Vijesti

30.11.2009. 16:37:29 - Maja Hrgović (Novi list)

Seksizam postojan kano klisurina

Your browser may not support display of this image. Drugarice i drugovi skloni tome da na jugoslavenski "socijalizam s prijateljskim licem" gledaju kroz nostalgijom zamućene ružičaste naočale - kao oni vremešni jugo-utopisti što ih je u tugaljivo smiješnom dokumentarcu "Sretna zemlja" redatelj Goran Dević pratio na izlet u Kumrovec na obilježavanje Dana mladosti - vjerojatno bi u izložbi "Gender Check" u bečkom MUMOK-u pronašli izobilje argumenata da dokažu kako je "onda" bilo bolje nego "sad", barem što se društvenog položaja žena tiče. I ne bi bili posve u krivu. 


    Od kojih 400 radova (slika, skulptura, instalacija, videa, fotografija, plakata...) koji tvore ovu mega izložbu otvorenu sredinom mjeseca u bečkom Muzeju moderne umjetnosti s podnaslovom "Ženskost i muškost u istočnoeuropskoj umjetnosti", dio njih se udarnički gorljivo upire da razmrska stereotipove o ženi kao slabašnom, krhkom biću i da je prikaže u svjetlu egalitarnog socijalističkog ideala - kao punopravnu partnericu u velikom poslu izgradnje novog društva jednakih. Na platnima impozantnih dimenzija iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća blistaju pobjedonosni osmijesi proleterki koje žbukaju fasade, postavljaju grede, zajedno s muškim kolegama uzimaju predah od napornih zidarskih poslova. Za kustosicu izložbe, Bojanu Pejić, ponosno ispršena žena na traktoru, heroina socijalističkog rada, rječita je metafora težnje bivšeg sistema da u ostvarenje svoga cilja upregne i žene. Pa makar to značilo i njihovu (nominalnu) emancipaciju. 


   

Kroz pukotinu "gvozdene zavese" 

 
Ako bi na temelju tog prvog, kronološki najranijeg dijela izložbe (Socialist Iconosphere) prosuđivali o vladavini srpa i čekića u 24 zemlje, oni s ružičastim naočalama zaključili bi kako je, eto!, ljudsko dostojanstvo žena onomad bilo čuvano, štoviše, slavljeno, i da se, uostalom, onomad nije tako rapidno popunjavala nacionalna antologija seksizma, i da je nisu, kao ovih dana, punili političari iz državnog vrha svojim bujnim seksističkim i mizoginim ispadima - poput onoga o ženama stvorenima za madrace, a ne mudrace, ili onim poput slavnog vapaja Vice Vukojevića "manje pričaj, više rađaj". (Izgledi su da će se, kad netko jednom i ukoriči tu antologiju, ona obimom moći uspoređivati s katalogom "Gender Checka"). 


    Međutim, stvari kao i obično nisu tako jednoznačne. Ako se zaviri iza kulisa službene real-socijalističke umjetnosti - a ova je izložba značajna po tome što baš to omogućava - kroz pukotinu "gvozdene zavese" odjednom prokulja svijet paralelne, neslužbene umjetnosti, razorne u svojoj gorčini, cinizmu, grotesknom odmaku od partijske propagande koja je ustvari sakrivala tisuće stvarnih ženskih privatnih tragedija. S jedne strane, platno "Pralje" Kvete Valove (Češka, 1958.) koje prikazuje kako i muškarac i žena vješaju oprane bijele plahte na razvučenu užad, pravovjerno priziva zajedništvo spolova i u obavljanju kućanskih poslova. (Doduše, muškarac je taj koji samo dodaje rublje, on sudjeluje u tom poslu tek kao pomagač.) S druge strane, umjetnik iz DDR-a u radu "Zidovi" iz šezdesetih oslikava vrlo uznemirujuć prizor nasilja muškarca nad ženom - muškarac je gol, malo podsjeća na Hitlera, dok čupa kosu prestravljenoj ženi, lice mu je izobličeno od bijesa - otkrivajući duboku nejednakost i ugnjetavanje žena u privatnoj sferi. 


