Preživjele se vraćaju svom zlostavljaču ili spavaju na ulici jer ne mogu dokazati da su u opasnosti
Najmlađe dijete Sare Mayer često pita: “Mama, koliko ćemo dana ostati ovdje?” Svaki put mu kaže da se više neće morati seliti, ali dosad nije uspjela održati svoje obećanje. Mayer je 2013. pobjegla od nasilnog supruga i preselila se u Britaniju s dvoje djece, ali ih je pronašao. Obitelj se selila i pokušala je naći novi dom, ali uvijek ih je uvijek iznova pronalazio.
Godine 2018. njen suprug se zaključao u kuću s kćeri tinejdžerkom, koja je uspjela pobjeći tek kad je Mayer stigla s policijom. Potom je kćeri više puta slao SMS-ove prijeteći da će joj ubiti majku. Šest mjeseci kasnije, kad se Mayer pojavila u školi krvava i u pratnji policije, kći je prestala razgovarati s njom. Četvrti put u pet godina morali su početi ispočetka: preseliti se u drugi grad, promijeniti školu i napustiti prijatelje.
Kao i mnogi u takvoj situaciji, obitelj je bila u opasnosti da završi na ulici. Nasilje u obitelji glavni je uzrok beskućništva. Podaci vlade pokazuju da je do lipnja 2019. godine gotovo 24 000 ljudi u Engleskoj postalo beskućnicima_ama upravo zbog nasilja u obitelji .
Za one koji_e bježe, sve je teže pronaći smještaj u prihvatilištima, koja nude privremeni smještaj i intenzivnu podršku. Općine su smanjile sredstva za skloništa za žrtve obiteljskog nasilja za gotovo četvrtinu između 2010. i 2017. godine, a prošle godine je britanska udruga Women’s Aid utvrdila da je 64 posto molbi za skloništa odbijeno . Njihova studija iz 2018. pokazala je da 45 posto ljudi koji bježe od obiteljskog zlostavljanja završi u beskućništvu , a gotovo 12 posto ih spava na ulici čekajući da se oslobodi mjesto u prihvatilištu.
Pronaći siguran i stalan smještaj može biti i teže. Prema posljednjim podacima vlade, samo dva posto obitelji koje su zbog obiteljskog zlostavljanja ostale bez doma između travnja i prosinca 2018. godine, ponuđen je smještaj u socijalnim objektima. Upravo zbog toga, preživjeli_e se moraju suočiti s beskućništvom ili povratkom svojim zlostavljačima kada im istekne vrijeme u skloništu. To je zato što se od općina traži da osiguraju smještaj za žrtve obiteljskog nasilja samo ako se može dokazati da su ranjiviji_e od prosječnog beskućnika_ice.
“Zapravo je nevjerojatno teško dokazati ugroženost jer je potrebne dokaze teško dobiti”, kaže Hannah Gousy, voditeljica politika pri Odjelu za krizne situacije. Jedna žena koja je pobjegla od kuće kaže da ju je službenik za stanovanje tražio pismo koje je potpisao njezin zlostavljač u kojem stoji da ju je silovao i napao.
U Walesu i Škotskoj, sredstva za skloništa nisu tako smanjena te svatko tko bježi od obiteljskog nasilja ili je ugrožen_a, automatski ima zakonsko pravo na smještaj. To znači da je situacija mnogo manje komplicirana za 94 000 osoba koje su u tim zemljama nakon nasilja u obitelji do travnja 2018. godine postali_e beskućnici_e.
Velška vlada odlučila je 2001. godine da će se smatrati da je osobi koja je pobjegla od obiteljskog zlostavljanja prioritetno osigurati smještaj. “Količinu resursa koje općine troše istražujući ugroženost – u biti radeći na pronalaženju razloga da se ne pomogne ljudima – bilo bi mnogo bolje utrošiti izravno im pomažući da izbjegnu beskućništvo”, kaže Heddyr Gregory iz prihvatilišta Cymru. Škotska je potpuno uklonila prioritetnu potrebu 2012. godine. Alison Watson, zamjenica direktora u Prihvatilištu Scotland, kaže: “[To] znači da će se žene koje bježe od obiteljskog nasilja smatrati beskućnicama i da će dobiti privremeni smještaj i pomoć u pronalaženju novog stalnog doma. Za neke to znači sigurnost i mogućnost da pobjegnu, što dosad za njih nije postojalo.”
