Prosječna kazna za silovatelje u Crnoj Gori i Srbiji ne prelazi tri godine, dok se njihove žrtve suočavaju sa doživotnom traumom i patnjom. U nekim zemljama Evropske Unije, poput Velike Britanije, silovatelji u prosjeku dobijaju 8 godina zatvora.
Ljubomir Kotlica je osuđeni silovatelj iz Nikšića. Uskoro će ponovo biti slobodan čovjek, jer se njegova kazna od 2 godine zatvora bliži kraju.
Kotlica je silovao djevojku svog prijatelja 12. decembra 2002. godine. Pošto je propustila autobus, zamolila je da je prebaci kući. Umjesto toga, Kotlica je odvezao u obližnji kamenolom, gdje je silovao. Sve to potvrdila je presuda Višeg suda u Podgorici, u septembru 2009. godine. Suđenje je trajalo punih 7 godina, a Kotlica je dobio kaznu, koja jedva prelazi zakonski propisan minimum za ovo krivično djelo.
Teško da neko može da se sjeti kada je posljednji put u Crnoj Gori silovatelj osuđen na maksimalnu kaznu od 15 godina zatvora. Sudska statistika potvrđuje da, bar u posljednjih 5 godina, to nije uradio nijedan sudija. S druge strane, u tri odvojena suđenja za silovanje izrekli su kaznu od svega 6 mjeseci.
Prosječna kazna za silovatenje u Crnoj Gori je 2 godine i osam mjeseci, utvrdio je BIRN. Time se, ovo jako traumatično iskustvo za žrtvu, svelo gotovo na nivo običnog razbojništva. Nerijetko se, tvrde advokati, za pljačku dobije veća kazna. Iako značajno odstupa od zakonskog prosjeka, u Crnoj Gori nikada nije povedena javna debata o ispravnosti kaznene politike za silovatelje.
Iako se ni Srbija ne može pohvaliti oštrijim kaznama, njena javnost čvrsto osuđuje neprimjerenu kaznenu politiku za jedno od najgorih krivičnih djela. Obje zemlje su, međutim, daleko od Velike Britanije, koja, pored dobro organizovane pomoći žrtvama, u prosjeku silovatelje osuđuje na 8 godina zatvora.
Kazne su “smiješne”
Aktivisti za ljudska prava i ugledni intelektualci saglasni su da su izrečene kazne za silovanje u Crnoj Gori jako niske. Pravosuđe, s druge strane, smatra da su sasvim odgovarajuće.
“Crnogorska kaznena politika je neadekvatna i nekonzistentna. Prije svega, ne može da ostvari svoj osnovni cilj – prevenciju. Ne odvraća druge da počine ovo teško krivično djelo”, smatra Velimir Rakočević, profesor kirminologije na Pravnom fakultetu u Podgorici. Rakočević vjeruje da blage kazne, takođe, ne mogu dovesti do prevaspitavanja osuđenih silovatelja, niti uticati na jačanje društvenog morala.
“Niske kazne ne sprečavaju silovatelja da ponovi isto krivično djelo. Smatram da je naša kaznena politika za silovatelje u potpunosti neprihvatljiva i previše blaga”, kategoričan je Rakočević. Isto mišljenje dijele aktivistkinje za ženska prava.
“Kazne za silovanje, za koje ja znam, su toliko smiješne da sam zapanjena. Šta su dvije godine i osam mjeseci? To je ništa naspram uništenog života žrtve”, kaže Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne Ženske Kuće u Podgorici.
U Crnoj Gori ne postoji centralizovana sudska statistika. Kako bi dobili prosječnu kaznu za silovanje, morate tražiti podatke iz Arhive Viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju. Većina domaćih tužilaca i sudija ne vidi ništa loše u načinu kažnjavanja silovatelja. Zadovoljni su što bar nema uslovnih kazni, koje u prošlosti nisu bile rijetkost.
“Bez obzira što je nizak procenat kazni koje prelaze prosjek propisan zakonom, mišljenja smo da je kaznena politika za silovanje na zadovoljavajućem nivou i da su sudovi izricali kazne koje su adekvatne težini počinjenog djela,” navodi Veljko Rutović, zamjenik Višeg državnog tužioca u Podgorici.
Dragica Vuković, sudija Višeg suda u Podgorici takođe vjeruje da su kazne koje iziruču ona i njene kolege opravdane. Naglašava da sve rade po zakonu, u ovom slučaju Krivičnom zakonu Crne Gore.
