Diljem svijeta žene uspostavljaju mir u svojim domovima i zajednicama na dnevnoj bazi. Međutim, kad se radi o pregovaranju i potpisivanju mirovnih ugovora na nacionalnoj ili internacionalnoj razini gotovo svuda su ušutkane, donosi izvještaj koji traži uravnoteženiji pristup rješavanju konflikata.
Rezolucija Vijeća za sigurnost UN-a iz 2000. godine, koja je tražila jednaku participaciju žena u “očuvanju i promociji održivog mira”, gotovo je posve ignorirana, pa i od strane samog UN-a, govori izvješće. U mirovnim pregovorima koje je organizirao UN ni jedna žena nije sudjelovala kao glavna posrednica, a žene su činile i manje od 10% policijskih službenica i 2% vojnikinja poslanih na UN-ove mirovne misije.
Prema UN-ovu razvojnom fondu za žene, Unifemu, žene su činile manje od 40% potpisnica značajnih mirovnih sporazuma od 1992. Odigrale su bitnu ulogu u nagodbama u El Salvadoru, Gvatemali, Sjevernoj Irskoj i Papui Novoj Gvineji, ali u 17 od 24 značajnih sporazuma – uključujući Hrvatsku, Bosnu, Sierra Leone, Burundi, Liberiju, Sudan i Demorkatsku Republiku Kongo – u potpisivanju sporazuma nije uopće bilo ženske participacije.
Izvješće koji je objavio Institute of Development Studies, koji financiraju ActionAid i Womankind Worldwide, tvrdi da ova gotovo potpuna odsutnost žena u službenom održavanju mira nije samo gubitak snažnog izvora za pomoć pri rješavanja sukoba, nego da također znači da su formalni mirovni ugovori ozbiljno manjkavi jer se pridržavaju tek uske definicije onoga što čini održivi mir uglavnom ignorirajući potrebe žena i djevojaka.
Izvješće From the Groud Up provedeno je u Afganistanu, Liberiji, Nepalu, Pakistanu i Sierra Leoneu i otkrilo je da na lokalnim scenama žene imaju širi pogled na pojam mira koji uključuje osnovna prava poput slobode od nasilja u vlastitome domu, kao i obrazovanje i zdravstvenu njegu.
“Nasuprot tomu mušarci imaju veću tendenciju povezivati mir s odsutnosti formalnog konflikta i sa stabilnosti formalnih struktura poput izvršne vlasti i infrastrukture”, pokazuje izvješće.
Razlika u percepciji znači da, recimo, u Sierra Leoneu, koji je obično klasificiran kao postkonfliktan, većina žena nije smatrala da živi u miru. ‘‘Ovako su se izjasnile ispitanice izložene visokim razinama siromaštva i nasilja protiv žena, uključujući kućno nasilje, mentalno zlostavljanje i napuštanje.’‘
“Ne govorimo o velikome ratu”, rekla je jedna od žena iz Afganistana, “no mir za nas znači i izostanak kućnog nasilja.”
Istraživanje provedeno u pet zemalja otkrilo je da žene i djevojke imaju tendenciju formiranja grupa i udruženja koja se bave nošenjem s raznim problemima i da su nastavile s rješavanjem konflikata sve do točke u kojoj je proces postao služben, u kojoj su ga preuzeli muškarci. Što je viši i formalniji nivo izgradnje mira, manji je stupanj participacije žena, otkrila je studija.
Shalah Farid, predavačica na Sveučilištu u Kabulu, izjavila je kako su afganistanske žene u velikoj mjeri isključene iz službenih pokušaja da postignu političke sporazume.
“U mirovnome vijeću visoke razine samo je sedam ili devet žena – one nemaju stvarnu moć ni vrijeme da se angažiraju u stvarnom mirovnom procesu,” izjavila je. “Njihova je prisutnost samo simbolična. Ljudi koriste sigurnost kao način da se ženama ospori pravo na sudjelovanje. Ljudi govore kako žene ne mogu čuvati tajne i da ih se zato ne može uključiti u povjerljive rasprave.”
Afganistansko iskustvo nikako nije bilo jedinstveno. “Vještine žena kao posrednica i donositeljica odluka unutar doma i njihova iskustva u gradnji povjerenja i dijaloga u njihovim vlastitim obiteljima i zajednicama često su odbačena kao nebitna ili nisu dovoljno vrednovana od strane nacionalnih vlada, internacionalnih zajednica ili samih žena”, govori studija. “No opet, ovo istraživanje pokazuje kako na lokalnom nivou žene nastavljaju graditi mir unutar vlastitih domova i zajednica i kolektivno se zbližavati radi stvaranja promjena.”
Studija se zalaže za uvođenje kvote od 30% participacije žena u “lokalnim, nacionalnim i internacionalnim mirovnim procesima” i potiče donatorske vlade da se pridržavaju UN-ova cilja da se 15% pomoći namijenjene za izgradnju mira izdvoji za specifične potrebe žena.
Izvršna direktorica Womankinda, Jackie Ballard, zahtijevala je da se više novca iz britanske “zaklade za pomoć pri rješavanju sukoba” izdvojenog za izgradnju mira potroši na žene.
“Žene rade zajedno u nekim od najtežih i najopasnijih mjesta na svijetu kako bi pokušale izgraditi dugotrajni mir za same sebe i svoje obitelji”, rekla je. “Težak posao učinjen je još težim zbog manjka potpore. Novac je prikupljen u zakladi za pomoć pri rješavanju sukoba, ali nije namijenjen onim pučkim ženskim grupama koje ponovo izgrađuju zajednice bez osnovnih zaliha i potpore.”
Odgovarajući na izvještaj, Lynne Featherstone, britanska ministrica za međunarodni razvoj, rekla je: “Ujedinjeno Kraljevstvo odlučno je u namjeri da podrži žene preuzimajući aktivnu ulogu u njihovim zajednicama, zbog čega smo predani pomaganju 10 milijuna žena u postizanju pravde do 2015. Šokantno je da je za milijune najsiromašnijih osoba svijeta činjenica da su ženskog roda najveća prepreka sretnom i sigurnom životu. Ovo je razlog zbog kojeg vlada stavlja djevojke i žene u srce svih naših razvojnih nastojanja. Diskriminacija i nasilje uništavaju potencijal djevojaka i žena u zemljama u razvoju i priječe ih od izvlačenja sebe samih iz siromaštva.”
Prevela i prilagodila Ana Stipković
