Prije gotovo šezdeset godina, Ghassan Kanafani je u svom Pismu iz Gaze napisao: “Sve u ovom amputiranom gradu podsjeća me na neuspješne slike u sivom, kakve slika bolestan čovjek”. U toj priči piše kako razmišlja o odlasku iz Gaze, kako će otići u sunčanu Kaliforniju, kako mu je dosta tragedija, kako se želi osloboditi, pobjeći od svega. Nakon toga u bolnici doznaje kako je njegovoj nećakinji, trinaestogodišnjoj Nadiji, amputirana noga. Nadia je ozlijeđena prilikom bombardiranja, u pokušaju da zaštiti mađu braću i sestre. Kanafani nastavlja pismo: “Prijatelju… Nikada neću zaboraviti Nadijinu nogu, amputiranu od vrha bedra. Ne! I neću zaboraviti tugu koja joj je oblikovala lice i srasla u njegove crte zauvijek. Izišao sam iz bolnice u Gazi taj dan, ruka stisnuta, tiho ismijavajući dvije funte koje sam držao i koje sam joj mislio pokloniti taj dan”. Nakon toga odlučuje da će ostati u Gazi i da tu odluku nikada neće žaliti. Ta priča napisana je prije šezdeset godina, gotovo proročanski, kao da je Kanafani (ubijen 1972., kada je imao 36 godina) slutio da Gazu čeka još puno neuspješnih slika u sivom. Ova godina nudi još jednu takvu.
Izraelska vojska u ponedjeljak je objavila da pokreće novu vojnu operaciju “Operation Protective Edge” , objašnjavajući kako je glavni cilj zaustavljanje palestinskih raketnih napada na Izrael. U noći sa srijede na četvrtak, Izraelci su izveli 160 zračnih napada na Gazu i pogodili preko 50 “meta”. U Izraelu nije bilo žrtava palestinskih raketnih napada jer je proturaketni sustav bio uspješan u presretanju projektila, dok Palestinci tvrde da je u zadnjih nekoliko dana u Gazi poginulo 27 ljudi, među kojima 18 civila i petero djece. Iako izraelska vojska poručuje kako su mete zračnih napada samo lokacije s kojih se lansiraju rakete, tuneli i zapovjedni položaji pripadnika Hamasa, brojne snimke pokazuje kako ti napadi izlažu opasnosti civilno stanovništvo u predjelima grada u kojima nema lokacija koje se opisuju kao mete.
U snimci koju je u srijedu objavio Washington Post ljudi (civili) bježe pred oblacima crnog dima, brojni od njih krvavi i ozlijeđeni, a neki i nepomično leže na cesti. Ministarstvo zdravstva u Gazi je proglasilo izvanredno stanje. Izraelski ambasador u UN-u, Ron Prosor, pozvao je UN-ovo Vijeće Sigurnosti da osude Hamasaove poteze i “terorizam”, dok palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa poziva da raskine vladu nacionalnog jedinstva s Hamasom. Postoje brojna nagađanja kako Izrael namjerno potiče aktualnu eskalaciju sukoba kako bi se slomila odnedavno ujedinjena Vlada Hamasa i Fataha.
U razgovoru za Democracy Now, obitelj Tariqa Abu Khdeira, palestinsko-američkog tinejdžera koji je brutalno pretučne od strane IDF-a, poručila je kako je takav čin “nemoguće opravdati, u potpunosti je neprihvatljivo da tri snažna muškarca u uniformama, potpuno naoružani, brutalno udaraju dječaka od petanest godina koji to ničim nije izazvao”. Tariq je rođak Mohammeda Abu Khdeira, palestinskog tinejdžera koji je otet i ubijen (živ zapaljen) prije tjedan dana.
Sve se to dogodilo nekoliko dana nakon saznanja da su trojica otetih izraelskih tinejdžera pronađeni mrtvi. Rachel Fraenkel, majka jednoga od njih – Naftalija Fraenkela – izjavila je nakon ubojstva Mohammeda Abu Khdeira: “Teško je opisati koliko smo uzrujani zbog strahote koja se dogodila u Jeruzalemu. Prolivanje nevine krvi je protiv Tore i judaizma, protiv moralnosti. Ubojice naše djece, tko god ih je poslao, tko god im je pomogao, odgovarat će pred licem pravde. Ali to će biti oni, a ne nevini ljudi. I to će biti napravljeno od strane Vlade, policije, sudova, a ne samoprozvanih osvetnika. Nijedna majka ni otac ne bi trebali proći kroz ono što mi prolazimo trenutno, i dijelimo bol roditelja Muhammeda Abu Khdeira”.
