Prevela Ana Begić
U dobi od 33 godine Zahida Kazmi postala je udovica. Tada je odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i postati vozačica taksija.
Rođena je u konzervativnoj patrijarhalnoj pakistanskoj obitelji koja nikada nije odobravala njen izbor posla, no Zahida je u tome smjeru krenula jer, imajući na umu svoje šestero djece, nije imala drugih opcija.
Iskoristila je vladin poticaj koji je omogućio svim zainteresiranima da po povoljnim uvjetima kupe potpuno novo taksi vozilo i sama kupila žuti taksi. Dnevna ruta sastojala se od odlazaka svako jutro do zrakoplovne luke u Islambadu i prijevoza putnika do grada.
U tom opasnom i nepredvidivom svijetu Zahida se u početku bojala te je iz tog razloga u automobilu uvijek imala pištolj i nosila burku, odjevni predmet koji prekriva cijelo tijelo. No, njeni su početni strahovi ubrzo nestali.
“Shvatila sam da ću na taj način otjerati putnike”, rekla je. “Tako sam počela nositi samo hidžab (pokrivalo za glavu). Nakon nekog vremena prestala sam pokrivati glavu jer sam do tada postala starija i etablirana.”
Izlažući se vrućini užurbanih gradskih ulica Islambada i vozeći po zabačenim plemenskim dijelovima Pakistana, Zahida je naučila puno o zemlji i njenim ljudima. Iako su pripadnici plemena Pathan poznati po nepokolebljivom muškom ponosu i nefleksibilnosti, prema njoj su se za vrijeme putovanja odnosili izrazito ljubazno.
Nakon nekog vremena postala je predsjednica Pakistanskog udruženja žutih taksija. Jednom kada se etablirala, ponuđeno joj je da mlade žene podučava vožnji taksija, no interes je bio slab. Čak ni njezinoj kćeri ponuda nije bila zanimljiva. “One ne moraju zarađivati”, rekla je čeznutljivo. “Sve su udane.”
Zahida ne pripada pakistanskim liberalima iz srednje klase – za privilegirane žene postoji mnogo mogućnosti za obrazovanje i razvoj karijere, ali ne i za one sa Zahidinim zaleđem. Pakistan ima iznimno mali broj zaposlenih žena. Samo 33,7% prema Institutu za politiku održivog razvoja. Većina žena koje rade pripadaju u kategoriju “neplaćenih obiteljskih radnika”.
Pakistanski pravni sustav ne čini mnogo da bi zaštitio žene pa je zlostavljanje vrlo često. Borci za ljudska prava tako kažu da nije čudno da se žene teško odlučuju za način života zbog kojeg bi bile još ranjivije. “Djevojke se teško odlučuju za netradicionalna zanimanja u okruženju s tako zastrašujućim načinom razmišljanja” kaže Anees Haroon, predsjednica Nacionalne komisije za status žena u Pakistanu.
“Znatiželjni i zadivljeni”
Da Zahida sada započinje s karijerom, situacija bi ipak bila drugačija jer bi to značio ulazak u radno stanovništvo zemlje rastrgane između liberalizma i islamskog radikalizma.
Pakistan je 1992. bio umjerenije mjesto koje se počelo otvarati prema svijetu; počele su se koristiti satelitske antene; Pakistan je osvojio svjetski kup u kriketu. Zahida kaže da je u to vrijeme društvo prema njoj bilo otvoreno.
No, otada se povećao broj Talibana u mnogim dijelovima Pakistana.
Danas Zahida mora voziti na zloglasnim rutama na sjevernom dijelu zemlje do udaljenih mjesta poput Balakota, Chitrala, Dira i čak Doline Swat. “Na kontrolnim točkama policija obično sa zanimanjem pita zašto vozim taksi jer su zadivljeni ” kaže Zahida.
Putnici je također posebno traže. Adnan Waseem, poslovni čovjek iz Haripura, uvijek unajmljuje Zahidin taksi za svoja putovanja. “Prvi put kad sam je ugledao pomislio sam kako je iste dobi kao moja majka. Svidjela mi se njena vožnja i u ovo vrijeme kada se svi u Pakistanu osjećaju nesigurno, bio sam potpuno opušten”, rekao je.
Još jedan putnik, Sohail Mazhar, trebao je po stjenovitom terenu doći do Abottabada, grada na sjeveru. “Čak su je i policajci na kontrolnim točkama znali… bili smo jako sretni kad smo vidjeli da žena vozi taksi.”
Iako su Zahidu hvalili kao prvu vozačicu taksija u Pakistanu, ona se još uvijek sjeća teškoća i borbi koje je doživjela kao samohrana majka radeći teški terenski posao. Njena se vlastita majka protivila njenom izboru posla i nevoljko ga je prihvatila tek nakon što su mediji u pozitivnom tonu počeli pisati o Zahidi.
Sada se i otuđila od vlastite djece. “Stara sam i lako se umaram. Teško mi je stalno voziti, ali što drugo mogu raditi? Moji mi sinovi ne pomažu,” kaže ona.
“Da sam imala priliku, postala bih doktorica.” U tome trenutku do nas se zaustavio taksist, izašao iz svog vozila i s poštovanjem pozdravio Zahidu.
Unatoč njenim problemima, ona je nedvojbeno poštovana osoba na ulicama Islambada.
