U suradnji s Centrom znanja Kuće ljudskih prava i GOOD inicijativom, održan je okrugli stol ‘Uloga sveučilišta u afirmaciji građanskog odgoja i obrazovanja’ o potrebama oblikovanja proaktivne uloge sveučilišta i njezinoj važnosti u afirmaciji sadržaja vezanih za ljudska prava i demokratsko građanstvo. O razvojnom pogledu na građansko obrazovanje na visokoškolskoj razini- civilne misije Sveučilišta, govorili su Marko Kovačić (IDIZ i GOOD Inicijativa), Bojana Ćulum (Filozofski fakultet u Rijeci), te moderatorica Emina Bužinkić (Centar za mirovne studije). Drugi dio bio je fokusiran na temu doprinosa akademske zajednice u usavršavanju nastavnika o čemu je više govorila Vedrana Spajić Vrkaš, iz istraživačko-obrazovnog centra za ljudska prava i demokratsko građanstvo FFZG-a, te moderatorica Lovorka Bačić iz Centra za mirovne studije.
Ideja okruglog stola je razgovor o nekoliko različitih polja interesira vezanih za integracije sadržaja i metodike na visokim učilištima, ispitivanje prostora za suradnju sa zajednicom i mogućnost suradnje između sveučilišta, te kakav doprinos akademska zajednica može dati obrazovanju nastavnika. 2009. godine osnovan je vladin nacionalni odbor za ljudska prava i demokratsko građanstvo koje je sebi primarno u fokus stavio podršku sveučilištima u integraciju obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Toj su se ideji pridružili i rektorati sveučilišta koji su dali podršku za osnivanje sveučilišnih centara za ljudska prava, no od tada je prošlo puno vremena i nacionalni odbor je prestao sa svojim radom i nije došlo do strukturiranije suradnje i pomaka na tom polju.
U prvom dijelu okruglog stola riječ su imali Marko Kovačić i Bojana Ćulum koji su angažirani u akademskoj zajednici, i time mogu iz svoje perspektive govoriti o važnosti civilne misije sveučilišta, odnosno povezivanje sveučilišta sa zajednicom. Sama ideja građanskog odgoja i obrazovanja je da njegove vrijednosti, principi i određeni sadržaji zažive u zajednici i da se potakne tzv. aktivno građanstvo o kojem se može problematizirati što to znači.
Marko Kovačič je govorio o tome zašto sveučilišta nisu toliko angažirana, odnosno što bi trebali napraviti da bi se to promijenilo ponajviše kroz nuđenje raznih modela ili pristupa kako sveučilišta mogu razviti građanski odgoj i obrazovanje. Fokusirao se na problematiku iz vlastite perspektive podjelom visokog obrazovanja na dva osnovna dijela: visoko obrazovanje u kojem je fokus obrazovanje i odnos između studenata i institucije, te pojam sveučilišta kao prostora.
U našem društveno-obrazovnom krugu koje baštini austrougarski način obrazovanja, sveučilišta se uglavnom fokusiraju na stjecanje znanja. Zaboravlja se na ostale dvije funkcionalne dimenzije i kompetencije: vještinu i stavove, što je neizmjerno važno za građanski odgoj i obrazovanje. Sveučilište kao prostor je i prostor sukreiranja tih znanja, vještina i stavova, a samo jednostrano nuđenje tih kompetencija nije nešto što suvremena pedagogija visokog obrazovanja potiče. Učenici/e i studenti/ce su ti koji bi trebali na neki način sukreirati cijeli taj proces, što je opet komplementarno s cijelom idejom građanskoga odgoja i obrazovanja za koji se zalaže GOOD inicijativa: stavlja učenike/ce, odnosno mladu osobu u središte svega toga.
“Kada govorimo o građanskom odgoju i obrazovanju, pretpostavljam da većina već zna da se on sastoji od znanja, vještine i stava. Sve te tri funkcionalne dimenzije tvore kompetencije koje bi trebale biti podloga za razumijevanje života, za život i funkcioniranje zajednice u kojoj jesmo. Sve je to jako bitno jer su upravo sveučilišta mjesta gdje se te kompetencije (znanje, vještine i stavovi) trebaju razvijati. Građanski odgoj i obrazovanje u nekom svom cilju imaju i društveno političku participaciju, i zato je sveučilište važno jer ih ono upravo za to priprema. Ima za cilj i kritičko promišljanje o svijetu oko sebe, a to je isto ono što možemo reći da je i cilj sveučilišta” , rekao je Marko Kovačić.
Bojana Ćulum je govorila o civilnoj misiji sveučilišta koja je dosta zanemarena u Hrvatskoj. Sve koji se bave takvim pitanjem, zanima koja je uloga, svrha visokog obrazovanja u 21. stoljeću i kakvo visoko obrazovanje mi želimo i trebamo da bi naša sveučilišta mogla biti svojevrstan generator ovoga društva i promjena. Dok paralelno ojačava trend integracije neoliberalne tendencije osobito u visokom obrazovanju, paralelno raste i otpor. U akademskoj zajednici postoji puno inicijativa koje upozoravaju na to, također istraživača/ica, autora/ica, kritičara/ki visokog obrazovanja koji skreću pozornost na cijeli jedan paralelni svijet koji postoji u akademskoj zajednici i kroz koji djelatnici/e akademske zajednice otvoreno izražavaju brigu u smjeru u kojem svi skupa idemo i što se sve događa.Ćulum je izdvojila jednu od jako važnih deklaracija, Unescovu svjetsku deklaraciju o visokom obrazovanju za 21. stoljeće koja je nažalost prošla dosta nezapaženo u Hrvatskoj. Radi se o deklaraciji o kojoj u trenutku u kojem je radila istraživanje i intervjue s rektorima, nitko od rektora nije bio upoznat, nije čuo za nju, niti znao da postoji.
