Kada bismo jednom riječju morali opisati odgovor Europske unije na aktualnu izbjegličku krizu, bila bi to riječ “kaos”. Kada bismo mogli iskoristiti dvije riječi, druga bi bila “sram”, nužna riječ za ono što bi europski lideri i tehnokrati trebali osjećati dok čitaju izjavu koju su 22. ožujka 2016. objavili Liječnici bez granica (Médecins Sans Frontières, MSF), najavljujući da će ta humanitarna organizacija prestati sa svim aktivnostima u Moiri, glavnom kampu na grčom otoku Lesbos gdje se izbjeglice registriraju i daju otiske prstiju prije nego li ih se preseli ili deportira. Prema riječima Marie Elisabeth Ingres, voditeljice misije MSF-a u Grčkoj:
“Donijeli smo izrazito tešku odluku o prestanku naših aktivnosti u Moiri jer bi nas nastavak našeg rada u kampu činio sudionicima u sistemu koji smatramo nepravednim i nehumanim. Nećemo dozvoliti da naša prisutnost bude iskorištena za operacije masovnog istjerivanja i odbijamo biti dio sistema koji nema obzira za humanitarne i sigurnosne potrebe tražitelja azila i migranata.“
Istog tog dana UNHCR objavio je svoju namjeru o smanjivanju njihovih aktivnosti u “hot spotovima” na grčkim otocima, kao odgovor na novi dogovor između Europske unije i Turske:
“UNHCR do sada je podržavao vlasti u takozvanim “hot spotovima” na grčkim otocima, na kojima su izbjeglice i migranti primani, pomagani i registrirani. Novim odredbama ta su mjesta sada postala detencijski objekti. S obzirom na to, kao i našu politiku koja se protivi obaveznoj detenciji, obustavljamo neke od naših aktivnosti u svim centrima zatvorenog tipa na otocima.”
Eksternalizacija europskih granica
Novi dogovor postignut je 18. travnja, a Europsku uniju koštat će i do 6 milijardi eura kojima će financirati objekte za izbjeglice u Turskoj. Dogovor obuhvaća tri glavne odredbe: 1. svi migranti i izbjeglice koji iz Turske prijeđu u Grčku bit će vraćeni u Tursku; 2. za svaku sirijsku izbjeglicu koja će biti vraćena u Tursku, druga sirijska izbjeglica bit će premještena iz Turske u europsku zemlju; 3. Turska će aktivno onemogućavati ilegalne prelaske na kopnu i moru. Aktivisti i službenici UN-a otvoreno su kritizirali nezakonitost dogovora koji zanemaruje individualna prava tražitelja azila da budu zaštićeni u zemlji u koju ih se deportira. S jedne strane, UNHCR je upozorio da su grčki otoci prenatrpani izbjeglicama i migrantima, njih gotovo 52 000 koji se nalaze u detenciji u nesigurnim i nehumanim uvjetima, kao i da je sustav za registraciju tražitelja azila preopterećen. S druge strane, Turska izbjeglički status priznaje samo izbjeglicama koje bježe iz Sirije, ali ne i, primjerice, tražiteljima azila iz Afganistana i Iraka – masovne deportacije u Tursku svih izbjeglica i migranata koji nisu iz Sirije znači kršenje međunarodnog, kao i europskog zakona o međunarodnoj zaštiti. Da bi stvari bile još gore, prema Amnesty Internationalu, Turska trenutno nezakonito deportira tisuće sirijskih izbjeglica u Siriju. Zapravo, dogovorom s Turskom, Europska unija planira poslati tisuće izbjeglica nazad u klaonicu.
Iako ova užasavajuća situacija može biti interpretirana kao rezultat koherentne i jednoglasne strategije EU, u stvarnosti takva strategija ne postoji. Umjesto nje, mnogobrojne konkurentne i kontradiktorne strategije su na razmatranju, podupirane od strane različitih političkih i ekonomskih interesa i vizija o tome kakva bi Europska unija trebala biti. Dogovor s Turskom dio je glavne strategije institucija Europske unija kojom bilateralnim dogovorima koji podržavaju stvaranje detencijskih centara izvan političkih granica EU, stvaranjem “hot spotova” u Grčkoj i Italiji, militariziranjem vanjskih granica, redefiniranjem zadataka i osnaživanjem Frontexa te namjerom da stvori čuvara europskih granica zapravo nastoji eksternalizirati granice Europe.