    - Plakala sam kad sam prvi put stala pred ovo platno. Znakovito je to što je autor odlučio ovaj prizor naslikati na tako golemom platnu, i znakovito je što ga je nazvao "Zidovi". Obiteljsko nasilje je u socijalizmu uvijek ostajalo u četiri zida, premlaćivanje žena bila je privatna stvar, zato emancipacija i nije mogla daleko odmaći, kaže Bojana Pejić. 


   

Hrvatsku obradila Ivana Bago

 
Kustosici s beogradskom i berlinskom adresom postavljanje ove izložbe o rodnim pitanjima bilo je olakšano iskustvom projekta "After the Wall" kojim je Muzej moderne umjetnosti u Stockholmu 1999. godine obilježio prvu dekadu rušenja Zida. Pejić je i tada kao kustosica ponudila zapadnoj publici pregled najboljega od moderne umjetnosti nastale u dvadeset istočnoeuropskih zemalja. Sasvim je slučajno ispalo da je zaklada Erste od nekoliko ponuđenih odabrala njezin projekt, "Gender Check", da u suradnji s MUMOK-om obilježi novi jubilej pada Zida, priskrbivši joj tako epitet "obljetničarske kustosice". Ambiciozan posao prikupljanja građe delegirala je suradnicima u 24 zemlje, koji su ona temeljito prorešetali svoje nacionalne umjetnosti, kao i teoriju koja ih je pratila, te isporučili "the best of" u razdoblju od šezdesetih naovamo. Rezultat: na četiri razine muzeja izloženo je oko 400 radova koje potpisuje više od 200 umjetnika. Žene brojčano dominiraju dvotrećinskim udjelom. Kad je na konferenciji za novinare netko iznervirano primijetio kako je izložba preobimna, megalomanska, Bojana Pejić je jednako iznervirana, onim svojim tvrdim beograđanskim engleskim odgovorila "Pa ja se ne bojim umjetnosti!" 


    Ugrubo, izložba se hvata u koštac s dvama povijesno-umjetničkim razdobljima. Kad je riječ o socijalističkom periodu, ona probire radove koji se bave rodnim/spolnim odnosima. Kad su pak posrijedi djela iz vremenski nam bliža dva desetljeća, ova nakon pada "gvozdene zavese", kustoski je posao probiranja znatno olakšan činjenicom da više i nema umjetničke scene koja se uspijeva oglušiti na rodna pitanja. 


    Hrvatsku je obradila kustosica Ivana Bago, koja inače stoji iza niza zanimljivih umjetničkih projekata u organizaciji biroa suvremene umjetničke prakse "Kontejnera" - poput festivala Touch me, Ekstravagantna tijela ili Device art. U Beč je dovela trinaestero domaćih - Igora Grubića, Vlastu Delimar, Dalibora Martinisa, Tomislava Gotovca, Vladu Marteka, Miu Vesovića, Kseniju Kantoci, Slavena Tolja, Veru Fischer, Željka Jermana, Stjepana Lahovskog, Svena Stilinovića i, dakako, Sanju Iveković za koju su austrijski kolege novinari već na otvorenju pokazali najveće zanimanje, proglasivši je vjerojatno najintrigantnijom umjetnicom na ovoj izložbi. Dijelim njihov stav: od fotografijama zabilježenog performansa "Triangl" kojim je javnim masturbiranjem (odnosno, simuliranjem masturbiranja na svome balkonu u Savskoj ulici) profanizirala gotovo religiozni ushit građana prilikom dolaska Druga Tita u Zagreb i zaradila smiješnu opomenu čuvara reda i ćudoređa, pa do zaista dirljivog ciklusa plakata "Gen XX" kojim slavi junakinje, od Nade Dimić preko sestara Baković do svoje majke, na kojima je režim trenirao strogoću - a to je eufemizam za mučenja i ubojstva - Sanja Iveković je u ovom visokom društvu važnih europskih umjetnika pokazala koliko je ustvari moćna, autentična i, najvažnije, mnogoslojna, njezina umjetnost. Pored njezinih radova, radovi većine drugih sudionika ove male hrvatske umjetničke reprezentacije doimaju se kao bljedunjave, prvoloptaške i jeftine provokacije. 


