Onaman (izg. Anamin) na jeziku američkih Anishinabek Indijanaca označava crvenu boju proizvedenu od prirodnih sastojaka koja povećanjem temperature proizvodnje postaje sve crvenija, a tradicionalno se koristi ne samo u umjetnosti, već i pri zaustavljanju krvarenja i saniranju ozljeda s obzirom na vezivna svojstva koja posjeduje.
Naziv ovog crvenog pigmenta preuzeo je još 2014. godine i istoimeni umjetnički grassroots kolektiv. Onaman kolektiv, sastavljen od umjetnika/ca Christi Belcourt, Erin Konsmo i Isaaca Murdocha, okuplja američke Indijance/ke istomišljenike/ce koji/e vizualnom umjetnošću te ponovnim oživljavanjem pripovjedačke tradicije nastoje podići svijest o potrebi za očuvanjem okoliša te indijanske kulture i običaja.
Ime ‘Onaman’ stoga pobliže naglašava primarni cilj ovog kolektiva – poput samog pigmenta, umjetnost ove skupine umjetnika/ca također je namijenjena tome da služi kao sredstvo iscjeljenja američke indijanske zajednice koja je kroz godine zatiranja i opresije postala svojevrsnom živom ranom američke povijesti. Prema članovima Onaman kolektiva, umjetnost ovoj rani napokon dopušta da zacijeli potičući članove zajednice, a pogotovo mlade, da ponovo preuzmu svo bogatstvo vlastitog naslijeđa prenošenog kroz generacije Predaka i povežu isto sa suvremenim izražajem društvene promjene primarno usmjerenim na ekološki aktivizam. Simbol samog kolektiva stilizirani je indijanski crveni kanu s tri pregrade koje predstavljaju troje navedenih umjetnika/ca čije je stvaralaštvo nadasve raznoliko – od ilustracija, preko video projekata i učenja jezika pa sve do izrade tradicionalnih indijanskih predmeta.
Jedan od najupečatljivijih primjera navedene simbioze tradicionalnih znanja i vještina i suvremenog otpora u umjetnosti Onaman kolektiva jest projekt jednostavnog naziva “Za vodu” koji se dotiče sustavnog zagađenja vode uranijem koje je započelo još davne 1942. godine otvorenjem tvrtke ‘Eldorado Nuclear Ltd’ zadužene za opskrbu urana pod pokroviteljstvom američkog nuklearnog programa, a i dalje pogađa mnoge indijanske zajednice uzrokujući teška oboljenja ne samo kod ljudi, već i kod mnogih životinjskih vrsta. Navedenim projektom Onaman kolektiv nastoji ukazati na važnost vode kao temeljne sastavnice svakog eko-sustava čijim se uništenjem nepovratno narušava prirodna ravnoteža, a samim time i ozbiljno pogoršava kvaliteta života svih budućih generacija unutar zajednice.
Prizor koji savršeno dočarava važnost očuvanja vode i cjelokupnost poruke koju Onaman kolektiv nastoji prenijeti svima onima koji su istu voljni zaprimiti, sa sigurnošću je prizor pod nazivom “Žena olujna ptica”, nastao kroz suradnju Christi Belcourt i Isaaca Murdocha. Iako se naizgled radi o jednostavnoj, pa čak i na prvi pogled bezličnoj ilustraciji načinjenoj nevještim pokretima crnom tintom na bijelu podlogu, “Žena olujna ptica” mnogo je više od onoga promatraču vidljivog golim okom. Ova ilustracija krilate žene u tradicionalnoj indijanskoj haljini šalje mnogo kompleksniju poruku no što se čini na temelju samog njezinog izgleda.
Lik Žene olujne ptice baziran je na Olujnoj ptici, liku iz tradicionalne predaje plemena Ojibwe. Prema predaji, duh imenom Nanabozho stvorio je Olujnu pticu kako bi se borila protiv podvodnih duhova, ali i kažnjavala sve one ljude koji prekrše pravila i djeluju izvan okvira moralnih normi. Kao spoj ženskog lika koji ujedno također aludira na mitološku Majku Zemlju i Olujne ptice iz narodne predaje, ilustracija Žene olujne ptice lako se može protumačiti kao nastojanje da se čovjeka prikaže kao ključnu stavku u očuvanju eko-sustava, a posljedično i sebe samog. Kao takav/va, svaki/a član/ica zajednice jest dio prirode i priroda sama, a ne nešto što ju uspijeva nadići te kao takav/va postaje karika u lancu, izravno odgovoran/na ne samo za svoje postojanje, već i ono ostalih članova/ica zajednice te svih budućih generacija prema kojima ima moralnu dužnost. Prema riječima Winone LaDuke, umjetnice, ekološke aktivistice i borkinje za prava američkih Indijanaca: “Čovjek mora razumjeti Majku Zemlju. Mora se okrenuti biljkama i životinjama u potrazi za odgovorima jer zaboravlja da je samo dio u lancu živih bića.”
Navedeno tumačenje objedinjuje tradiciju poštovanja ceremonija i Predaka (to jest indijanske kulture, običaja, usmene predaje…) i suvremeni, prijeko potrebni ekološki aktivizam. To je ono što čini suštinu ideje prisutne među članovima Onaman kolektiva kako za Indian Country Today kaže Murdoch – “Ne postoji odmak između umjetnosti i ceremonije. Tradicionalni likovi jesu umjetnost i ceremonija, a ceremonija se jednostavno nastavlja. Svi naši radovi dostupni su besplatno na stranicama Onaman kolektiva. Ne brinemo se oko autorskih prava jer želimo da se naši radovi koriste u borbi za očuvanje okoliša. Pristup onome što svijet može učiniti boljim mjestom svim ljudima mora biti omogućen. Ne možemo si priuštiti pasivnost. Moramo ustati i poduzeti sve što je u našoj moći kako bismo ovaj svijet učinili boljim mjestom za buduće generacije.” Umjetnost postoji kako bi prenijela poruku, u ovom slučaju poruka se odnosi na grassroots duh kolektiva i smatranje da budućnost leži u ekološkom aktivizmu i otporu u kojem Indijanci/ke mogu odigrati ključnu ulogu kroz aktivno održavanje vlastite kulture na životu usprkos povijesno nezahvalnim okolnostima koje istu nastoje otjerati u propast.