Eskalacija nasilja mogla bi dovesti do još jednog crnog scenarija za Gazu i palestinski narod. Dovoljno je samo prisjetiti se rata 2008. i 2009. godine kada je poginulo oko 1200 Palestinaca i Palestinki, dok je izraelskih žrtava bilo 13, od kojih 4 od prijateljske vatre. U studenom 2012. situacija se ponovno pogoršala nakon ubojstva Ahmeda Jabaria, čelnika Hamasa. Tijekom osam dana izraelska je vojska pogodila više od 1500 lokacija na području Gaze, a palestinskih žrtava bilo je 140, od kojih su gotovo polovica bili civili. Hamas je uzvraćao raketnim napadima, većinu projektila i tada je zaustavio izraelski proturaketni sustav.
I tada su, kao i danas, svjetski mediji i brojni čelnici država prozivali i osuđivali Hamas i izraleske napade prikazivali kao obranu od terorističkih napada. I tada je, kao i danas, jedan od glavnih zaključaka kako su krivci za eskalaciju nasilja Palestinci, a Izraelci se samo brane. Prema podacima UN-a, u prvoj polovici ove godine samo na području Zapadne obale ozlijeđena su 1292 Palestinca i Palestinke. Palestinska djeca i mladež redovno se podvrgavaju mučnim ispitivanjima, zlostavljanjima, drži ih se u pritvorima bez ikakvih optužbi, negiraju im se osnovna ljudska prava. U veljači 2013. godine UNICEF je objavio izvješće u kojem se navodi kako je u desetogodišnjem periodu (2002. – 2012.) evidentirano oko 7000 slučajeva u kojima su palestinska djeca pritvorena, ispitivana, procesuirana ili osuđena, a analiza tih slučajeva pokazala je kako je tretman u zatvorima bio nehuman i često krajnje okrutan, te kako je velika većina tamo završila bez ikakvog objašnjenja i konkretnih optužbi.
To izvješće nije dobilo veliku pažnju svjetskih medija, a jednako je ignorirano i kada je krajem 2013. AL Mezan Centar za ljudska prava objavio Izvješće o djeci u Gazi. U tom izvješću stoji kako su upravo djeca najveće žrtve izraelskih napada – samo na podrućju Gaze gotovo četiri stotine palestinske djece ubijeno je u periodu između 2009. i 2012. Njih 1777 izgubilo je jednog ili oboje roditelja u periodu napadima u prosincu 2008. i siječnju 2009. godine. Tisuće djece je ozlijeđeno, a mete napada nerijetko su bile i škole i obrazovne ustanove – u periodu između 2009. i 2012. godine 302 obrazovne ustanove bile su uništene ili oštećene. Pravo na obrazovanje time se uveliko uskraćuje palestinskom narodu – obnova škola često dugo traje, kao i proces zapošljavanja novog osoblja.
Uz brojne kontrolne točke, zid veći od Berlinskog zida, nemogućnosti zapošljavanja, demoliranja kuća, uništavanja zemlje i poljoprivrednih dobara, lista kršenja palestinskih prava od strane Izraela dugačka je i opširna. Opširnosti unatoč, nikada u nju nisu uperena svjetla reflektora jer je suptilno utakana u mašineriju kolonizatora, na svakoj razini društva, svakoga dana, tiho i konstantno. Nema tu “velikih događanja”, ničega strahovitog poput ubojstva milijuna ljudi u jednom danu (u današnjem svijetu sve se vrti oko brojeva, i oni moraju biti šokantni ako želite da ljudi obrate pažnju), već samo puno tihog i laganog ubijanja – već skoro sedam desetljeća. Postalo je “normalno”, “uobičajeno”, “svakodneveno”, ušlo u one kategorije od kojih bi trebalo biti udaljeno milijardama kilometara. U tome leži najveća opasnost, najveća tuga i u mnogočemu razlog zbog kojega sve još uvijek – traje.
Ovaj asimetrični rat ruje i truje sve na Arapskom poluotoku, bez naznaka da će mu ikada skoro doći kraj. Kako da zaživi mir kada tijekom mirovnih pregovora izraelski ministri najavljuju kako je potrebno graditi nova naselja? Kako je rekao Frantz Fanon: “Kolonijalizam nije stroj koji razmišlja, nije tijelo obdareno sposobnošću rasuđivanja. Kolonijalizam je nasilje u svom prirodnom stanju”. I zato, nasilju nema i neće biti kraja.
