Ženska mreža Hrvatske, Centar za žene žrtve rata-ROSA i Inicijativa za Ženski sud izdale su priopćenje za javnost povodom stupanja na snagu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, a mi ga prenosimo u cijelosti:
Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu stupio je na snagu. Očekujemo da Ministarstvo branitelja formira Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja koje će davati mišljenje “o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja”, kao i pravilnik kojim će se razraditi uvjeti za stjecanje statusa i ostvarivanje prava iz ovog Zakona, čime će započeti proces prijava.
Obzirom da čitavo ovo razdoblje žene koje su preživjele ove zločine nisu ostvarivale nikakav status kao civilne žrtve rata, izuzetno je važno da je ovaj Zakon konačno donesen, iako nakon više od 20 godina od počinjenja zločina. Zakon osigurava status i određeni opseg prava uključivši pravo na novčanu nadoknadu preživjelima, koja će se isplaćivati iz državnog proračuna. Međutim, važno je naglasiti da se ovim Zakonom u više njegovih aspekata ne ide in favorem žrtvama, nego se na više načina, protivno obvezujućim međunarodnim ugovorima, nastoji suziti njegov doseg:
• na način da se seksualno nasilje definira “zatvorenim popisom” protupravnih radnji koje nisu u skladu sa Ženevskim konvencijama niti sa Rimskim statutom pa nisu obuhvaćena sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu žene; ili se pak
• uvođenjem pretjeranog formalizma (potvrda o državljanstvu, potvrda MUP o prebivalištu – bez mogućnosti dokazivanja faktičnog prebivališta) stvarne žrtve onemogućuje u primjeni zakona.
• Odredbom o upotrebi sile ili prijetnje ograničava se doseg zakona u odnosu na situacije u kojima je upotrijebljena sila ili prijetnja. S obzirom da je riječ o nasilju u ratu, itekako relevantan je i strah od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe položaja moći protiv te osobe ili neke druge osobe iskorištavanjem prisilnog okruženja, kao i prema osobi koja nije u stanju dati stvarni pristanak.
• Pokušaj uvođenja odredbe zakona prema kojem žrtva ne smije biti suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog ugrožavanja ustavnog poretka u direktnom je proturječju sa čl. 3. Ženevskih konvencijama prema kojim niti jedna strana u sukobu, preciznije: “osoba koja izravno ne sudjeluje u neprijateljstvima” ne smije biti mučena, u kontekstu ovog zakona: silovana. Konvencija nalaže obvezu čovječnog postupanja.
Radi se o članku s neispravnom političkom pozadinom koji može voditi u brojne zloupotrebe i sužavanje dosega ovog zakona, kao što se to uostalom čini i sa drugim odredbama.
• Sužen je opseg prava i nedostaje, uz ispunjavanje određenih pretpostavki, osiguravanje prava na stambeno zbrinjavanje, prava na poticaje pri zapošljavanju, pravo na dodatno obrazovanje, ostala prava.
Zaključno, organizacije civilnog društva brine činjenica da su neki zastupnici i zastupnice ovog saziva Sabora iznosili uvjerenja da sve žrtve silovanja nemaju ista prava, da su neki zastupnici gorljivo zastupali rješenja kojima bi se neke žene, žrtve silovanja diskriminiralo i kojima bi željeli onemogućiti ostvarivanje prava. Iznošene su teze da žrtve seksualnog nasilja ne mogu ostvariti prava po ovom zakonu ako su počinitelji nasilja pripadnici HV i redarstvenih snaga. Nekritički se spominju imena žrtava u javnim raspravama, bez poštivanja prava osobnosti žrtava i stvara se negativno ozračje u trenutku koji je važan za žrtve, ali i za cijelo hrvatsko društvo.