   

Tražim muža s pasošem EU

 
Iako, naravno, "Gender Check" ne nudi valorizaciju rada umjetnika, nego tek želi ponuditi nepristran pregled jednoga segmenta nacionalnih umjetnosti u Istočnoj Europi, neke se ocjene same nameću. Na primjer, rad bosanskohercegovačkog autora Jusufa Hadžifejzovića "Rad oslobađa", koji se sastoji od niza radničkih kabanica odloženih na vješalice; poznati rad Šejle Kamerić, autoportret sa stravičnim natpisom što ga je na zidu barake u Srebrenici zabilježio nepoznati nizozemski vojnik; ili projekt "Tražim muža s pasošem Europske unije" kojim je odvažna beogradska umjetnica Tanja Ostojić svojim primjerom iskušavala granice migrantskog očaja žena s Balkana, dobri su razlozi da netko potegne do Beča. S druge pak strane, performans u kojemu mladi Tomislav Gotovac u šumi prelistava časopis Elle, ili kolaž s nazivom "Jebite me" s kojega se kezi gola i raskrečena Vlasta Delimar, doimaju se kao nemušti ispadi redikula i ništa više od toga. 


    Austrijski su se novinari čudili što je baš izložbom o rodnim/spolnim pitanjima u umjetnosti bivših socijalističkih zemalja - od Litve do Albanije, od Rumunjske do Ukrajine - obilježen pad Berlinskog zida. Pejić vidi jasnu vezu. 
    - Promjene koje je taj događaj izazvao bile su, moramo to priznati, mnogo dublje na "crvenom istoku": prijelaz na demokraciju, tranzicija ekonomije, uvođenje neo-liberalizma, "otkrivanje" religije, etabliranje nacionalističkih ideologija i tradicionalnih vrijednosti... A umjetnost koja je počela bujati nakon 1989., u svim je ovim zemljama snažno obilježena feminističkom i queer kritikom, kritikom patrijarhata, heteronormativnosti, homofobije, kaže Bojana Pejić. 


   

Felatio goblen

 
Susjedi nas šišaju duhovitošću. Jelena Radić iz Srbije predstavila se uvrnutim vilerovim goblenom: ručno je izvezla popularni motiv iz porno-kulture, lik sladostrašću izluđenog muškarca koji se izvija dok mu djevojka radi felatio. Kao na kakvom bakinom goblenu s pastoralnim motivom, prevladavaju boje jeseni, a okvir je onaj drveni, kičasti, sa zlatnim premazom. Bujnu ironiju rada najbolje su pohvatali, naravno, posjetitelji iz bivše Jugoslavije, u čiju je povijest "viler" upisan kao metafora tople, ognjištarske ženske tradicije. 


    Onako kako su ratovi u Jugoslaviji potaknuli proces re-maskulinizacije svih država u ratnom sukobu u Jugoslaviji, tako je u umjetnosti prokuljala kritika novog demokratskog, a ustvari konzervativnog i duboko homofobnog društva, kakvo je bilo i ono socijalističko. Puno je radova koji se eksplicitno obračunavaju s homofobijom i heteronormativnošću; neki to rade na duhovit način, poput Veronike Bromove (queer slika "Girls too", Češka, 1994.), neki su još u sedamdesetima bili otvoreno queer, poput genijalnog Lukasza Korolkiewicza ("Love", 1977.) 