“Svaki slučaj je priča za sebe. Između ostalog, procjenjuju se i olakšavajuće okolnosti – imovinsko stanje počinioca, porodične okolnosti, da li je mlad, kakav je bio prema žrtvi nakon počinjenog djela,” Vuković objašnjava razloge koji utiču na izricanje nižih kazni.
Crna Gora nema sudije i tužioce, specijalizovane za procesuiranje ovog krivičnog djela. Policajci koji se bave seksualnim deliktima, rade i na rasvjetljavanju ubistava. Za to mjesto u službi preporučuje ih dugogodišnje iskustvo, ali ne i stručno znanje o tipovima silovatelja ili posljedicama koje trpe žrtve seksualnog nasilja. Nestručnost kadra, smatraju stručnjaci, jedan je od osnovnih uzroka blagih kazni.
“Ne mogu samo pravnici da se bave slučajevima silovanja, nama treba multidisciplinarni pristup. Ljudi iz našeg pravnog sistema trebaju šire obrazovanje, kako bi znali da tretiraju žrtvu i sačuvaju je od sekundarne viktimizacije”, ističe Rakočević.
Žene “drugorazredni građani”
Ne tako mali broj vjeruje da je naše patrijahalno društvo krivac za neprimjerenu kaznenu politiku.
“U izrazito patrijahalnim društvima kakvo je crnogorsko, žena je građanin drugog reda. Muškarac dominira kao alfa mužijak i društvo je spremno da toleriše njegovo nasilno ponašanje”, kaže Goran Velimirović, advokat i bivši sudija.
Niske kazne, međutim, nisu jedini problem sa kojim se nose žrtve silovanja. Na sudu moraju dokazati da su nasilno natjerane na seksulani odnos, protiv njihove volje. Očekuje se da imaju fizičke povrede, kako bi uvjerile javnost da su se branile tokom napada. Pitanje pristanka je gotovo sekundarno.
“Traži se nešto, što apsolutno ne bi trebalo – da je otpor žrtve trajan do kraja silovanja. To je nedopustivo… Mi prije svega treba da razmatramo nedostatak pristanka“, izričit je Rakočević.
Ne tako davno, vjerovalo se da žena ne može biti silovana, ako to ne želi. Dužina suknje i nivo alkohola u krvi, često su bili razlozi da policija ne vjeruje žrtvama.
Aktivistkinje za ženska prava tvrde da se odnos države prema žrtvama vremenom popravio, ali da žene i dalje imaju malo vjere u institucionalnu pravdu.
“U nekim dijelovima sistema, međutim, i dalje imate ljude koji imaju jake predrasude prema žrtvama silovanja”, kaže Aida Petrović iz nevladine organizacije Crnogorski ženski lobi.
Silovanje se rijetko prijavljuje
Svega 5 žena u cijeloj Crnoj Gori je prošle godine prijavilo silovanje. Broj varira posljednjih godina, ali nikada nije prešao 20, pokazuje policijska statistika.
Mnoge žene nisu ni svjesne da su izložene seksualnom nasilju. Primjer su žrtve porodičnog nasilja, koje ne shvataju da je seks protiv njihove volje, pa čak i sa mužem, zločin.
“Ženama koje žive u nasilnom braku silovanje se dešava svakodnevno, ali one to ne prepoznaju kao nasilje. Nikada nismo imali ženu koja je došla da prijavi kako ju je muž silovao. Iako je silovanje u braku kažnjivo zakonom, postoji stigma – kako objasniti da vas muž siluje svake večeri,” objašnjava Raičević iz Sigurne ženske kuće.
Crna Gora nema centar za žrtve seksualnog nasilja. Jedino mjesto gdje mogu naći utjehu su nevladine organizacije koje se bore protiv porodičnog nasilja.
Srpsko pravosuđe pod pritiskom javnosti
Za razliku od Crne Gore, blaga kaznena politika za silovatelje isprovocirala je javnu debatu u susjednoj Srbiji. To, međutim, nije uticalo na pooštravanje kazni u praksi, pa se statistika skoro poklapa sa crnogorskom.
Oko 60 odsto kazni izrečenih za silovanje u 2009. godini ne prelazi tri godine. Najniže su one od svega 3 mjeseca zatvora, pokazuje godišnji bilten Republičkog zavoda za statistiku Srbije.
