U ponedjeljak, 29. travnja, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održana je tribina pod nazivom 1. maj – prošlost i budućnost otpora, koju je organizirao M31 kolektiv Zagreb, kao nastavak na prošlogodišnju tribinu i protest povodom Međunarodnog dana akcije protiv kapitalizma. Kao cilj tribine organizatori navode suprotstavljanje uobičajenoj, ali krivoj predodžbi 1. maja kao ‘parade pijanstva i kiča’, pri čemu se zanemaruje aspekt borbe za radnička prava, gdje mu je pravo ishodište.
Također, tribina je osmišljena kao uvertira za sudjelovanje na prvomajskom sindikalnom prosvjedu Mijenjajte smjer te na prvomajskom antikapitalističkom bloku koji će se priključiti općem sindikalnom prosvjedu na Trgu bana J. Jelačića.
Uvodna izlaganja na tribini održali su Mario Iveković iz Novog sindikata, Srećko Horvat, koji je dio Subversive Foruma, Anita L., kao predstavnica MASA-e (Mreža anarhosindikalista), umjesto najavljenog Željka Klausa iz Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske bio je njegov kolega Davor Rakić te također umjesto profesora Deana Dude, njegova kolegica iz sindikata Akademska solidarnost, Ivona Grgurinović. Na kraju je riječ dobio i predstavnik aktivista Federacije za anarhistično organiziranje (FAO) iz Slovenije. Moderator tribine bio je Hrvoje Jurić.
Tribinu je otvorila MASA-ina predstavnica Anita, koja je izlaganje započela povijesnim pregledom radničkog pokreta i 1. maja, koji je utemeljen u spomen obilježavanja pokreta za uspostavu osmosatnog radnog vremena, naglasivši pritom da je ta dimenzija danas potisnuta na margine. Masovni prosvjedi radnika i radnica u SAD-u za spomenuto osmosatno radno vrijeme obilježili su 1886. godinu, dok su isti protesti u Hrvatskoj započeli par godina kasnije, kao elaboracija socijalnog položaja radnika. Danas je materijalni i socijalni položaj radnika/ica sve gori, za što su djelomično krivi i sindikati koji ne izvršavaju svoju ulogu onako kako bi trebali i sve se manje razlikuju od korporacija koje radnike dovode u beznadno stanje. Zapitala se i ‘možemo li uopće i govoriti o radničkoj klasi bez postojanja svijesti te iste klase’, istaknuvši time da je radnička klasa u dubokoj krizi i da je pomoć sa svih strana i više nego potrebna. Pritom sindikati moraju pronaći svoju ulogu u priči i potaknuti novu revolucionarnu borbu za radnička prava kako bi se pokrenuli u pravom smjeru.
Na nju se nadovezao Iveković, koji je izrazio svoje nezadovoljstvo sadašnjom situacijom i djelovanjem sindikata, ali i naglasio da bi bez njih situacija bila još gora. Sindikati su ti koji omogućuju promjenu i pogled prema budućnosti, koliko se god koraci koje poduzimaju čine malima. Naveo je dva osnovna područja rada sindikata: zaštitu prava, za koju smatra da sindikati relativno dobro provode, te promicanje interesa radničke klase, gdje sindikati najviše zapinju. Smatra da sindikati previše toga prepuštaju državnim tijelima s kojima na krivi način pregovaraju, zbog čega ne izvršavaju svoje obveze prema radnicima. Iveković je spomenuo kako je ‘cijela sindikalna scena u Hrvatskoj zakazala jer su danas ugroženi i oni kojima je nekada bilo relativno dobro i oni koji nisu imali ništa’, no kao pozitivno ističe to da upravo takva situacija potiče na ujedinjenje interesa i zajedničku borbu. Osvrnuvši se na problem privatizacije u Hrvatskoj, rekao je kako je to najbolji primjer da su sindikati neučinkoviti i da im prije svega nedostaje solidarnosti. Najavljeni prvomajski štrajk podržava, istaknuvši da mu je drago što se u zadnjih godinu, dvije situacija ipak mijenja, mladi su prepoznali važnost borbe za radnička prava i time postaju dio društva koji ima odgovornu zadaću potaknuti sindikate da ispunjavaju svoje zadaće.
O problemu privatizacije govorio je i Rakić, koji se osvrnuo na privatizaciju Petrokemije u Kutini 1998. godine, naglasivši kako ta borba još uvijek traje. Ono što je ta situacija pokazala jest da je moguće okupiti se oko jednog cilja i zajedničkim se snagama boriti za svoja prava i boljitak društva u cjelini. Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske, čiji je i on član, aktivno se bori za prava svojih radnika i redovito ih informira, što smatra rijetkim na današnjoj sindikalnoj sceni jer “mnogi sindikati zaborave kako njihovi radnici/ce izgledaju”.
Grgurinović se osvrnula na problem solidarnosti iz akademske perspektive, gdje se njeno nepostojanje osjeti na dvije razine: vertikalnoj, prema studentima i studenticama i znanstvenim novacima i novakinjama te na horizontalnoj, unutar tih najugroženijih populacija. Promjene ujedinjene na ta dva nivoa ključne su za budući otpor i borbu. Također je naglasila deficit solidarnosti akademske zajednice prema drugim ugroženim društvenim skupinama, što je vrlo bitno ako želimo postići borbu ujedinjenu na svim razinama društva.
Horvat je rekao kako je sindikalizam danas potrebniji nego ikad te da sindikati ne smiju pristati na status quo jer time ne pomažu onima kojima bi trebali. Iako postoje određeni problemi u sindikalnom sustavu, bez sindikata se ne može i ne bi se moglo, što potvrđuju i iskustva na europskoj razini. Privatizacija je najveći problem s kojim se susreću radnici u današnjem kapitalističkom okruženju i upravo tu sindikati imaju najveću ulogu. Istaknuo je kako mu je drago što 1. maj ponovno postaje obilježen prosvjedima jer je krajnje vrijeme da se organiziramo i postanemo nova snaga društva.
Tribinu je zaključio predstavnik aktivista Federacije za anarhistično organiziranje (FAO) iz Slovenije, Tine, koji je podijelio svoja iskustva sa sudionicima. Govorio je o Sveslovenskom ustanku, pokrenutom prošle godine, pri čemu je naveo njegove tri najvažnije karakteristike: spontanost, koja se pokazala u reakcijama naroda bez neke organizirane strukture, decentralizacija iz dva aspekta: geografskog i idejnog, te najvažnija – masovnost, bez koje nije moguća ni promjena niti utjecaj. Istaknuo je kako ne postoji neutralan politički prostor, zbog čega je sindikatima potrebno osigurati autonomiju od svih političkih strana, dok oni moraju biti podrška demokratskom procesu. Jedino je direktna akcija učinkovito sredstvo borbe, zbog čega je potrebno započeti s radikalnim promjenama društva kako bi se približili svom konačnom cilju – oslobađanju i osiguravanju radničke klase i njihovih prava.