Sa stavom

NOVE TAKTIKE STVARANJA PRAVEDNIJIH DRUŠTVENIH ODNOSA

Organizacija društvenog prostora s uvažavanjem društvenih odnosa

Organizacija društvenog prostora s uvažavanjem društvenih odnosa

Ako bi društvo koje je nadišlo kapitalizam na ikoji način moglo postojati, morali bismo skovati drugačije društvene odnose  i stvoriti nove oblike društvene organizacije.

Što ako bismo konstantno organizirali naš društveni prostor tako da pridajemo važnost društvenim odnosima? Što ako bismo se posvetili entuzijastičnom cjeloživotnom učenju zbog čega bismo bili bolje obrazovani za revolucionarne pothvate, zbog čega bismo bili vrsta ljudi koja bi si mogla priskrbiti snagu i izdržljivost za bolje društvo –ono u kojemu bismo mi i naše zajednice uvijek postajali i bivali boljima?

Možete protestirati zbog navedenoga, protiveći se da je evidentno učiniti takvo nešto – kao u konstataciji, “Naravno da smo duboko zabrinuti zbog društvenih odnosa koji podupiru naše društvene prostore”! Unatoč tome, pozivam vas da se na sekundu zaista prisjetite vlastitih iskustava. Većina nas je imala previše loših iskustava pri prvom ulasku u određeni društveni prostor, pri čemu smo bili izloženi ispraznim i neprijateljskim pogledima u znak dobrodošlice – obično od tog trenutka sve ide nizbrdo. Međusobno uništavamo jedni druge unutar društvenih prostora na  različite načine, uz mnoštvo drugih bolnih oznaka koje su na naša tijela upisali bijelačka nadmoć, heteronormativnost, patrijarhat, diskriminacija ljudi s invaliditetom, naseljenički kolonijalizam, klasne razlike, prestroge identitetske politike i dugi niz raznih nasilnih politika. Recentna je pretpostavka da je oznaka “društveni prostor” (odnosno radikalna knjižara, društveni kafić, biciklopopravljaone itd.) već napravila sav posao za nas, pošto smo mi već sada savršeni akteri u našim savršenim alternativnim prostorima.

Zagonetka ponovne izgradnje samih sebe na način na koji pokušavamo ponovno izgraditi društvo puno nas brže stavlja u neugodan položaj nego li na mjestokoje bi nam omogućilo veće izglede za zajedničke načine življenja i raspodjelu dobara. Ta zagonetka također podiže iznimno visoke zapreke američkim društvenim pokretima i borbama: možemo li se izdići iznad naučenih ponašanja koja nam je usadila mitska priča o porijeklu i s njom povezan američki san o usamljenom pojedincu koji se bori protiv svih nedaća, dokazujući se kroz vlastita postignuća poput poduzetnog pionira? Možemo li savladati način na koji pokušavamo instrumentalizirati jedni druge, ‘valorizirajući’ druge pojedince kao stvari u odnosu na našu analizu troškova i koristi te tablicu strateškog planiranja i potreba pokreta – onih odnosa koje nam je kapitalizam nametnuo kao prirodne, učinio ih suptilnima i gotovo nevidljivima. Odviše je lako kriviti isključivo policiju ili državnu represiju zbog neuspjeha naših projekata, puno manje pokreta. Iznevjerili su nas, kao što smo mi iznevjerili njih.

Na neki način neuspjeh je uvijek prisutan, naravno. No, ako ne dozvolimo drugima – i samima sebi – pravo na pogreške; ako neuspjehe vidimo kao zastranjivanje ili, još gore, osudu cjeline nečijeg bića; ako vjerujemo da su neuspjeh i uspjeh odvojeni, stabilni trenuci; i ako mislimo da je biti čovjekom, biti nesavršenim pogrešno, tada smo izgubili. Tada smo izgubljeni.

