Ima više od mjesec dana da su počele turbulencije po medijima u kojima se postavljalo pitanje hoće li ruski predsjednik Vladimir Putin napraviti grešku života i potpisati kontroverzni zakon o zabrani posvajanja ruske djece američkim građanima, točnije, američkim obiteljima.
Taj sporni zakon, koji je uzdrmao rusku javnost, u ruskom parlamentu stupio je na snagu početkom godine, a donesen je kao odgovor na američki “Akt Magnitskog“ kojeg je 6. prosinca 2012. donio američki kongres i potvrdio predsjednik Barack Obama.
“Aktom Magnitskog” je za oko 60 ruskih državljana zabranjen ulazak u SAD, zbog toga što su, po tvrdnjama Washingtona, krivi za smrt odvjetnika Sergeja Magnitskog, koji se bavio slučajevima korupcije a koga su ruske vlasti optužile za utaju poreza te koji je preminuo u ruskom pritvoru 2009. godine jer mu nije pružena adekvatna medicinska pomoć. Novi ruski zakon predviđa i sastavljanje “crne liste” Amerikanaca nepoželjnih u Rusiji, za koje se sumnja da su narušili prava ruskih građana.
I tako se greška njegova života uistinu i dogodila. Putin je zaista potpisao. Možda nesvjestan, ali vjerojatnije svjestan onoga što će uslijediti. Mjesec dana kasnije, nakon potpisanog i izglasanog zakona, u svijetu sve vrvi od natpisa u kojima ga se osuđuje, kako se njegov potez ne vidi nikako drugačije nego političkim potezom, kako je time narušio dobre odnose sa Amerikom itd. Isto tako, u nedjelju, 13. siječnja 2013., u centru Moskve okupilo se desetak tisuća ljudi prosvjedujući natpisima “Marš protiv podlaca“ zbog donošenja “zakona Dime Jakovljeva” koji američkim državljanima zabranjuje usvajanje ruske djece. Okupljeni prosvjednici i prosvjednice uzvikivali su parole protiv politike vlasti i zatražili raspuštanje državne Dume, koja je skoro jednoglasno glasala za donošenje zakona. Nosili su plakate sa natpisima “sramota” a na jednom od plakata pisalo je “Poslanike u dječje domove, a Putina u starački dom“.
{slika}
U jednom od brojnih obrazloženja, Putin je rekao kako ne vidi razloga da ne potpiše zakonski prijedlog koji Amerikancima zabranjuje posvajanje ruske siročadi i najavio da će novim zakonima potaknuti bolju skrb za njih u domovini. Nije mi jasno kako će točno potaknuti tu bolju skrb kada se zna da je u Rusiji više od 650 tisuća siročadi, uključujući djecu koju su napustili roditelji i koja su oduzeta roditeljima zbog neodgovarajuće skrbi. Od tog broja, prema podacima ruskih vlasti, 110 tisuća djece živi u državnim ustanovama. Prema podacima agencije Reuters, broj posvojene djece u ruskim obiteljima vrlo je skroman, u 2011. godini samo 7400, dok su stranci posvojili 3400 djece. Od toga su gotovo tisuću ruskih mališana posvojile američke obitelj, dok su u posljednih 20 godina američke obitelji usvojile čak 60 tisuća ruske siročadi. Kritičari zamjeraju Rusiji da se igra životima djece, ali isto tako, ovo utječe i na stotinjak američkih obitelji koje su upravo sad u procesu posvajanja. Zastupnici djece ističu da je ruski sustav zbrinjavanja siročadi manjkav i da će novi zakon to još pogoršati. A da je tome tako svjedoče i statistički podaci za period od 1991. do 2006. koji kazuju da je u ruskim obiteljima, od ukupno 92 tisuće usvojene djece poginulo 1220, dok je u inozemstvu, od ukupno 158 tisuća usvojene djece iz ruskih sirotišta, život izgubilo njih svega 18. A to zapravo znači da kada rusko dijete usvoji neka ruska obitelj, šanse da će ono preživjeti je 39 puta manja od one koju ima dijete čiji novi roditelji žive u nekoj od zapadnih zemalja. S obzirom da su podaci ovako jasni, i crno na bijelom, otkud Putinu pravo da potencijalno uništi budućnost djece koja nisu tražila da budu u sirotištima? Otkud mu pravo krojiti tuđu sudbinu? Nije toliko Amerika ili bilo koja druga zemlja sama po sebi bolja od Rusije nego je apsolutno ludo uskratiti djeci mogućnost da nađu obitelj, u Americi, Japanu ili bilo gdje drugdje.
{slika}
Ovo je samo statistika i ona nažalost ne odražava u potpunosti svu tragičnost realne situacije. U Rusiji je čest slučaj da se za nestalo dijete uopće ne otvara predmet po kome će se potom voditi istraga o kaznenom djelu. Kraće rečeno, ovakve slučajeve policija nerado zapisuje. Na primjer, kada su 2008. u Nižnjem Tagilu sasvim slučajno pronađena tijela 15 (ili više, čak se ni to ne zna sigurno) djevojčica sustavno ubijanih od strane bande svodnika, jer su ova prethodno ukradena djeca odbijala baviti se prostitucijom, pokazalo se da povodom nestanka ovih djevojčica nije otvoren nijedan predmet.
U Rusiji je svakoga dana 60% štićenika u sirotištima podrvgnuto nasilju i za to nitko ne odgovara. Kada roditelj ubije dijete, to je onda opasan i težak psihološki poremećaj konkretnog čovjeka. Ali kada po sirotištima širom zemlje siluju 60% njihovih štićenika, e to je već karakteristika društva. To je onda vrlo kratak ali istovremeno i veoma iscrpan opis čitavog državnog ustrojstva.
Putina prozivaju što dobrobit djece koristi za politička manevriranja, smanjujući njihove šanse za pronalaženje obitelji. Koliko god se Putin trudio uvjeriti javnost da odluka nije ruski odgovor na tzv. “Akt Magnitskog” i koliko god govorio da je to emocionalna ali adekvatna odluka, jedno je sigurno – djeca pate i to jednostavno nije u redu! Nije u redu da se djeci uskrati prilika za bolju i(li) lakšu budućnost. Odjednom i na prepad. Nije u redu da djeca “plate glavom” zbog političkih igrica i nadrkavanja između dvije zemlje koje ne znaju drugim metodama riješiti svoje probleme. Nije u redu svjesno podržavati statistike za koje se zna da idu ovako: oko 10% djece iz ruskih sirotišta završavaju život samoubojstvom, najmanje njih 40% postaju narkomani i alkoholičari, a ne manje od 60% djece izloženo je konstantnom seksualnom nasilju.
Kao šlag na kraju, u ponedjeljak, 7. siječnja 2013., u ponoćnoj božićnoj propovjedi, poglavar Ruske pravoslavne crkve Kiril pozvao je ruske vjernike da usvajaju djecu. Patrijarh Kiril je rekao da Gospodin govori sljedbenicima da ako žele doći do Kraljevstva božjeg moraju pomagati ljudima u nevolji, ponaprije invalidima, starijima i djeci. “Kao što smo proslavili Božić, želim na sve apelirati: ako možete učiniti ovaj važan korak u životu usmjeren na usvajanje djece i pomaganje siročadi učinite taj korak”, poručio je Kiril, ustvrdivši da u Rusiji ne bi trebalo biti siročadi.
{slika}
A da ljudskoj gluposti nema kraja, potvrđuje nam izjava Vsevolda Čaplina: “Djeca koju su usvojili Amerikanci neće dospjeti u Carstvo Nebesko”. Fascinantno je da su i dan danas ljudi na visokim pozicijama u stanju nešto ovako pomisliti a kamoli izreći naglas. I ne radi se o visokim pozicijama, radi se o tome da bi to trebao biti učen i razuman čovjek, s obzirom da je riječ o najbližem suradniku patrijarha Kirila. To bi trebao biti netko tko opravdava poziciju na kojoj se nalazi, netko tko ulijeva povjerenje, netko tko je glas razuma, netko tko širi milost, oprost i dobro i netko kome mi možemo vjerovati. Na kraju ispada posve suprotno. Ali i to je klasika kada je riječ o crkvi i svemu što ima veze sa crkvom. Jer, eto, nesretna djeca koju su usvojili amerikanci, neće vidjeti Carstvo Nebesko. A ona koja nisu usvojena, sretni li su oni. Oni pogotovo neće ugledati Carstvo Nebesko…ili će ga, po svemu sudeći, ugledati i prije “novopečene američke djece”.
