U najtamnijem kutu sobe, uz žamor dvanaest ženskih glasova, sjedi Ghati Chacha (pseudonim) i jedva je se može čuti. Doji svoje novorođenče dok tiho govori o tome kako je odbila genitalno sakaćenje.
“Odbila sam jer je (bivši) predsjednik Mkapa zabranio sakaćenje u Tanzaniji”, kaže. Nakon toga je Chacha bila prisiljena udati se za 80-godišnjeg muškarca, jer prema lokalnim običajima plemena Kurya u području Mara na sjeveru Tanzanije više nije bila prikladna za muškarca svojih godina.
“Otac me prisilio na udaju”, kaže. “Pokušala sam odbiti, ali otac mi je naredio da napustim kuću. Platili su mu samo 12 krava za mene.”
Postaje jasno da je Chacha jedina u sobi neobrezana i njezina se priča prekida jer ostale žene uzvikuju želeći da ih čujemo.
“Mladi muškarci rugaju se jedan drugome ako ožene neobrezanu ženu”, kaže Mondesta Mugaya, 65-ogodišnjakinja koja je nekoć obavljala sakaćenje u selu Kitarmanka u ruralnoj zoni Musome.
“Smatra se da su neobrezane žene djeca”, kaže ona. “One ne smiju prisustvovati tradicionalnim svečanostima.”
“Više ne vjerujem u obrezivanje djevojaka, ali u suprotnom one često spavaju posvuda.”
U uredu Majke Regine u Katoličkoj biskupiji Musoma osmjehuje se Bhoke Mwita (pseudonim). Sjedi na drvenoj stolici, njiše nogama i tipka po mobitelu. 2004. su ona i njezino dvoje djece ovdje našli utočište.
“Moj je muž umro 2003.”, kaže “i trebala sam pripasti muževom bratu, ali odbila sam. Rekla sam da moram razmisliti. I pobjegla sam.”
Majka Regina Andrew, nedugo nakon što je u biskupiji započela kampanju protiv ženskog genitalnog sakaćenja, susrela je u selu Mwitu koja je tražila pomoć. Kao suradnica u programu Žene u razvoju (Women in Development), Majka Regina pomogla je da 36 žena izbjegne sakaćenje, te da se njih 90 oslobodi obiteljskog nasilja i prisilnog braka.
“To je jedna od najvećih ceremonija u tradiciji Kurya”, kaže Majka Regina. “Oko 95% djevojaka se i dalje obrezuje u području Tarime.”
“Zakon je protiv ženskog genitalnog sakaćenja, ali ne vidimo što vlada poduzima oko toga”, kaže.
Tradicija je zabranjena 1998., ali je duboko ukorijenjena i u biskupiji kažu da se tek u posljednjih 10 godina percepcija počela mijenjati.
Majka Regina i sestre redovito posjećuju sela i održavaju javne rasprave i okupljanja, te organiziraju radionice s ciljem informiranja o ženskim i dječjim pravima, posebice o posljedicama ženskog sakaćenja.
“To nije bilo lako jer se smatra da žene nisu jednako vrijedne kao muškarci. Žene mnogo rade, kod kuće, na polju, oko djece, a muškarci su ti koji uživaju plodove toga”, kaže.
“Djevojke donose prihod obitelji”, kaže Majka Regina. “Roditelji ih ne šalju u školu jer će im izmaknuti miraz prilikom udaje. Smatraju da će tako obitelj ostati siromašna.”
Majka Regina vjeruje da će trebati još mnogo godina da žensko sakaćenje u plemenu Kurya izumre. “To je poput religije”, kaže ona.
“Osnovali smo veliki kamp izvan grada za žene koje bježe pred sakaćenjem, gdje djevojke mogu doći po savjet ili se skloniti kad pobjegnu iz zajednice”, kaže.
“Kad se djevojke vrate u zajednicu, kažu ‘Hvala vam na toj tradiciji -jer ja sam pobjegla i sad posjedujem znanje.'” Obitelji ih slušaju dok govore samouvjereno, bez straha i to pomaže da shvate koliko je važno zaustaviti sakaćenje.
“Smatram da će trebati vremena za promjene, ali jednog će dana obrezivanje biti sramota.”
Majka Regina kaže da je Mwita, kada je došla u biskupiju, bila vrlo mršava, nervozna i plaha. Sada, kaže Majka, zadobila je samouvjerenost, snagu i povećala težinu, te završava srednju školu.
U sklopu programa Žene u razvoju, Mwita i sama vodi programe o mikroposlovanju za žene u selu kako bi se osposobile za rad u poljoprivredi, pekarama i trgovinama odjećom. Također govori na javnim diskusijama i educira o posljedicama sakaćenja.
“Kad dođem u svoje selo”, kaže Mwita “ljudi me cijene i paze na to što će mi reći. No smatraju da donosim zapadnjačke vrijednosti i svjesna sam te podjele.”
“Život je za mene sada drukčiji, bolje mi je ovdje (u gradu) nego u selu. Sada sam jaka, ne bojim se i znam se boriti za svoja prava.”
Manje se osjećam ženom
Bhoke Mwita imala je 18 godina kad je obrezana.
“Prvo odrede datum kad će zajedno obrezati oko 100 djevojaka. Dan prije toga ne spavaš jer te pripremaju. Mnogo se slavi, sviraju se bubnjevi i jede. Taj dan ne smiješ jesti ni piti da ne bi morala mokriti ili nešto tijekom zahvata.
Svi pjevaju i pokušavaju te oraspoložiti. Dovedu te do posebnog mjesta gdje sve djevojke poredane sjede na kangama (pamučni komad platna od kojeg se izrađuju suknje). Svi iz zajednice su ondje: muškarci, mladići, žene i djeca. Starije žene skupljaju novac od zajednice prije nego što počne.
I tako čekaš svoj red.
Kad sam došla na red, osjetila sam nesnosnu bol, ali ne smiješ plakati. Ako plačeš, tuku te i ostave ondje.
Mnogo sam krvarila i pala na tlo, ali nisam plakala.
Potrebno je tri do šest tjedana da rana zacijeli, i nakon obrezivanja smatraju te pravom ženom koja je spremna za udaju.”
“Nakon obrezivanja sam se zapravo manje osjećala ženom”, kaže Mwita “jer je moje tijelo bilo osakaćeno i nisam se uopće osjećala kao žena.”
“Ako djevojke umru tijekom obrezivanja, što se često događa, ne pokopa ih se kod kuće. Baci ih se u grmlje gdje ih pojedu hijene. Smatra se prokletstvom, urokom ako djevojka ne preživi obrezivanje, pa se sve njene stvari moraju maknuti iz kuće kako bi se otklonilo prokletstvo.”