Sve navedeno je razlog više koji nam ukazuje na nužnost ponovnog otkrivanja jedni drugih, u punoći i kompleksnosti naših nesavršenosti. Ukazuje i na prepoznavanje činjenice da će te nesavršenosti biti inherentne u revolucionarnoj transformaciji modernog društva – izgrađenog ne samo od hijerarhijskih institucija i sustavne eksploatacije, već i od oštećenih društvenih odnosa. Prema tome, naša je perspektiva usmjerena na neuspjehe koji su bitni.

Prijateljica Carla, umjetnica i nastavnica, zaključila je kako joj je cilj da joj projekti ne uspiju. Odnosno, otvorena je za mogućnost neuspjeha. Fantastično je promatrati Carline neuspjehe-u-akciji, način na koji izvlače ono najbolje iz ljudi, za njih same, ali i za druge. Carla stvara prostore kolaborativnog osnaživanja u suradnji s drugima, bez znanja što bi iz te suradnje moglo izroniti; ona ustraje na očuvanju različitih konteksta unutar kojih ljudi zajedno mogu otkriti potencijal tih prostora i sebe samih.

Sjediti s ugodnom nelagodom

Ovakvi eksperimenti neuspjeha pokazuju da konstantno riskiramo, tražimo opipljiv osjećaj sigurnosti ne igrajući uvijek na sigurnu kartu. Takva nelagoda nuka nas na istraživanje nečijih granica znanja i nazora na svijet, iskustava i navika. To za sobom povlači iskušavanje praksi koje streme ka etici koju cijenimo, čak i kada se spotičemo i uzastopce neuspijevamo.Podsjeća nas na transparentne pokušaje stvaranja određenih tipova projekata i zajednica unutar kojih želimo sudjelovati, s intencionalnošću, i uz ljude koji konstantno žude za samorefleksijom, uz sličnu intencionalnost; unutar kojih želimo biti otvoreni stalnom mozganju i uspješnom završavanju eksperimenata.

Ako smo dobri u neuspjesima, nadići ćemo sva ona suptilna, društvena ponašanja koja ometaju naše najbolje intencije i retoriku, omogućujući tako kreiranje uputa kako najbolje oblikovati bolje svjetove. Mnoštvo kreativnih trenutaka osvjetljavat će nam puteve ka napretku. Ako nam se posreći, povezivanje za kojim toliko žudimo – ljubav prema sebi i društvena ljubav združene s ljubavnom intimnošću – osjetit ćemo intenzivno i čvrsto.Naravno, neće svi biti međusobno zaljubljeni; no možda ćemo biti sposobni gajiti prijateljske i susjedske osjećaje prema svima. Zapamtit ćemo što znači ponovno biti čovjekom, u odnosu s drugima koji su također čovječni, humani.

Sve ovo lijepo zvuči dok o tome pričamo. No kako to izgleda prinaporima praktičnog djelovanja? Što stvara podlogu za povezivanje i građenje? Možemo li znati, s daleko manje sumnje nego u ovom trenutku, da postoje oni koji će vam čuvati leđa, posebice tijekom najdužih i najmračnijih dana?

Moja prijateljica Carla koja prihvaća neuspjehe, ili je intencionalno strastvena oko onoga što bih nazvala ‘dijeljenjem ranjivosti’ (nešto što se sve više čini krucijalnim političkim činom i istinskom direktnom akcijom), jedna je od suorganizatorica Sastanka o društvenim prostorima (Social Spaces Summit), održanoga u Vancouveru, u studenom 2013. godine u suradnji s divnom ekipom – Danijem, Anthonyjem, Kelseyjem, LeyAnn i Nickom. Sastanak je predstavljao trodnevno okupljanje pedesetak ljudi, s različitih prostora, uglavnom iz Kanade, sa šačicom pojedinaca s američkog sjeverozapadnog Pacifika i dalje.  Organizacijski kolektiv privremeno je prisvojio nekoliko lokalnih političkih prostora, upotrebljenih u ponešto drugačije svrhe, bez namjere da se događaj ponovno održi. Odnosno, ideja je da se događaj naredne godine preda na organizaciju drugom kolektivu, u drugome gradu, koji bi bio osmišljen na način koji bi odgovarao trenutnim/lokalnim prilikama i samom organizacijskom kolektivu. (Zapravo, ekipa iz Calgaryja je vrlo rado pristala biti domaćinom idućeg sastanka).

