Može li mizoginistička zemlja imati predsjednicu? Brazil dokazuje da je odgovor potvrdan. U više od tri godine, koliko državom predsjeda Dilma Rousseff, nije se puno toga promijenilo za brazilske žene. Na feminizam se još uvijek često gleda kao na smiješni ekstremizam. Mizoginija se racionalizira ili ironizira, a silovanje se trivijalizira, ili se pak za njega ispričava.
Prije nekoliko godina, poznati brazilski komičar, našalio se s ružnoćom žrtava silovanja kada je vidio prosvjede na ulicama. “Zašto se žališ?”, upitao je. “Ljudi koji su to učinili ne zaslužuju biti u zatvoru, nego zagrljaj.”
Neki su tvrdili da je to samo šala, ali je jasno pokazala što Brazilci misle o toj temi: Hajde, muškarci i žene su sada jednaki; nema potrebe za takav metež.
Samo to je još uvijek vrlo daleko od istine. Prema nedavnom istraživanju Instituta za primijenjena ekonomska istraživanja, 26 posto Brazilaca se slaže da žene koje nose odjeću koja previše otkriva zaslužuju da budu napadnute. U istoj anketi, 59 posto je izjavilo kako misli da bi bilo manje silovanja ako žena zna kako se ponašati.
Svake godine, u Brazilu se odvija hiper-seksualizirani turistički karneval, koji pokazuje ženska tijela kao nacionalnu privlačnost. Web stranica pod nazivom G1 je nedavno ‘počastila’ svoje čitatelje kvizom: “Čija je ovo dojka?” Bilo je izbliza golih grudi ili onih polugolih slikanih iz povorke i čitatelji su trebali pogoditi kojoj poznatoj osobi pripadaju.
Naš je narod opsjednut ljepotom i vitkošću à la Gisele Bundchen. Brazil je drugi (iza SAD-a) po broju zahvata estetske kirurgije, s 1,5 milijuna operacija godišnje. Ako ste postali malo deblji, Brazilci će to komentirati; a vi ćete se osjećati loše zbog svog izgleda i početi se skrivati u sjeni oko bazena, kao sramežljivi nilski konj.
U posljednje vrijeme došlo je do eksplozije fitness blogera čiji poslovi su – u teoriji – da daju savjete o zdravlju. No, oni se zapravo često oglašavaju nudeći proizvode za mršavljenje, poput onih koji sagorijevaju masnoću i/ili koji služe kao dodatak prehrani. Njihove web stranice nam govore da je ravan trbuh ključ za sreću.
No, taj pritisak je uglavnom usmjerena na žene, dok muškarci imaju mnogo manje kritika na svoj izgled. Također njihove plaće su veće od plaća žena; ja zarađujem 35 do 50 posto manje od mojih muških kolega, iako ne možemo sa sigurnošću reći da je to pitanje ravnopravnosti. Možda je to samo nedostatak talenta.
Iako se svake godine održava poznati karneval koji se promovira i u turistički svrhe, te velika pažnja javnosti posvećuje obliku trbuha i grudi u Brazilu, a brazilske se ljepotice iskorištava u turističke svrhe i objektivizira žene na bilo koji način, Brazil je vrlo licemjerno kritizirao druge zato što su željeli promovirati Brazil kao destinaciju za seks turizam. Na primjer, nedavno je brazilska Turistička zajednica zamolila Adidas da prestanu prodavati majice zbog svojih seksualnih konotacija. Jedna od njih imala je poruku “I Heart Brazil”, gdje je srce bilo na stražnjici žene koja nosi tange. Druga majica prikazivala je djevojku u bikiniju sa sloganom “Lookin’ for Score”. Nakon toga, iz Adidasa su rekli kako majice neće više prodavati.{slika}
Ako pogledamo unazad, u 2002. godinu, Turistička zajednica prigovorila je kada su Simpsoni ismijavali Brazil prikazujući brazilsku TV emisiju za djecu, u kojoj polugola žena radi seksi poteze. Prije nekoliko tjedana, Simpsoni su emitirali još jednu epizodu o Brazilu na Svjetskom prvenstvu; epizoda je pokazivala puno gangstera, korumpiranih dužnosnika i, opet, polugole voditeljice dječjih emisija. Do sada nije bilo službene izjave, ali ne bih se iznenadila da ih bude.
No, sve je to nebitno u usporedbi s pitanjima koje zahtijevaju puno više zabrinutosti. Na glavnim turističkim destinacijama kao što su Rio de Janeiro i Salvador, seksualno iskorištavanje, trgovina ženama i dječja prostitucija su veliki problemi. Prema UNICEF-u, postoji 250.000 djece prisiljene na prostituciju u Brazilu.
Žene se bore svakodnevno protiv seksualnog zlostavljanja, nasilja u obitelji i emocionalnog zlostavljanja. Ovdje u São Paulu, prema Ujedinjenim narodima, jedna žena je napadnuta svakih 15 sekundi. Nedavno smo vidjeli slučaj seksualnog zlostavljanja u podzemnoj željeznici; feminističke skupine su nakon toga savjetovale žene kako da se brane.
Nadalje, prema izvješću vlade iz 2011. utvrđeno je da je 43 posto svih žena pretrpjelo neku vrstu nasilja u svojim domovima. Mnoge žrtve, čak i one s visokim obrazovanjem, boje se prijaviti zlostavljanje.
Prije više od sedam godina, vlada je donijela zakon o povećanju kazne za obiteljsko nasilje nad ženama. Od tada, “Maria da Pehna zakon” – nazvan po ženi čiji je muž pucao u nju, nakon čega je ostala paraplegična, a zatim ju pokušao ubiti strujom nakon što se vratila iz bolnice, i još uvijek je na slobodi – ima pozitivne rezultate. No, čeka nas još puno posla.
Ovdje, kao i u drugim dijelovima svijeta, žene su s grčem u želucu kada trebaju hodati same noću, i kada pored njih prolazi skupina muškaraca koja odjednom prestaje pričati. Ali, to nije ništa kao što je strah od vlastitog muža. To su oni trenuci za koje gospođa Rousseff nije učinila ništa da nam bude bolje.
Prevela i prilagodila Karmela Gajdek
