotnosti dobrog i lošeg.
Po mom iskustvu, suprotnost dobrog i lošeg je kontraproduktivno razmišljanje koje se uobičajeno koristi za rasizam. Ako vjerujemo da samo loši ljudi mogu biti rasisti, puno je manja mogućnost da smo i mi rasisti.
Međutim, takav binaran odnos zanemaruje složenost našeg svijeta. U rasističkom svijetu, ja kao bijeli Amerikanac mogu internalizirati rasističke misli bez obzira što pokušavam biti dobra osoba. Isto vrijedi i za diskriminaciju na temelju roda, kao što to ovdje detaljno tumači Maisha Z. Johnson. Suprotnosti dobrog i lošeg označavaju sustav koji služi osiguravanju kako bi problematična ponašanja ostala neraspravljena.
Da, bio sam dobar klinac – dobar učenik, dobar zaposlenik i dobar sportaš. Ali sve te kvalitete nisu značile i da sam dobar partner. Moj popis kvaliteta nije negirao svu štetu koju sam prouzročio.
Ne poričem vrijeme u kojem sam vikao na svoju djevojku tijekom svađe tako glasno da je susjed zvao policajce. Ne poričem sve trenutke u kojima sam kontrolirao odjevne izbore svojih partnerica. To također ne negira da se nastavljam truditi pronaći bolji izlaz svog bijesa od vikanja.
I baš kao što se moram suočiti sa svojim privilegijama i rasističkim mislima, moram se suočiti i s ovakvim ponašanjima. Trebao bih posjedovati tu štetu, ne izbjegavati je. Razumijevanje postavljanja dobrih i loših suprotnosti pomoglo mi je u tome.
*******
Stoga, kako se taj sramotni nered od mlade osobe pretvorio u manje neurednog 44-godišnjaka koji provodi toliko svojih budnih sati testirajući sustave opresije?
Odgovor koji više ne pripada dalekom sjećanju je intersekcionalni feminizam – okvir svih okvira. Možda je antirasističko zalaganje bilo to koje me dovelo do feminizma, no feminizam je produbio moje razumijevanje tih moćnih sustava koji uzrokuju toliko štete, sustava kojih više nisam želio biti dio.
Feminizam me približio mojoj pravoj osobnosti i doveo me do te organizacije protiv nasilja prema ženama, koju je stvorio feminizam. I dok želim da sam bar te uvide stekao ranije, zauvijek sam zahvalan feminizmu.
Kao što anonimni autor na Everyday Feminism piše:
“Zauvijek sam zahvalan što sam se spotaknuo na tu briljantnu ideologiju koja moju stvarnost naziva pravim imenom i pokazuje mi koliko je kultura kriva, što mi je dala oslonac za razmišljanje zašto mi se događalo to što mi se događalo i zašto je svijet tako bolan za mnoge.”
Nemojte me shvatiti krivo: nisam završio s učenjem. A ovaj komad nikako nije iscrpan popis sranja – sadašnjih i prošlih – kojeg moram imati. I nisam ovo napisao kako bih sada mogao pustiti sve i odmoriti. Napisao sam to kako bi više cis muškaraca bolje razumjelo svoje toksično ponašanje. Tako ih se mogu osloboditi kako ne bi morali slati poruke isprike dvadeset godina prekasno.
Prevela i prilagodila: Iva Fofić