Nakon tri dana zaključila sam da je svrha Sastanka o društvenim prostorima organiziranje za naše vlastito dobro, ali i za međusobne odnose, pri čemu smo bitni kao ljudi. Iznenađujuće i divno, otkrila sam, to nema nikakve veze s organiziranjem ili govorom o fizičkim društvenim prostorima.

 

Samoponištavanje i ponovno samooblikovanje

Skup za dobrodošlicu postavio je atmosferu od samoga početka. Preciznije, prikazao je kako možemo prakticirati ranjivost kao način samoponištavanja. Čak je i način objedovanja nametao nelagodu povezivanja. Mali stolovi služili su kao tihi moderatori za neformalne, nasumično izabrane ‘grupe proboja’, toplina dobrodošlice ali i hrane stvarali su opuštenu atmosferu i smirivali su napetosti; živahno čavrljanje je započelo, kao da su sudionici događaja prijatelji već neko vrijeme. Dvoje novih prijatelja za mojim stolom sa mnom su započeli razgovor o njihovoj novostvorenoj ideji o revolucionarnom potencijalu ‘usporenosti’ i što bi isti mogao značiti za izradu novih odnosa u novom društvu, u suprotnosti sa super-brzom, napredno-tehnološkom senzibilnošću koja kao da proizvodi posvemašnju izolaciju.

Kako su se naši tanjuri praznili, nas troje smo se osjećali sve više povezanima. Shvatili smo da nam je svima domaćin isti kolektiv. Stoga smo odlučili testirati sporost zajedničkom dokolicom i opuštenom šetnjom kroz mjesto. Petnaestominutna šetnja oduzela nam je minimalno pola sata, s obzirom da smo često stajali diveći se javnim vrtovima ili prekrasnom grmlju u vrtovima domaćinstava. Začudno, rijetko smo izmjenjivali informacije o pojedinačnim prostorima djelovanja. Baš suprotno, neočekivano smo intenzivno pričali o sebi, zajedno se boreći sa svom dobrotom, ali i štetom u nama.

Izbjegavali smo pragmatiku i mehanizme podizanja i održavanja naših prostora na domaćem terenu – lakšu verziju teške instrumentalne logike današnjeg društva, i onu koja se ne usredotočuje na to tko smi kao ljudi već samo na ono što možemo ponuditi kako bismo pridonijeli nečijem projektu. Duboko smo zašli u nove oblike društvenosti koji bi trebali biti raison d’être za kompleksnu, gorljivo lijepu društvenu ekologijukoja bi mogla biti temelj samoorganiziranim projektima i prostorima.

To nas je, zauzvrat, dovelo do intimnog kontakta sa svim sustavima dominacije, eksploatacije i opresije koje mi, također, utjelovljujemo, no na način koji uključuje maksimalno međusobno razumijevanje i koji nam dopušta pogreške i napredak. Čak štoviše, taj način dopustio nam je kolektivnu borbu, pokoju suzu  i zajednički smijeh u kontaktu s brojnim teškim situacijama koje su se pojavile na potpuno intimnoj razini s obzirom da smo upoznali jedni druge i zadobili međusobno povjerenje.

Poveznica ovdje jest ta da su ‘neuspjesi’ svake pojedine sesije bili u prvom planu. Sve su sesije bile eksperimenti o tome kako je borba za nove društvene odnose jednakovrijedna humanoj borbi protiv načina na koji patrijarhat, diskriminacija osoba s invaliditetom i kolonijalizam, da spomenem samo tri segmenta opresije, zamagljuju mnoge načine neispravnih ponašanja, patnje, neravnotežu moći i dihotomiju prijatelj-neprijatelj unutar društvenih prostora i političkih projekata. Navedeni načini potom repliciraju ili pogoršavaju razne –izme o čijem uništavanju sanjamo. Umjesto prepiranja u situacijama u kojima bi se dogodila pogreška – umjesto prozivanja, sramoćenja, isključivanja – koristili smo te navodne sitne greške kao konstantne darove koji su nas spajali društvenim ljepilom i čvrstim materijalima kako bismo zajedno oživljeli nove društvene odnose, sada i ovdje.

