U umorno nedjeljno jutro, 29.11., održan je okrugli stol u prostorijama Francuske medijateke, u okviru Festivala novog cirkusa, pod naslovom “Žene i cirkus”. Iako je posjetitelja bilo malo, stvorilo je to određenu domaću atmosferu neformale diskusije među sudionicima – Camillom Damkjaer, znanstvenom novakinjom na kazališnim i plesnim studijima Svučilišta u Stockholmu, Yoramom Carmellijem, predavačem na Svučilištu u Haifi, Moranom Čale, predavačicom na talijanistici na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, Janet Davis, predavačicom Američkih studija i povijesti na Svučilištu u Austinu, Petom Thait sa Svučilišta La Throbe, Magali Sizorn, predavačicom na Sveučilištu u Rouenu, samom moderatoricom, antropologinjom i etnologinjom Janom Drašler te ravnateljem festivala Ivanom Kraljem.
Povjesničarka Davis naglasila je potrebu sudjelovanja više disciplina u cirkuskim studijima kako bi se obuhvatilo ono što cirkus jest, iako su sudionici razgovorom došli do zaključka kako je bit cirkusa upravo u tome da nema bit, istaknuli su njegovu marginalnost, poput fukoovskoga zatvora ili bolnice. Damkajer je smatrala da je pojedini artisti žele zadržati, dok se drugi tome opiru. No, cirkus je marginalan i po tome što ne stvara narativ, postmodernoj teoriji poznate “velike priče” zaključila je Thait deklariravši se kao misliteljica na tragu Lyotarda. Pitanje je treba li cirkus biti na margini, treba li zauzeti centralno mjesto, kao što je argumentirao Carmelli? Kakav je njegov suodnos s popularnom kulturom? Napokon, može li istraživanje i diskusija o cirkusu, ubiti cirkus, kao što je Damkjaer rekao neimenovani artist?
U svakome slučaj, iako cirkus, kako su se sugovrnici složili, mijenja i prakse suvremenoga teatra, a i sam tendira artifikaciji, kao što je izneseno na konferenciji prethodnih dana, on se i dalje s njime na pretapa u potpunosti njegujući svoje osobitosti- jedna od njih je i, kako je to Janet Davis formulirala, činjenica da rekvizit artistu postje dio tijela čega u plesu i gimnastici nema.
No, gdje se cirkus nalazi između zabave i umjetnosti?, pitao se Yoram Carmelli, Thait vidi cirkus kao nešto što publiku zadovoljava istovremeno tjeskobom i užitkom. Ali, kako različite prakse i točke putuju između kultura, posebice kada govorimo o onima klaunskim? Postoji li utjecaj masovnih medija na jednu mogućnost globalne razumljivosti znakova? Ta, i moga druga pitanja postavljena su tijekom tribine, na njih se u neformalnoj atmosferi odgovaralo, sudionici su se šalili, izmnjenjivali iskustva, teoretizirali o cirkusu.