Izmjenama Krivičnog zakonika u 2009. godini Srbija je povećala kazne za silovatelje, ali za sada samo na papiru.
Iako Zavod za statistiku još nije objavio brojke za 2010. godinu, većina stručnjaka uvjerena je da se sudska praksa nije promijenila.
Nakon što je javnost saznala za slučaj serijskog silovatelja, koji je uhvaćen tek nakon što je napao 5 žena, u Srbiji je 2009. pokrenuta i Facebook kampanja, koja je zahtjevala duže zatvorske kazne.
Vodeći kriminolog Dobrivoje Radovanović takođe je zabrinut zbog načina na koji Srbija kažnjava silovatelje.
“Nevjerovatno je da naši sudovi ne znaju da silovanje znači težak psihološki poremećaj počinioca i da ne mogu očekivati rehabilitaciju ili resocijalizaciju. Izricanje niskih kazni je šansa za nova silovanja” smatra profesor psihologije kriminala.
Razlozi za blago kažnjavanje silovatelja u Srbiji slični su crnogorskim. Patrijahalno društvo, nestručnost pravosuđa, društvena stigma. Profesor Radovanović, međutim, baca svjetlo i na drugu stranu:
“Izrazito olakšavajuće okolnosti, koje utiču na smanjenje kazne, dobar su mehanizam za korupciju. Iskusan advokat se neće truditi da dokaže da nije bilo silovanja, nego će se zakačiti za olakšavajuće okolnosti i pokušati da potplati sudiju da izrekne minimalnu kaznu.”
Dragan Milošević, sudija Višeg suda u Beogradu, oštro negira da olakšavajuće okolnosti mogu biti podloga za korupciju. No, teško da može odbaciti optužbe o predrasudama među sudskim odorama.
“Olakšavajuća je okolnost ako su žrtva i napasnik bili pijani. Jedno je kada djevojka stopira, neko je primi u auto, odvede u šumu i siluje. Drugačije je kada muškarac i žena sjede u lokalu, piju i flertuju, a onda muškarac pređe granicu, koja mu nije dozvoljena,” kaže sudija Dragan Milošević.
Jednom silovatelj, uvijek silovatelj
Profesor Radovanović zastupa stroge kazne za seksualne napasnike, jer tvrdi da ne postoji silovatelj koji samo jednom siluje.
“Nauka kojom se ja bavim – psihologija kriminala kaže da je povratništvo kod silovatelja 100%. Jedini način da država smanji broj silovanja su visoke kazne. Što je duža kazna to je manja mogućnost da silovatelj ponovi zločin, jer je u zatvoru“, objašnjava profesor.
Oni koji dijele mišljenje Radovanovića ukazuju na slučaj 30-ogodišnjeg serijskog silovatelja Saše Mege. Prvo silovanje počinio je sa 17 godina. Nakon što je više puta ponovio zločin, našao se iza rešetaka. Prvi put 5 i po godina, drugi pola godine manje.
Kada je 1. oktobra 2009. godine izašao iz zatvora, trebalo mu je svega 20 dana da počini novi zločin. Do 25. decembra, kada je ponovo uhapšen, silovao je još dvije djevojke.
Mega je osuđen 2010. godine na 20 godina zatvora. Ipak, Apelacioni sud je oborio presudu i Mega u pritvoru čeka novo suđenje.
Nebojša Milosavljević je ugledni srpski advokat, koji je tokom dugogodišnje karijere zastupao i žrtve silovanja i napasnike. Za razliku od profesora Radovanovića, on smatra da silovatelji zaslužuju drugu šansu.
“Radi se o bolesnim ljudima. Njih treba liječiti, ali mi smo siromašno društvo i nemamo uslove za to. Potrebna su ogromna sredstva, kako bi oni bili pod stalnom prismotrom ljekara”, ističe Milosavljević.
I u Srbiji žrtve rijetko prijavljuju silovanja. U zemlji sa skoro 8 miliona stanovnika (bez Kosova), svega 75 žena je nakon napada otišlo u policiju.
Istraživanje o tamnim brojkama kriminala, koje je Institut za kriminološka istraživanja uradio 2006. godine, pokazuje da iza svakog otkrivenog silovanja stoje još 3 do 5 neotkrivenih.
“Vjerujem da veliki broj silovanja ostaje neprijavljen jer se žrtve suočavaju sa sramotom. Nemaju povjerenja u institucije, jer ih često okrivljuju da su izazvale silovanje”, smatra Sanja Ćopić iz Viktimološkog društva.