    Ručnim radom bavile su se na jednom radu iz Slovačke nezaposlene žene - isheklale su veliki stolnjak s grafikonom koji prikazuje drastičan pad nezaposlenosti u toj zemlji. Zanimljivo je vidjeti kako je umjetnost popratila krizu u tradicionalno ženskim zanimanjima - prije svega tekstilnoj industriji. Dok na platnu moldavske umjetnice Ane Baranovici iz 1974., žene za velikim tvorničkim tkalačkim strojevima izgledaju čilo i, onako, omladinski zadovoljno, ciklus fotografija s portretima žena u tvornici tekstila što ih je Helga Paris 1984. napravila u DDR-u lišene su iluzija, pogled im je umoran i ogorčen, ili samo prazan. U devedesetima, pak, ta je industrija prva na udaru pa velik broj žena silom prilika napušta dvostruki život zaposlene majke (koji tako simpatično naivno ilustrira Fritz Skade velikim uljem na platnu "Mutti kommt heim / Mummy comes home" iz 1964.) i postaju samo - majke. 
   

 

Više rađaj, manje pričaj

 
Majčinstvo je jedna od najplodnijih tema na "Gender Checku". Kronološki se može pratiti kako je sistem programiran da iskorištava rodilje za svoje svrhe i kako je to iskorištavanje imanentno svim sistemima, pa bili oni i sasvim oprečni. Možda je i najmorbidniji odnos društva prema majkama razvijen u Hrvatskoj u Domovinskom ratu i nakon njega. Ivana Bago kaže kako je u to vrijeme žena bila doživljavana kao Penelopa, vjerna i pasivna, u iščekivanju ratnika, kako bi mogla majčinski odnjegovati ranjenu zemlju. Tu je negdje i korijen onom zazivu vrlog sabornika "više rađaj, manje pričaj", zazivu koji kolege iz regije dobro znaju i po njemu prosuđuju koliko je Hrvatska odmakla u ljudskim pravima. Majčinstvom se bave i muški autori, primjerice Ion Grigorescu iz Rumunjske koji u upečatljivom, krvavom i znojnom performansu "Porod" simulira kako rađa. 


    Kad smo već kod tjelesnih izlučevina, još je jedan rad nemoguće preskočiti. Na slici "Žena" litvanskog umjetnika Arvydasa Šaltenisa iz 1972. godine, žena u plavoj kecelji zatvorenih očiju kleči pred zahodskom školjkom i bljuje mlaz žućkastosmeđe tekućine. I to je sve: žena, školjka, bljuvotina. Da su hrabriji, organizatori izložbe bi ovo ulje na platnu stavili na promo materijale umjesto Rusa Aleksanda Mišimova preodjevenog u Marilyn Monroe; jer ona je najiskreniji odgovor na stvarno potlačivanje žena u socijalizmu, koje se, da stvar bude perfidnija, odvijalo ispod radara propagirane politike. Ali, tko će slušat' tuđu muku? Merlinka ipak djeluje primamljivije, ona je zadovoljna žena, zavodnica koja uživa u svojim oblinama... na koncu, ona je (bila) i naš istočnoeuropski ideal ljepote. 


    Slučajno se poklopilo da je Aleksandar Mamišev, lice s plakata koji po cijelom Beču reklamiraju izložbu, na dan otvorenja slavio četrdeseti rođendan. Taj nam je simpatični umjetnik iz Petrograda ispričao kako je u lik Marilyn "ušao" u vojsci, u kojoj mu je bilo nepodnošljivo i koju je pošto-poto htio eskivirati. 
    - Počeo sam se oblačiti u Marilyn, volio sam je još otad sam bilo mali dječak, komandir u vojsci bio je šokiran, zaplijenio mi je fotografije na kojima imitiram njene zavodničke poze i poslao me na psihijatriju. To mi je skratilo vojni rok za šest mjeseci. Zahvaljujući mojoj Marilyn, šali se Mamišev, koji je uzeo i prezime Monroe te s tim novim identitetom živio dvadeset godina. 
    Ponekad bi se samo prebacio u lik Hitlera, doduše. 
    - To je logično; Marilyn je bijeli lik, kao anđeo. Sušta dobrota. Hitler je brrrr, zao, crn, demon. Oni su dvije krajnosti, crni i bijeli, a između tih dviju krajnosti je cijeli svijet. Ja sam samo opipavao granice, uvijek sam opipavao granice, tome služi umjetnost, odgovara prpošni Rus.

Tagovi: gender check, istočna europa, komunizam, kultura, maja hrgović, seksizam, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM