Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, u sisačkom hotelu Panonija održano je javno predavanje pod nazivom Uloga socijalne skrbi u području suzbijanja obiteljskog nasilja.
Predavanje je sastavni dio projekta Ženske sobe Edukacijom do znanja – suradnjom do promjena koji financijski podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a provodi se u suradnji sa četiri partnerske organizacije: Centar za žene Adela (Sisak), Udruga Brod – Grupa za ženska ljudska prava (Slavonski Brod), Udruga žena Hera (Križevci) i SOS telefon – Grad Rijeka.
Osnovni cilj ovog cilj predavanja bio je razmjena iskustava u suzbijanju nasilja nad ženama te stvaranje neformalne mreže organizacija civilnog društva koje će raditi na lobiranju i zagovaranju za postizanje pozitivnih promjena u području zaštite prava žena žrtava nasilja.
Marijanka Kovačević, predsjednica Centra za žene Adela bila je uvodničarka predavanja, dok je glavna gošća predavanja bila Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika/ca, te Slavko Jerković, predstavnik Policijske uprave Sisačko-moslavačke županije.
U svom uvodnom izlaganju Marijanka Kovačević dala je nekoliko osnovnih informacija o Centru za žene Adela. Adela je osnovana 2003. godine s ciljem ekonomskog osnaživanja žena kao i pružanja pomoći i podrške žrtvama obiteljskog nasilja. Od samog osnutka Adele, otvoreno je savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja, a od veljače 2006. otvoren je SOS telefon za žrtve obiteljskog nasilja, koji radi 24 sata dnevno.
Članice Centra su krajem 2005. godine krenule u akciju potpisivanja peticije za otvaranje prijeko potrebnog skloništa za žene žrtve nasilja. Nakon potpisane peticije podršku su dobile i od lokalnih vlasti, a samo otvaranje skloništa realizirano je 1. srpnja 2008. godine.
Iako se Štefica Karačić osvrnula na cijeli niz aktivnosti koje provode centri za socijalnu skrb, kao i čitavu lepezu korisnika socijalne srkbi, glavna okosnica predavanja bio je upravo segment obiteljskog nasilja.
Prema analizi stručnih radnika, odnosno socijalnih radnika/ca, najveći problem sustava socijalne skrbi jest taj da je sustav centraliziran; 1.521 je stručnih radnika/ca koji/e skrbi/e za oko 400.000 direktnih i indirektnih korisnika/ca.
Karačić naglašava kako je nasilje u obitelji vrlo složen i obiteljski i društveni problem, te da bi čitava zajednica trebala biti uključena u zaštitu žrtava obiteljskog nasilja.
“Kada se dogodi obiteljsko nasilje, obično se kaže da je zakazao sustav ili da je kriv sustav. Međutim, odgovornost je prvenstveno na počinitelju, stoga se trebamo zalagati za promjenu stava i javnog mnijenja prema ovom problemu”, rekla je Karačić.
Socijalni radnik/ca u slučaju obiteljskog nasilja nije samo pružatelj/ica usluga, nego je tu široka lepeza uloga, jer socijalni/e radnici/e mogu biti i savjetnici/e u pružanju pomoći i prijavitelji počinjena nasilja u obitelji, kao i pružatelji usluga.
S druge strane, kod žrtava obiteljskog nasilja, kada prijave nasilje, također dolazi do cijelog spektra promjena načina života: promjene prebivališta ili smještaja, često i promjene liječnika/ce, stomatologa/inje, sudskog procesa, pa čak i promjene škole ako su u pitanju djeca.
Ono što je važno u slučaju prijave obiteljskog nasilja jest slušati žrtvu, davati informacije, ali ne davati savjete, te pomoći žrtvi, jer socijalni/a radnik/ca mora poštovati izbor žrtve, pa čak ako je to i povratak u ‘začarani krug’ obiteljskog nasilja. U slučaju da žrtva odluči ostati u nasilničkom odnosu rade se planovi sigurnosti.
S druge strane, socijalni radnik/ca radi i s nasilnikom. Cilj rada jest suočiti nasilnika s njegovim ponašanjem, te mu dati do znanja da je nasilje neprihvatljivo i da mora odmah zaustaviti takvo ponašanje. Naravno, s nasilnicima rade i posebno obučeni socijalni radnici/ce po psiho-socijalnom tretmanu.
U svom izlaganju Karačić je istaknula i to da ne postoji rodno uvjetovano nasilje, ali da je svakako daleko veći broj muškaraca nasilnika nego žena. U omjeru bi to bilo oko 80 naprema 20 posto, odnosno čak i ovih 20 posto nasilja koje su počinile žene jest bila (uglavnom) reakcija na nasilničko ponašanje muškaraca.
Na samom kraju izlaganja Karačić je istaknula problem statističkih podataka. Nemoguće je doći do sveobuhvatnih podataka, jer u Hrvatskoj još uvijek ne postoje objedinjeni podaci.
Slavko Jerković iz Policijske uprave SMŽ istaknuo je važan podatak, a to je da se broj prijava o obiteljskom nasilju na području Sisačko-moslavačke županije iz godine u godinu smanjuje. Za prvih osam mjeseci ove godine zabilježeno je 505 dojava. Broj počinitelja, kako kaznenih djela, tako i nasilničkog ponašanja u obitelji je također u blagom padu, ali gotovo sva počinjenja obiteljskog nasilja vezana su uz alkohol.
S druge strane, veliki je pritisak javnosti na socijalne radnike/ce. Ponekad se traže podaci koji su tajni, a cilj je, prije svega, zaštiti djecu.
No, praksa se može i treba mijenjati, a to se prije svega odnosi na edukaciju, školovanje, preventivne programe (za koje često nema novaca), jer samo će sveobuhvatni programi dovesti do promijene u ponašanju.
Što nam znači imati i dobre zakone ako se ne mogu provesti u praksi, jer sustav nema novaca i ne prepoznaje potrebe društva?
