U petak 23. ožujka u kupoli Gradske knjižnice u sklopu Književnog petka održana je tribina pod nazivom Zagreb, javni prostor. Moderator je bio Tonči Valentić, a sudionici tribine Ana Kutleša, Sonja Leboš i Saša Šimpraga. U uvodnom dijelu tribine sudionici su ukazali na činjenicu da već dvadesetak godina svjedočimo zanemarivanju i devastaciji javnih prostora u gradu i kako političke strukture i gradska uprava ne upravljaju javnim prostorima slušajući potrebe i želje građana nego podilaze interesima poduzetnika i krupnog kapitala. Sonja Leboš upozorila je na potrebu rasprave o tzv. ratnom urbanizmu odnosno urbanizmu 90-ih godina kojeg je ona nazvala silovanjem grada i javnih prostora. Odmah na početku tribine pokušalo se odgovoriti na pitanja; imaju li izvaninstitucionalne prakse moć da promijene probleme javnih prostora u Zagrebu te kako zaustaviti privatizaciju javnih prostora.
Sudionici tribine složili da je izvaninstitucionalno djelovanje koje će se voditi društvenom odgovornosti potrebno i može biti djelotvorno te da civilni sektor mora vršiti pritisak na političke strukture i otvoriti širu raspravu o problemima javnog prostora. Istaknuli su kako primjere dobre suradnje među udrugama možemo vidjeti u akcijama Operacija Grad i Pravo na grad. U daljnjem su se razgovoru sudionici tribine dotaknuli važnijih značajnijih problema grada Zagreba. Od devastacije trgova, spomeničke baštine, bespravne gradnje, industrijske arhitekture, Studentskog centra do problema Save.
Devastacija gradskih trgova traje od 90-ih godina i dovela je do toga da su neki trgovi, s jedne strane, izgubili svoju funkciju, npr. Markov trg zbog zabrane okupljanja, a neki veći dio godine nisu prepoznatljivi kao trgovi – primjerice Trg bana Jelačića. Najveći problem pretvaranja tog trga u skoro cjelogodišnji vašar je to što trg – javni prostor – postaje poligon za punjenje gradske blagajne, ali i očito služi nečijim privatnim interesima. Dotaknuli su se i problema loših obnova trgova npr. u slučaju Kvaternikovog trga koji je nakon obnove postao izoliran i pust, ali i nepostojanja trgova u nekih zagrebačkim kvartovima npr. Dubravi. Kriza trgova samo je jedan u nizu problema koji su dio šire priče o neoliberalnom kapitalizmu koji prije interesa građana stavlja interes krupnog kapitala.
Pitanje devastacije javnih prostora povlači i pitanje odgovornosti arhitekata u cijelom procesu. Sudionici tribine istakli su kako je svako generaliziranje o jednoj struci pogrešno, ali su se i složili da bi arhitekti morali, vođeni profesionalnom etikom i društvenom odgovornošću, više promovirati drugačiji pogled na arhitekturu od onog kojeg nameću političke strukture.
Jedno od važnijih pitanje ove problematike je i pitanje industrijske arhitekture i njezinog velikog potencijala. Saša Šimpraga je istaknuo kako smo već svjedočili propadanju takvih objekata i kako je jasno da je najbolja zaštita tih objekata njihova upotreba. Upozorio je i da su takvi objekti i zemljišta na kojima se nalaze iznimno privlačni krupnom kapitalu, trebamo se sjetiti samo slučaja Kamensko gdje se sustavno uništavalo poslovanje kako bi se moglo prodati zemljište. Kako ne bi propala industrijska baština ili završila u rukama onih koje će je iskoristiti za vlastito bogaćenje potrebna je široka javna rasprava i građanska inicijativa koja će se zalagati za njihovo očuvanje ili prenamjenu u korist Zagrepčana.
U nekim je slučajevima opravdana sumnja da gradske vlasti potiču propadanje određenih objekata ili odugovlače s rekonstrukcijom kako bi se na kraju ti prostori privatizirali. Takva je sumnja opravdana i za Studentski centar u kojem se Francuski paviljon obnavlja već 5 godina bez ikakavog napretka. Istaknuta je važnost Studentskog centra za identitet grada i nužnost očuvanja tog prostora koji je već desetljećima mjesto okupljanja i razmjene ideja studentske populacije.
Što se tiče spomeničke baštine, razgovaralo se o dugogodišnjoj navici gradskih vlasti da postavlja spomenike na najprimitivniji način, spomenici se postavljaju zaslužnim pojedincima u ulicu koja već nosi naziv po njima bez da se obrati pozornost na način kako će se uklopiti u prostor i s njime činiti cjelinu. S vremenom se takvi spomenici počinju uvažavati i prema njima se počinje formirati izgled grada. Pitanje je trebamo li ih micati ili ih promatrati kao svjedoke jednog vremena tj. odnosa politike i gradske uprave prema javnom prostoru. Spomenut je i pozitivan primjer Urbanog festivala koji je raznim akcijama i umjetničkim djelovanjem skrenuo pozornost na taj problem i pokušao građanima ponuditi drugačiju precepciju spomeničke baštine.
Na tribini se govorilo i o drugim problemima Zagreba; poput nedostatka parka na Laništu, marginaliziranog potencijala Save ili problema Novog Zagreba. Sudionici tribine naveli su podosta riješenja koje su predložili njihovi kolege; sitne intervencije u javnom prostoru koje bi mogle poboljšati kvalitetu življenja. Zaključeno je da javne prostore ne mogu stvarati samo političari i arhitekti, princip ophođenja s tom problematikom mora se promijeniti i uvažiti sve druge aspekte javnih prostora zbog čega je nužno da na tome rade interdisciplinarni timovi.
Tribina je pokazala kako je problem javnih prostora u Zagrebu vrlo opsežan, svaki od spomenutih problema mogao bi biti tema jedne tribine. Svi su oni dio jednog širog problema, na kojeg je uvijek potrebno upozoravati, problema neoliberalnog kapitalizma u kojem u procesima privatizacije i komercijalizacije ne dolazi do uvažavanja interesa i potreba običnih pojedinaca, nego se javni prostori pretvaraju u prostore stjecanja profita.