Poput Crne Gore i Srbiji nedostaje stručna pomoć žrtvama seksualnog nasilja, poput posebnih centara ili skloništa.
“Ne postoje specijalizovani dijelovi zdravstvenog sistema, gdje mogu da dobiju posebnu pomoć ili podršku. Ukoliko žrtva odmah prijavi silovanje, policija je vodi na pregled u Klinički centar ili na Institut za sudsku medicinu”, navodi Ćopić.
Žrtve u Britaniji nisu same
Nakon 5 i po sati neprestanog silovanja u sopstvenoj kući, Helen Stokford je završila u Centru za žrtve seksualnog nasilja “Most” u Bristolu.
Sada je ponovo tu, dvije godine nakon napada. Prijatna tiha žena, pozdravlja se sa osobljem, koje joj je pomoglo kada je bilo najpotrebnije.
“Bila sam jako potresena kada sam stigla. Plašila sam se da skinem odjeću, kako bi me pregledali. Moram da budem iskrena, oni su učinili da se osjećam što prijatnije”, prisjeća se Helen tokom razgovora za BIRN.
Helen Stokford je bila zadovoljna supruga i srećna majka petoro djece. Do 20. marta 2009. godine.
“Odvela sam djecu u školu, ispratila muža na posao i vratila se da obavim neke kućne poslove… U kuhinji sam vidjela Marka Širlija. Narednih 5 i po sati priredio mi je najveći pakao. Bilo je užasno!,” nastavlja Helen. Njen glas je smiren, ali govor tijela odaje patnju koju proživljava.
“Kada je počeo da me siluje jedino o čemu sam razmišljala bila je moja porodica. Fokusirala sam se na djecu i mislila da li ću biti u stanju da ih i danas pokupim iz škole”.
Helen je prijavila silovanje nakon dva dana. Policija je odmah odvela u Centar “Most”, jedan od 33 Centra za žrtve seksualnog nasilja u Engleskoj i Velsu.
“Most” je otvoren u okviru klinike, ali kada se za vama zatvore vrata, gubi se dojam hladne bolničke okoline i stičete utisak prijatne atmosfere nečijeg stana.
Ovakve centre finansira država i njihova uloga je da obezbjede svu medicinsku pomoć koja je žrtvama neophodna u početku.
“Jedini razlog zbog kojeg postojimo je činjenica da se nekom danas nešto jako ružno desilo. Ako nas kontaktira, dobiće sve što treba – od medicinskog pregleda, do čiste odjeće, četkice za zube, hrane, savjetovanja – sve je to na jednom mjestu”, objašnjava Debi Havlet, menadžerka centra.
U Centrima poput ovog u Bristolu, forenzički dokazi se čuvaju 7 godina, u slučaju da se žrtva predomisli i odluči da prijavi silovatelja.
Žrtve mogu da se obrate za pomoć i desetinama nevladinih organizacija, koje se bave seksualnim nasiljem.
“Godišnje nam se obrati oko 5 000 žrtava. Nudimo im savjetovanje “lice u lice”, terapijske radionice, pomoć kada se obraćaju policiji. Podržavamo ih od početka, kada prijave silovanje, do samog kraja suđenja. Imamo i telefonsku liniju za pomoć,” nabraja Ivona Trajner iz Kriznog centra za žrtve silovanja u Južnom Londonu.
Kaznena politika za primjer
Kažnjavanje silovatelja u Velikoj Britaniji mnogo je strože nego na Balkanu. Prosječna kazna za silovanje je 8 godina, pokazuje statistika britanskog ministarstva pravde. Britanski Kazneni Savjet
kao minimalnu kaznu odredio je pet godina zatvora, dok je maksimum doživotna robija. To, međutim, ne znači da će silovatelj iza rešetaka ostati cijeli život. U zatvoru može provesti najviše 19 godina, ali će ga policija po izlasku kontrolisati do kraja života.
Od trenutka kada žrtva prijavi silovanje u Velikoj Britaniji, više nije sama. Država je razvila cijeli sistem namjenjen onima koji su preživjeli seksualno nasilje.
“Nabolji napredak u posljednje vrijeme je osnivanje posebnih policijskih odjeljenja. U njima rade policajci specijalizovani da razumiju šta znači biti žrtva seksualnog nasilja i kakvo je njihovo emotivno stanje. Zbog toga mogu da ih tretiraju na mnogo humaniji način nego ranije,” objašnjava Trajner.