Međutim, ova je strategija trenutno na mrtvoj točki: iako nije uspjela ostvariti kontrolu nad priljevom migranata i izbjeglica, stvorila je humanitarni kaos i dodatno politički diskreditirala institucije Europske unije. Razina letargije Europe može bolje biti shvaćena kada uzmemo u obzir da su različite europske institucije (Vijeće Europe, Vijeće Europske unije, Europska komisija), Ujedinjeni narodi pa čak i NATO samo u protekloj godini u različito vrijeme sudjelovali na čak 18 različitih samita o izbjegličkoj krizi. Rezultati ovih samita su nevjerojatni: do danas, nakon beskrajnih rasprava i svađa o kvoti izbjeglica koje bi se preselilo diljem europskih zemalja, samo 660 izbjeglica uistinu je preseljeno.
Ako uspije, dogovor između EU i Turske vjerojatno će biti vojno poduprijet od strane NATO-a. Još u veljači NATO je postao direktno uključen u upravljanje izbjegličkom krizom: poslali su svoje brodove na Egejsko more ako bi zaustavili migrante koji prelaze iz Turske u Grčku. Iako je učinkovitost ovog dogovora nejasna, jedna od njegovih prvih posljedica mogla bi biti povećan ulazak iz Libije na talijansku obalu. Libija je trebala biti jedan od glavnih igrača u bilateralnim dogovorima čija je namjena zatvoriti izbjeglice izvan političkih granica Europe. Svejedno, za sada nije u stanju to učiniti, zahvaljujući kolapsu unutar zemlje koji je uslijedio nakon vojne intervencije SAD-a.
Masovni dolasci sa sicilijanske obale u Libiju ponovno počinju, a “hot spotovi” planirani na Siciliji, od kojih neki nikada zapravo nisu ni sagrađeni, uvelike su nedostatni. Masovni dolasci kroz Mediteran također znače i više utapanja: Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da je 531 izbjeglica i migrant izgubila život u Mediteranu od početka siječnja do kraja ožujka, što je za 9 posto više nego prošle godine.
Kolaps Schengena
Dok strategija za eksternalizaciju granica stoji na mrtvoj točki, nekolicina država članica EU predlažu alternativne i međusobno suprotstavljene strategije koje samo produbljuju krizu Europske unije. Talijanska vlada krši strategiju eksternalizacije granica na dva međusobno povezana načina. Prvi – Frontexovi brodovi u Mediteranskom moru pretvoreni su u centre u kojima su izbjeglice i migranti spašeni iz mora pre-identificirani zbog čega je njihov dolazak na obalu usporen, kao i operacije spašavanja. Talijanski vojni brodovi, s druge strane, prioritet su stavili na spašavanje, umjesto na identifikaciju.
Drugo – talijanske vlasti do sad su zapravo olakšavale prijevoz izbjeglica i migranata kroz zemlju u smjeru francuske i austrijske granice, otvoreno kršeći Dublinski sporazum. Ovo objašnjava krizu od prošlog ljeta kada je Francuska suspendirala Schengenski sporazum na granici s Italijom, ostavljajući tako stotine izbjeglice, koje su se nadale prijeći granicu, u očajnim uvjetima na željezničkoj stanici u Milanu te na ulicama Ventimiglije. Iako možda i postoje određeni humanitarni aspekti u pozadini strategije talijanskih vlasti, ekonomski i politički interesi svakako postoje jer talijanska vlada koristi svoje “loše upravljanje” izbjegličkom krizom kako bi pritisnula EU – posebice Njemačku – da učini ustupke u paktu o stabilnosti, pogotovo s obzirom na talijanski dug.
U međuvremenu, Schengen je također ukinut na granici između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, stvarajući time zastrašujuću situaciju poznaju kao džungla u Calaisu. Kao odgovor na tu situaciju i u strahu da će izbjeglice iz Calaisa masovno prijeći u Belgiju kako bi njene luke iskoristile za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo, u veljači je Belgija jednostrano ukinula Schengen na svojoj granici s Francuskom. Mjesec prije toga, Norveška, Švedska i Danska također su odlučile privremeno ukinuti Schengen. Samo tjedan dana nakon njih, u tome im se pridružila i Austrija, koja je time odgovorila na dolazak tisuća izbjeglica koje je Njemačka poslala nazad. Austrija je također ponovno uvela kontrole i restrikcije u željezničkom i cestovnom prometu na granici s Mađarskom, koja je pak sagradila ogradu na granici sa Srbijom te Hrvatskom i Slovenijom.
Mračna budućnost Europske unije
Kako se Schengen raspada, nekoliko je opcija trenutno na raspolaganju. Prvo, Schengen bi mogao biti suspendiran na dvije godine. U prosincu 2015. godine ministri Europske unije počeli su razmatrati ovu opciju koja bi udovoljila rastućoj ksenofobnoj desnici i umirila rastuće ksenofobno javno mnijenje. Međutim, ovo bi također predstavljalo i ekonomsku katastrofu europskom kapitalizmu ili barem njegovom značajnom dijelu. Evo u čemu je kvaka – Schengen ne podrazumijeva samo slobodno cirkulaciju građana EU preko granica, nego i cirkulaciju dobara. To je ključna stavka jer lanci vrednovanja kapitala sve više djeluju preko nacionalnih država. Sa stajališta lanca vrijednosti, “granice” unutar neke nacije mogu biti važnije nego granice među nacionalnim državama. Lanci vrijednosti, na primjer, povezuju proizvodnju dobara u sjevernoj Italiji s proizvodnjom u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj više nego s proizvodnjom u južnoj Italiji. Jednostavno rečeno, ne postoji podudaranje između nacionalnih granica i lanaca vrijednosti kapitala. Različite alarmantne procjene ekonomskih gubitaka koje podrazumijeva obustavljanje Schengena na dvije ili više godine posljednjih nekoliko mjeseci cirkuliraju, a Europska komisija upozorila je da će kolaps Schengena ozbiljno narušiti ekonomski rast u budućnosti.
Drugo, trebalo bi stvoriti mini-Schengen. Ovu opciju posebno podržava danska vlada i mogla bi biti privlačna Njemačkoj, budući da bi on bio ograničena na Njemačku, Austriju, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg, a mogao bi uključivati i Švedsku i Francusku. U svakom slučaju, isključivao bi južnu Europu, Grčku i Italiju, potonje dvije posebice zbog toga što ih se drži odgovornima za ne pokoravanje Dablinskom sporazumu te za neuspješnu obranu vlastitih granica. U odgovoru na pritisak koju stvara mogućnost mini-Schengena, grčki je parlament po hitnom postupku donio zakon koji je ozakonio ono što je prethodno bilo nezakonito – masovne deportacije izbjeglica i migranata u Tursku kako već i zahtijeva dogovor između EU i Turske. Mini-Schengen najvećim je dijelom zagovaran kako bi se napravio pritisak na članice EU koje ne udovoljavaju propisima. Osim toga, s obzirom na to da će se masovni priljev ljudi u predstojećim mjesecima povećati, ne treba isključiti da će se mogućnost mini-Schengena promatrati kao manje zlo u ionako dubokoj krizi Europske unije. Dapače, druga ništa manje održiva mogućnost bi podrazumijevala imploziju EU, koja bi mogla biti ubrzana od strane Brexita. Razgradnja EU mogla bi potaknuti povratak na nacionalne države s punim nacionalnim suverenitetom ili stvaranje sistema s transnacionalnom vladom koja kombinira nacionalne države i europske institucije u podržavanju porasta transnacionalnih lanaca vrijednosti.
Iako je budućnost EU nejasna, barem su dvije činjenice jasne. Prvo, nema te politike koja će uspjeti zaustaviti priljev migranata i izbjeglica prema Europi. Raspad Sirije otjerao je četiri milijuna izbjeglica u Jordan, Libanon i Tursku te raselio sedam milijuna ljudi unutar zemlje. Nestabilnost situacija u Iraku i Afganistanu natjerat će tisuće ljudi da pobjegnu iz njih, dok će klimatske izbjeglice pristizati iz južne i Subsaharske Afrike te jugoistočne Azije. Preklapanje rata, klimatskih promjena i siromaštva razliku između izbjeglica i ekonomskih migranata čine besmislenom, pukim pitanjem birokratskog oportunizma prije nego konkretnim razlogom.
Također, EU je nekoliko navrata dokazala da nije opremljena za hvatanje u koštac s globalnim promjenama i tragedijama, za što također snosi povijesnu i političku odgovornost. EU također manjka stvarne političnosti iza tehnokratske obrane interesa europskog kapitalizma. Unatoč navodnim univerzalnim nastojanjima, EU je do sada realizirala samo jedan oblik univerzalnosti, onaj vezan za cirkulaciju dobara i novca. Što se ostalog tiče, nalazimo se u rastućoj ekonomskoj nejednakosti i eksploataciji, uništavanju skrbničkih država, rastućoj ksenofobnoj desnici i odvratnoj predstavi šačice europskih tehnokrata koji se svađaju preko mrtvih i izmučenih tijela migranata i izbjeglica.
U međuvremenu, tisuće izbjeglica i migranata ustaju i bore se diljem Grčke – njihova pobuna naša je nada.
Prevela i prilagodila: Sara Sharifi