Alison Brown je iskusila silnu razliku među razinama podrške koje pružaju engleske i škotske općine. Živjela je na sjeveru Engleske kada joj je partner prijetio da će joj izbaciti nerođeno dijete iz trbuha. Zlostavljanje se pogoršalo kada je rodila sina, a u dva navrata njezin partner ih je oboje izbacio na ulicu. Općini je rekla da su beskućnici zbog obiteljskoga nasilja, ali su njene upite i žalbe odbacili pa se vratila zlostavljaču. “Morala sam pregristi jezik i ostati tamo gdje sam. Ne bih mogla biti beskućnica s bebom. “
Brown kaže: “Bojala sam ga se. Ljudi uvijek kažu “samo otiđi”, ali nije lako kad ste se toliko emocionalno iscrpljeni da ne možete ništa. Bilo mi je potrebno puno hrabrosti da bih mogla ustati i otići. ” Jedne noći 2018. godine, kad je njezin zlostavljač spavao, uzela je ključeve i odvezla se u Škotsku, a zatim trajektom do otoka uz obalu, gdje joj je ponuđen privremeni smještaj. Udruga Women’s Aid pomogla joj je da se prijavi za trajno stanovanje, a nedavno je stekla pravo trajnog najma dvosobne nekretnine.
U Engleskoj dobrotvorne organizacije lobiraju za promjenu zakona – unutar prijedloga zakona o obiteljskom zlostavljanju – po njemu bi se svim osobama koje su beskućnici_e zbog obiteljskog zlostavljanja prioritetno trebao osigurati siguran smještaj. Očekuje se da će prijedlog zakona, koji je odbačen kada je Boris Johnson raspisao opće izbore 2019., biti vraćen na dnevni red prije Uskrsa .
Sandra Horley, izvršna direktorica Refuge, kaže: “Problemi žena se prebacuju s institucije na instituciju, a nijedna nije preuzela odgovornost za smještaj žena i djece koji_e bježe od nasilja i zlostavljanja.” Oni_e kojima općine omoguće smještaj nakon skloništa, mogu se naći u potpuno neprikladnom hitnom smještaju, poput prenočišta s doručkom i zajedničkim kupaonicama, gdje borave samci i alkoholičari. “Žene se opet mogu osjećati izolirano ili nesigurno, što ih često vraća na stari put”, kaže Beki Turner, voditeljica dobrotvorne kuće Rise, koja vodi sklonište za žrtve obiteljskog zlostavljanja u Brightonu.
Upravo u ovom skloništu, Mayerin socijalni radnik pronašao je mjesto gdje će njezina obitelj početi obnavljati svoj život. Mayerino lice blista kad govori o sinu koji se dobro snašao u novoj školi. Njenoj kćeri dijagnosticiran je posttraumatski stresni poremećaj i dobila je intenzivnu podršku službi za mentalno zdravlje. Čini se da i ona napreduje. Obitelj je trebala napustiti sklonište nakon šest mjeseci, ali unatoč njihovim okolnostima, općine Brighton i Hove nisu ih smatrali dovoljnim prioritetnim za siguran smještaj. Ostali su još tri mjeseca u skloništu na trošak općine, koja plaća najamninu i dodatne troškove stručne podrške koje sklonište osigurava.
Lokalne vlasti pokušavaju riješiti ovu situaciju. Rise je razvio projekt s općinom koji bi dao prednost osobama koje su suočene s obiteljskim nasiljem kako bi mogle izravno iz skloništa prijeći u dugotrajni smještaj. Projekt bi trebao biti realiziran ove godine.
Sylvia Peckham, voditeljica stambenih potreba općina Brighton i Hove, kaže: “Pokušavamo postići napredak i osloboditi skloništa za iduće obitelji kojima je potrebna ta razina podrške.”
U kolovozu, Mayer i njezina djeca konačno su se preselili u dvosobni privatni smještaj – koji uglavnom financira općina – u blizini škole sina i psihologa kćeri.
Mayer ima skromna očekivanja od budućnosti. Želi ostati u Brightonu i naći posao. Ona kaže: “Ako [moj najstariji] krene u školu, to je kao da imam sve.” Njezin sin nacrtao je sliku svojih nada, koju je pokazao učitelju, rekavši: “Želim kuću i da moja mama bude sretna, jer ona stalno plače.” Nadamo se da će jedno dovesti do drugog.
*Dio imena u tekstu je izmijenjen.
Prevela i prilagodila: Ema Đurasek