To nije bilo slučajno. Primjerice, mnogi od nas koji su pridošli iz drugih gradova strateški su smješteni u posebne kuće tijekom sastanka. Organizacijski kolektiv iznimno se potrudio da nas ne smjesti u prenočišta isključivo radi ugode individualnih fizičkih potreba/želja; stremili su ka tome da nam pronađu domaćine s kojima ćemo ‘kliknuti’, kako politički tako i osobno. Nadalje, kada je pojedinac/ka stigao/la na mjesto održavanja trodnevnog sastanka, organizatori su se pobrinuli oko ugodne dobrodošlice i predstavljanja pojedinca/ke drugima. Ti mali prijateljski potezi, kao odgovor,prizivaju slična djelovanja, uspostavljajući tako kulturu u kojoj je društvenost postala dio svačijeg identiteta, makar na nekoliko dana. To ne predstavlja svojevrsnu revoluciju, niti je dovoljno za rušenje hijerarhije. Ali to je definitivno potrebito plodno tlo za oboje u prethodnoj rečenici navedeno.

Slično, pokazalo se dalekim od slučajnoga da je svim voditeljima/icama radionica bilo omogućeno potrebno plodno tlo na kojemu su mogli hrabro testirati svoje ideje drugačijeg bivanja i ponašanja. To je formiralo kulturu podijeljene ranjivosti, volje za samoponištavanjem u prisutnosti drugih i međusobnim razmjenjivanjem empatije. Također, ako je netko zahrđao pri ispoljavanju empatije, sudionici sastanka stvorili su klimu za vježbanje empatije, za razliku od situacije u današnjem društvu koja nas ne podržava u empatijskom načinu razmišljanja i djelovanja. Empatija je, naime, u svojoj srži, način istinskog viđenja stvari i djelovanja u našoj ljudskosti te, zbog toga, predstavlja prijetnju podijeli-i-zavladaj oblicima društvene kontrole.

Organizatori sastanka uspjeli su u svojim naumima pozivajući ljude da isprobaju stvari koje nikada nisu učinili, bez saznanja što bi se moglo dogoditi. Voditelji/ice radionica mogli su slobodno biti ono što jesu. To je oslobodilo i potaknulo sve nas na suosjećajnu i pomirljivu suradnju tijekom mnogih (mnogih!) čudnih trenutaka koji su se pojavili tijekom tri dana – trenutaka nenamjerne povrede nečijih osjećaja i onoga što bismo mogli nazvati političkom nekorektnošću. Zauzvrat, to je oslobodilo nove društvene odnose, ili ono što možemo smatrati embrionalnim elementima novoga društva te nam je, svakako, velikodušno predalo inspiraciju za intencionalno jačanje društvenih odnosa unutar vlastitih društvenih prostora.

Aktivna iskrenost

U pisanju i ponovnom pisanju ovoga teksta, shvatila sam koliko je teško prikazati kvalitete ljubaznosti koju su ljudi sposobni izraziti. Čak i pokušaj njihova portretiranja čini tim iznijansiranim odnosima davanja ogromnu nepravdu. U ovom informacijskom dobu, zamalo smo zaboravili da je ljudska komunikacija – sama naša psiha –nadograđena raznim tehnologijama. Da ljudi sve više žude za autentičnim povezivanjem i brižnim zajednicama, i da su skoro u potpunosti zaboravili kako navedene kvalitete primjenjivati na osobnoj razini, s nježnim strpljenjem i sporim tempom, samo nadalje ističe krucijalnu ulogu njegovanja prostora kolektivne ranjivosti i suosjećajnog eksperimentiranja.