“I ova deklaracija i uopće koncept civilne misije počiva na diskursu društvene, odnosno javne odgovornosti sveučilišta. Na sveučilište se gleda kao na društvenu instituciju koja ima vrlo značajan utjecaj na političke, ekonomske i društvene procese i promjene u društvu. Mislili to mi ili ne, pratili mi to kako se to događa ili ne. Čak i ako nismo direktno involvirani i pazimo što radimo, time itekako utječemo na sve ove procese. I upravo zbog toga se ta javna odgovornost sveučilišta proširuje na sve dimenzije lokalne zajednice i društva uopće. I u ovom kontekstu civilne misije od sveučilišta se očekuje snažnija integracija u lokalnu zajednicu, a istraživanja već dugi niz godina pokazuju da su zajednice u kojima postoji sveučilište razvijenije”, zaključila je Bojana Ćulum.
Zbog nemogućnosti dolaska profesora Renata Matića s Hrvatskih studija, Emina Bužinkić je prisutnima pročitala pismo putem kojeg je izrazio svoje mišljenje o važnosti građanskog odgoja.
“Kada je riječ o potrebi za građanskim odgojem u sveučilištu i drugim visokoškolskim programima moguće je prepoznati barem dvije vrste novih izazova i novih mogućnosti. Može se govoriti o postojanju potrebe za direktnim poučavanjem građanskog odgoja, te poučavanjem za poučavanje drugih. Ne postojanje sistematskog pristupa odgoju za usvajanje demokratskih i građanskih vrijednosti na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini ostavlja neispunjeni prostor razumijevanja i vrednovanja osobne građanske odgovornosti za kvalitetu življenja u političkoj, ali i svakoj drugoj zajednici u kojoj je mlada osoba uključena. To je na sveučilišnoj razini obrazovanja vidljivo u nedostatku interesa za niz aktivnosti osobito za konačan uspjeh na ispitu. Sudjelovanje u diskusijama, kreiranje vlastitih stavova, a posebno razvoj kritičkog mišljenja često se doživljavaju kao nepotreban misaoni napor i gnjavaža od strane nastavnika kao da je teško izvesti najjednostavniji mogući zaključak: ako ja odbijam misliti svojom glavom, tada će to činiti netko drugi. A konačan rezultat mi neće biti prihvatljiv i neću biti niti sposoban shvatiti da sam zbog misaone neaktivnosti postao objekt nečije manipulacije. To je već dovoljan razlog da se neki oblici građanskog odgoja uvedu za sve upisane polaznice i polaznike na prvoj godini studija. Što se tiče specijaliziranih programa za poučavanje građanskog odgoja, za sada vidljive mjere nezainteresiranosti za aktivnom participacijom u demokratskom odlučivanju, ali i nizu drugih oblika aktivnosti za zajedničko dobro, dovoljan su razlog da se obrati i nezainteresiranost mladih ljudi više ne prepušta slučaju ili dobroj volji, ili pak neplaćenom radnom vremenu brojnih entuzijasta. Uvođenjem sveučilišnih programa o tome kako podučavati građanski odgoj, te kako da on postane sistematski promicana vrlina, takvi bi napori napokon bili prepoznati kao studentski uzori i golemi društveni kapital koji bi vremenom postao poželjna praksa na većem sudionica i sudionika u odgojno-obrazovnom procesu.”
{slika}
Njegovo pismo nas je uvelo u drugi dio okruglog stola i temu doprinosa akademske zajednice u usavršavanju nastavnika, odnosno načinu na koji se na određenim fakultetima nešto može promijeniti i doraditi kako bi građanski odgoj zaista mogao zaživjeti u školama, i kako bi trenutni i budući nastavnici/e trebali usavršiti u tom području i kroz njih doprinijeti razvoju naših škola u budućnosti. O toj temi je govorila profesorica Vedrana Spajić Vrkaš, kreatorica kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koji nažalost nije saživio, iako se radilo o jednom od naprednijih programa u Europe i velikom doprinosu u obrazovnom sustavu.
“Taj sveučilišni kurikulum za ljudska prava i demokratsko građanstvo u jednom trenutku se pojavio kao nasušna potreba jer je Hrvatska mogla i imala namjeru uvesti takvo obrazovanje. Postoji onaj nacionalni program obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo koji je izrađen od strane izvan ministarskih i agencijskih snag, ali nažalost u kontekstu i vjerojatno pod prisilom UN-ova desetljeća obrazovanja za ljudska prava u sklopu kojega se Hrvatska vlada obvezala da će napraviti nacionalni program, uvesti, pratiti i evaluirati, te razviti nastavne materijale i resurse za učenike/ce, no na kraju se ništa nije dogodilo. Naš je stav bio da treba početi s obrazovanjem nastavnika, fakultetskim obrazovanjem, a onda paralelno razrađivati programe i modele za stručno usavršavanje nastavnika/ca ako hoćemo kvalitetnu provedbu u školama”, objasnila je Vedrana Spajić Vrkaš.
Nakon višesatnog izlaganja i razgovora, rezimirani su prijedlozi suradnja, preporuka i predložene ideje koje uključuju pojedinačne primjere suradnje i prakse, nuđenje izbornih predmeta na razini sveučilišta, razvoj modela koji uključuje i konkretnu edukaciju i praćenje obrazovnog procesa usavršavanja, isticanje civilne misije sveučilišta, vrednovanje svih napora i truda, te kako sav taj trud integrirati u rad sveučilišnih profesora i profesorica.
