Mađarska je vlada sredstvima koje je dobila iz Progress programa EU (Program Zajednice za zapošljavanje i socijalnu solidarnost za čija sredstva mogu aplicirati jedinice lokalne samouprave s projektima zapošljavanja, socijalne zaštite i socijalnog uključivanja, poboljšanja radnih uvjeta, borbe protiv diskriminacije i za ravnopravnost spolova) financirala plakate koji su vrlo izravno protiv pobačaja. Sredstva koja su, dakle, dobivena za kampanju usmjerenu na promicanje rodno osviještenih politika jednim su dijelom potrošena i na plakate koji dovode u pitanje ženino pravo izbora.
Međutim bilo kakvo isticanje protivljenja pobačaju nije u skladu s programima iz kojih i zbog kojih je ta kampanja financirana, istaknula je potpredsjednica Europske komisije i povjerenica za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo Viviane Reding, te zatražila od Mađarske da odmah prekine s tim dijelom kampanje.
“Ovaj se dio kampanje sastoji od materijala koji prikazuju fetus, s porukom ‘Pustite me da živim’, a koji ima logo Komisije. Posve sam jasno istaknula: ova kampanja nije u skladu s Progress programom i nije u skladu s projektnim prijedlogom… Stoga je Komisija tražila da se s ovim dijelom kampanje prestane bez ikakve odgode te da svi preostali plakati uklone…”.
{slika}
Ovo je vjerojatno prvi put da je Komisija tako javno osudila ovakvu rodnu politiku neke od svojih država članica. Pritom je općenito važno da Komisija priznaje vezu između rodne ravnopravnosti i pitanja pobačaja. Posebice za Mađarsku. Naime, u travnju ove godine u parlamentu je usvojen novi ustav koji odražava kršćansko-konzervativne vrijednosti i kojim je priznato pravo na zaštitu života od trenutka začeća.
Sama promidžbena kampanja trebala je trajati dva mjeseca, s ciljem da se smanji broj pobačaja i to, kako su uvjereni u mađarskoj vladi, kroz uvjeravanje, a ne zabranu. Međutim, slična odredba, upozoravaju iz nevladinih organizacija, ograničava legalne pobačaje u Poljskoj na samo nekoliko medicinskih situacija, te u slučaju silovanja. Iz vlade odbijaju takve interpretacije.
“Mađarsko društvo nije spremno, recimo, za ono za što je spremno poljsko društvo – odnosno da se pobačaj u zemlji zabrani” kazao je Miklos Soltesz, državni tajnik za socijalnu i obiteljsku politiku. Osnovni vladin argument je opadanje broja pobačaja: sa 44 089 u 2008. na 43 181 u 2009. godini. 1999. godine taj je broj iznosio 65 981. Najviše se smanjio broj tinejdžerskih pobačaja.
Iz Mađarskog ženskog lobija (Hungarian Women’s Lobby), krovne nevladine organizacije, stižu osude ovakve intervencije u ustav. Smatraju da je time otvoren put ka donošenju restriktivnijeg zakona kada su pobačaji u pitanju. Također, takvu odredbu smatraju neustavnom. “[Kampanja] je apsolutno nečuvena,” kazala je Julia Spronz, odvjetnica i članica ove organizacije. “Jasno je da se vraćamo u srednjovjekovna vremena. Novac potrošen na ovu kampanju mogao se radije uložiti u subvencioniranje kontraceptiva. (…) Rekli su kako nemaju namjeru mijenjati trenutnu zakonsku regulativu zato što društvo nije spremno za zabranu pobačaja; ali pritom svejedno tumače kako je pobačaj ubojstvo”, istaknula je.
Iz Svjetske zdravstvene organizacije i Guttmacher Instituta upozoravaju kako su učestalost i trendovi kretanja stopa pobačaja na svjetskoj razini slični, bez obzira na to je li pobačaj u određenoj zemlji legalan ili ne (samo što će u slučaju njegove nelegalnosti život i zdravlje žena biti prepušteni crnom tržištu ovakvih vrsta “usluga”). Primjerice, stopa pobačaja u Africi, gdje je takav postupak uglavnom nelegalan, iznosi 29 pobačaja na 1000 žena u dobi između 15 i 44 godine (1995. ta je stopa iznosila 33‰), dok za Europu, gdje je pobačaj uglavnom zakonski dozvoljen, ta stopa iznosi 28‰. Broj induciranih pobačaja u opadanju je širom svijeta, pri čemu je najveći broj pobačaja i dalje u zemljama u razvoju.
Ovakav trend u Mađarskoj, međutim, njezin premijer Viktor Orban smatra dijelom “sistemske promjene”. Desni centristi prošle su godine premoćno pobijedili na parlamentarnim i lokalnim izborima. Za stranku Fidesz dvotrećinska većina u parlamentu označava jamstvo za potpuno preispitivanje zemlje, uključujući njene pravne temelje i ekonomiju. Novi ustav, usvojen uz znatne društvene prijepore, ima biti utjelovljenjem te nove politike.
Ovaj ustav, kako je već rečeno, reflektira kršćansko-konzervativne vrijednosti diskriminirajući one koji ne dijele takve ideje; diskriminira na temelju dobi i seksualnih preferencija, otvara put za zabranu pobačaja i utvrđuje političke ideje trenutno vladajuće partije.