Jedna od takvih jedinica je i “Blustoun” u Bristolu. Njom rukovodi inspektorka Mari Rajt.
“Prije nego što smo osnovali specijalnu jedinicu, procenat procesuiranih slučajeva silovanja bio je oko 13%. Sada je to 30%.”
Slučajevima silovanja isključivo se bave specijalizovani policajci, tužioci i sudije. Ali nije uvijek bilo tako. Tokom 1970.-tih godina, situacija je bila slična današnjoj u Crnoj Gori i Srbiji.
Žrtve zaslužne za reforme
Izvještavanje medija o skandaloznim slučajevima postupanja sa žrtvama silovanja, ali i razvijanje javne svijesti o tom problemu doveli su do napretka. Ipak, najveća zasluga ide žrtvama, koje su se javno pobunile, zahtjevajući bolji tretman.
“Mediji su otkrili nekoliko slučajeva koji su krenuli loše i otvorili dilemu – ko je kriv? Onda su ljudi počeli da se pitaju – ko je odgovoran za bezuspješne istrage silovanja? Policija, tužilaštvo ili nedostatak podrške žrtvama?”, prisjeća se Beate Sibilska iz centra “Most”.
“I žene žrtve seksualnog nasilja podigle su glas – ne želimo da idemo u policiju, gdje će nas optužiti da ne govorimo istinu. Ne želimo da nas pregledaju u nekoj mračnoj, zabačenoj sobi prljave bolnice. Želimo da idemo tamo gdje će voditi računa o nama,” bile su riječi koje su pokrenule stvari sa mrtve tačke, kaže Debi Hevlet.
Uz žrtve koje zahtjevaju pravdu, i profesionalci unutar sistema počeli su da shvataju značaj reformi.
“Ljudi unutar sistema, koji su imali dovoljno moći i odgovornosti da kažu – u mojoj bolnici, u mojoj policijskoj stanici radićemo stvari na drugačiji, ispravan način,” prisjeća se Liz Keli, profesorica koja se bavi izučavanjem seksualnog nasilja na londonskom Metropolitan Univerzitetu.
Uprkos svemu, Helen ostaje nezadovoljna epilogom njene priče. Njen silovatelj, Mark Širli dobio je 9 godina zatvora.
Širli je pethodno bio osuđen za ubistvo jedne žene i bio je na uslovnom otpustu, kada je napao Helen. Ona vjeruje da je kazna koju je dobio previše blaga, ali ipak ne žali zbog toga što ga je prijavila i slučaj iznijela na sud.
“Moja poruka svim ženama koje su silovane – prijavite slučaj odmah nakon napada, bez obzira koliku traumu ste preživjele. Ako niste u stanju to da uradite, onda barem ispričajte nekom šta vam se desilo,” kaže Helen.
Breme promjena na ramenima žrtava
Kaznena politika varira širom Evropske unije. Brisel nema direktan uticaj na dužinu kazne koju mogu da izkrenu sudovi država članica. Ipak, Evropska komisija zahtjeva novo EU zakonodavstvo koje bi ojačalo prava i zaštitu žrtava.
Savjet Evrope, s druge strane, pokušava da osigura adekvatne kazne, ali nema mandate da utiče na harmonizaciju zakonodavstva u ovoj oblasti.
“Savjet zahtjeva da izrečene kazne budu dovoljno ubjedljive kako nasilnik ne bi ponovio silovanje. Moraju biti i dovoljno visoke, kako bi druge odvratile od činjenja ovog djela”, kaže Džoana Neles iz odsjeka za Jednakost polova pri Savjetu Evrope.
Kako Crna Gora namjerava da postane dio Evropske Unije, većina njenih pravnih reformi odvija se pod pritiskom Brisela. Podogrica sama rijetko pokreće inicijativu. Zbog toga su sasvim male šanse da Crna Gora samostalno promjeni sudsku praksu i počne oštrije da kažnjava silovatelje.
No, da bi se to dogodilo, žene u Crnoj Gori – uključujući i žrtve – moraju same da iznesu breme promjena i izbore se za svoja prava, baš kao što je to učinio ženski pokret u Velikoj Britaniji.
Jelena Kulidžan je novinarka iz Podgorice. Ovaj članak je nastao kao dio Balkan Fellowship for Journalistic Exellence, na inicijativu Robert Bosch Stiftung i ERSTE Fondacije, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.