Osim pružanja mogućnosti, raznim voditeljima/cama radionica, eksperimentiranja s novim idejama – i stoga, lutanja u iskrene neuspjehe koje su opušteno i transparentno dijelili sa svim sudionicima/ama, posebice kada su to hotimice i samostalno uočili – drugi način na koji smo počeli prakticirati humanije društvene odnose bio je kroz radionice koje su se bazirale na aktivnim vježbama.

Za mnoge ljude te aktivne/praktične vježbe mogu biti neugodne, izazivajući ‘izvedbenu anksioznost’ ili osjećaj natjecateljstva. Obično, atmosferu opuštaju mehaničke, poticajne aktivnosti. One predstavljaju igru kroz koju lakše pamtimo imena, bez ikakvih stvarnih kvaliteta osobe, ili nenamjerno služe kao okidači, dovodeći na površinu razne  –izme i patnju, no ‘zabava’ i ‘smijeh’, koje proizvode metode opuštanja atmosfere, čine neprikladnim dovoditi na površinu ono što baš i nije zabavno, ozbiljne stvari. S obzirom da voditelji/ice radionica tehnike opuštanja atmosfere smatraju zabavnima, malo je brige ili primisli o zaštiti ugrađenoj u navedene tehnike, u terminima njihove pomoći u međusobnoj izgradnji pojedinaca/ki, u njihovoj izgradnji povjerenja i u načinima na koji te tehnike mogu biti upravo one točke na kojima možemo izgrađivati nove, neovisne i drugačije oblike društvenosti. Tehnike opuštanja atmosfere mogu zaista biti hladna mjesta koja nas povremeno isključuju.

Stoga sam skoro u svakoj prilici izbjegavala bilo koju naznaku koja je upućivala na spomenute tehnike ili aktivne igre, pronalazeći ih ujedno najsavršenijim izgovorom za privremeni odmor. No u duhu istraživanja i, posebice, inzistiranja na vlastitoj ugodnoj nelagodi, sudjelovala sam na sličnim radionicama na Sastanku o društvenim prostorima. Kada su oprezno i brižljivo vođene, s aspiracijom stvaranja novih društvenih odnosa unutar društvenih prostora, otkrila sam da takve vježbe mogu činiti čuda. (Zapravo, iznenadila sam samu sebe koliko sam otvorila svoje nazore kroz aktivne radionice, unatoč tome što sam ih mrzila. Oduševljenje je bilo toliko da sam nekoliko tjedana poslije čak upotrijebila njihov način rada kao bitan dio kratke radionice koju sam vodila u novom društvenom centru, gdje su održavane vježbe u svrhu daljnje ‘socijalizacije’ prostora i nas kao stranaca na tom prostoru).

Početak kraja

Carla i kolektiv Sastanka o društvenim prostorima dopustio je i ohrabrivao pogreške i neuspjehe kroz dopuštanje i osnaživanje eksperimenata, istraživanja. Svima nam je dao dopuštenje da budemo nesavršena ljudska bića kakvi zapravojesmo u srži, i da vidimo kako svi padamo u zamke koje je postavila socijalizacija unutar društva strukturiranoga oko rasizma, patrijarhata, diskriminacije osoba s invalidnošću, ageisma, bijelačke nadmoći, heteronormativnosti i svih vrsta društvenih odnosa (da ne spominjem društvene sustave!) dominacije. Svi smo sposobni nekoga povrijediti, uvrijediti i potaknuti jedni druge na međusobno psihičko i fizičko nasilje; sposobni smo ponekad ispoljavati najgore emocije koje se kriju u nama, čak i ako nam to nije bila namjera. Činjenica da imamo tako malo prostora koji nas održavaju, kolektivno i individualno, u toplom zagrljaju pri pokušajima vlastitog poništavanja i izgradnje, vlastite socijalizacije, naš je najveći neuspjeh.