Naime, osim odredbe o zaštiti života fetusa od trenutka začeća, ustavom je određeno da je institucija braka unija muškarca i žene uspostavljena uzajamnim pristankom, a obitelj osnova preživljavanja nacije. Istospolni parovi imaju pravo na registrirana partnerstva. Bez obzira na to što je Europski sud za ljudska prava istaknuo kako je “neprirodno i dalje zadržavati mišljenje da, suprotno od parova različitog spola, istospolni parovi ne bi mogli uživati u ‘obiteljskom životu'”, ova su pitanja i dalje u nadležnosti nacionalnih zakonodavstava. U mađarskom Helsinškom odboru ističu kako se ovakvim izborom “izražava (…) preferencija eksplicitno definiranog modela obitelji, određenog načina života…”.
Novi ustav također omogućava glasovanje na izborima Mađarima koji žive izvan Mađarske i koji, dakle, ne moraju podnositi posljedice političkih odluka koje donose, omogućava doživotnu kaznu bez mogućnosti pomilovanja, onemogućuje Ustavnom sudu da intervenira u pitanjima koja se odnose na državni budžet (to će pravo ponovno zadobiti onoga časa kada javni dug padne ispod 50% BDP-a; trenutni mađarski javni dug u iznosu od 80% BDP-a najveći je u središnjoj Europi) i omogućava vladajućoj stranci da postavi svoje ljude na čelna mjesta u sudbenoj vlasti (iako će službena dob za umirovljenje za nekoliko godina biti podignuta na 65 godina, vrijeme za odlazak u mirovinu za suce spušta se na 62 godine namjesto dosadašnjih 70. Takvo dobno ograničenje ne postoji za vodeće vladine dužnosnike, državne tajnike i veleposlanike).
Novi ustav mađarska vlada interpretira i kao odgovor na populacijski pad (broj stanovnika je u kolovozu 2010. pao ispod 10 milijuna). Stoga je uvela i porezne olakšice za obitelji s troje i više djece, ali planira utjecati i na vrlo strogo radno zakonodavstvo kako bi se omogućilo privremeno zapošljavanje i fleksibilizacija rada. Prema prijedlogu zakona kako ga je zamislio Fidesz samo bi žene, međutim, imale pravo koristiti fleksibilnu radnu satnicu. Također, ponovno je uvedena mogućnost trogodišnjeg rodiljnog dopusta, a želi se promijeniti i pravila kako bi se ženama omogućilo da rađaju kod kuće. Bez ovakvog skupa mjera, smatraju u mađarskoj vladi, u pitanje se dovodi stabilnost mirovinskog sustava (koji je vrlo sličan hrvatskom, također ima tri mirovinska stupa i temeljen je na društvenoj solidarnosti). U tom se smislu vlada možda nada da će se ponoviti veliki val rođenja iz 1950.-1956., za vrijeme ministrice zdravstva Anne Ratko, kada je pobačaj bio zabranjen, a život bez djece oporezovan.
Sličan je put 90-ih prošla i Poljska. Ondje liječnici pobačaj, bez obzira na iznimke od ustavnog pravila (medicinske indikacije, silovanje) često odbijaju izvršiti i onim ženama koje zadovoljavaju te kriterije, zbog “moralnih razloga”. Zato u Poljskoj cvjeta tržište ilegalnim pobačajima, a kada to nije opcija “pobačajni turizam” jest — Njemačka, Češka i Nizozemska su među najpopularnijim odredištima za one s više sredstava, a baltičke države za one siromašnije.
Je li to put kojim želi krenuti i Hrvatska? U hrvatskoj katoličkoj crkvi svakako postoje takva nastojanja, kako se moglo čuti iz poziva krčkog biskupa i predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije Valtera Župana hrvatskoj vlasti da revidira zakon o pobačaju. Poziv je prigodno upućen na kraju euharistijskog slavlja što ga je početkom mjeseca na zagrebačkom Hipodromu predvodio sam papa Benedikt XVI. Krčki se biskup u svom obraćanju dotakao i istospolnih zajednica istaknuvši kako djeca imaju “naravno pravo da pred svima posvjedoče da imaju oca i majku koji su im podarili život”, a zakonsku uredbu mogućnosti pobačaja odredio kao nasljeđe “nekih, željeli bismo vjerovati prošlih vremena…”.
Nikako ne treba izgubiti iz vida da su mađarski građani premoćnom većinom svoje glasove na izborima dali stranci konzervativnih kršćanskih vrijednosti. Treba također imati na umu i to da se Mađarska za trajanja ekonomske krize suočila s nevjerojatnim problemima i našla na rubu bankrota. Privatizirala je gotovo sve što je mogla (privatizacija je i službeno završena, a fond za privatizaciju ukinut i pretvoren u tvrtku za upravljanje državnom imovinom), a njezin je bivši premijer Ferenc Gyurcsány, socijalist po stranačkom opredjeljenju, tamo jedan od najbogatijih ljudi. U zemlji u kojoj je trećina stanovnika u mirovini, a radi tek nešto više od polovice radno sposobnih, Orban je dolaskom na vlast, među ostalim, srezao plaće državnim dužnosnicima, a rupu u proračunu odlučio zakrpati uvođenjem poreza na banke. Desno populistička politika, koja je sa zamahom svjetske ekonomske krize dobila i novi polet u Europi, ima, međutim, svoju cijenu. Ako se ta cijena ogleda u marginaliziranju i diskriminaciji društveno osjetljivih skupina te uspostavljanju dominantnog, patrijarhalnog modela obitelji i društva, to je cijena na koju nikako ne treba pristati.