Prema tome, brižno čuvani prostori, na Sastanku o društvenim promjenama, za međusobne susrete na terenu istine, dostojanstva i podijeljene ranjivosti, iznimno su rijetki – kao i uspjeh koji rijetko doživljavamo. Na sastanku smo proizveli prostor društvenosti kroz vlastitu društvenost. Također, stvoren je i izvorno anarhičniji i brižniji prostor od onih prisutnih na velikoj većini postojećih anarhističkih projekata koji zagovaraju zajedničke principe  samo na papiru.

Svi su pristali na izazov – i hrabro, a opet dobronamjerno izabrali ne povući se – što se nije dogodilo zbog toga što su organizatori odabrali zadivljujuću grupu ljudi. To se dogodilo zbog kulture i načina razmišljanja da smo sposobni stvarati zajedno unutar naših prostora. To je svima mnogo govorilo o tome kakvi možemo postati i, prema tome, koje načine brižnih zajednica smo sposobni prakticirati te, vjerujem, uskoro i graditi. Niti Carla niti kolektiv Sastanka nisu posebni niti izvanredni. Ono po čemu se razlikuju jest njihova perspektiva o načinima na koje pojedinac/ka može proizvesti društvo bez hijerarhije – slobodno društvo, dostojanstveno, demokratično i ispunjeno ljubavlju. Oni teže ka dobroti, generaliziranoj i učvršćenoj na temelju osobne (licem-u-lice) komunikacije, umjesto predodređenih načina koje anarhisti (ili bilo koji politički akteri) podržavaju ili im se protive. Ili ako bih to željela drugačije sročiti, sastanak je za mene figurirao kao način uprizorenja i življenja društvene dobrote kao dualne moći.

Biti dobri jedni prema drugima, kovati nove društvene odnose na ljušturi starih, neće okončati kapitalizam, srušiti državu, ili izbrisati sve opresije. Unatoč tome, navedeni segmenti predstavljaju tek početak velikog herkulskog posla. Također, moramo istovremeno utvrditi nove društvene organizacije i eskperimentirati s njima. Sve navedeno će biti dovoljno ‘dobro’ poput dijalektike dobrote za čiji napredak se borimo unutar individualnih i institucionalnih praksi – rastući, afirmirajući se i učvršćujući jedni druge u borbi protiv svih hijerarhijskih, opresivnih strahota koje nam štete na razne načine.

Kraj kapitalizma neće predstavljati jedan, magičan novi dan ili skakanje preko barikade u savršeno sretno društvo. To će biti serija pokušaja i početaka, bit će nestabilno, slučajno i bolno u trenucima, među ljudima i zajednicama, sve dok ne dosegnemo epohu koju ćemo moći označiti kao onu koja je nadišla kapitalizam. Ako budemo imali sreće i ako budemo uspješni u uzastopnom isprobavanju oblika dobrote, možda će to biti nešto što će se približavati puno brižnijem društvu, ispunjenom egalitarnim društvenim odnosima i društvenom organizacijom.

Kao što sam istaknula ranije u eseju, znam da nisam bila odviše pravedna opisujući “organiziranje društvenih prostora s uvažavanjem društvenih odnosa”. Jedini način na koji  možete biti pravedni jest kroz vlastito/osobno iskustvo. Znat ćete da ste na pravom putu jer ćete to osjetiti, kao što je mnogo nas to osjetilo unutar čudesno velikog prostora Occupy pokreta, kao i mnogih drugih. I zato, pokrenimo – hrabro, maštovito, ponekad uspješno i često uz neuspjehe – novi prijateljski početak unutar naših omiljenih realnih točaka svakodnevnog anarhizma.

Duža verzija članka dostupna je na autoričinu blogu.

Cindy Milstein je članica Instituta za anarhističke studije i Stanice 40 (društvenog centra); aktivna je sudionica protuiseljeničke organizacije u San Franciscu. Autorica je knjige Anarchism and Its Aspirations (Anarhizam i njegove aspiracije, IAS/AK Press) te koautorica s Erikom Ruinom djela Paths Toward Utopia (Putevi prema utopiji, PM Press).

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić