U fokusu

Socijalizam pripada muzejima

Bez obzira na sve loše što se događalo kod nas u socijalizmu ne bismo se trebali bojati javno pričati o tome razdoblju, postavljati izložbe i pisati knjige – zaključna je misao sudionika/ce tribine održane u Zagrebu, 19. siječnja, 2012., na temu Zašto se bojimo socijalizma? Naime, ovo je prvi put da se u ovih dvadeset godina od uspostave hrvatske države o socijalizmu pričalo na ovaj način, na javnoj tribini.

Socijalizam pripada muzejima

Bez obzira na sve loše što se događalo kod nas u socijalizmu ne bismo se trebali bojati javno pričati o tome razdoblju, postavljati izložbe i pisati knjige – zaključna je misao sudionika/ce tribine održane u Zagrebu, 19. siječnja, 2012., na temu Zašto se bojimo socijalizma?

 

Naime, ovo je prvi put da se u ovih dvadeset godina od uspostave hrvatske države o socijalizmu pričalo na ovaj način, na javnoj tribini.

 

Činjenicom da još nismo provarili svoje prošlosti, Pavelićevu i partizansko-socijalističku – a što je moguće jedino istinom, kao i naglašavanjem važnosti platformi za javnu raspravu, predstavljena je tema od strane sudionika/ce tribine Darka Polšeka sa Odsjeka za antropologiju FF-a, Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest FF-a i Nevene Škrbić Alempijević sa Odsjeka za etnologiju i kulturalnu antropologiju FF-a.

 

Povijesni revizionizam socijalizma kod nas je, u odnosu na fašizam, prilično prihvatljiv. Naime, skup na temu Tko se još boji fašizma vjerojatno se ne bi mogao održati, makar ne pod tim nazivom, ili bi ljudi protestirali protiv toga. Ovakav nesimetričan odnos prema ta dva totalitarna sistema vjerojatno uzrokuje činjenica da u Jugoslaviji iskustva socijalizma nisu bila toliko strašna, generalno gledano.

 

Kod nas se, kako je počeo rat, nije imalo puno smisla suočiti sa socijalističkom prošlosti tim više što se u ime tvz. pomirenja iz redova tadašnje vladajuće garniture isticalo kako Hrvatska, uključujući i Pavelićevu NDH kao i tekovine komunističke vladavine iza rata, vuče višestoljetne težnje za samostalnošću. To je onda i bilo razumljivo.

 

Međutim, zašto se i danas ima potreba naglasiti samo negativno o socijalizmu. Naime, u socijalističkom razdoblju Hrvatska je izašla iz zaostalosti, pretvorila se u srednje razvijenu, industrijsku državu, razvila gradove, sveučilišta, sportske klubove, prvi puta u povijesti imala lidere koji su bili važni i izvan europskog kontinenta.

 

Ipak, u smislu žrtava, na socijalizam se ne može gledati pozitivno. Tome najbolje svjedoči podatak da se u razdoblju od nekih pedesetak godina procjenjuje 100 milijuna žrtava socijalizma u svijetu, kako se navodi u hrvatskom izdanju knjige Crna knjiga komunizma. Za to da bi se trebalo pokloniti žrtvama totalitarnih sistema zalaže se i Europska unija.

 

Premda je Hrvatska, što se žrtava tiče, pred nedavno održane parlamentarne izbore otvorila jednu novu instituciju čija je zadaća obilježavati neistražena grobišta žrtava komunizma ipak se kod nas još nitko nije poklonio žrtvama tog totalitarnog sistema, a svi još uvijek zajedno živimo. Jer, nisu se samo događala fizička ubojstva nego i zatvaranja, pa i između ostalog i ubojstva u socijalnom smislu, a sve su to žrtve.

 

Njemačka je jedina zemlja u svijetu koja je prošlost znala provariti – i to dvaput, te time pokazala primjer ostalim zemljama kako se suočiti sa svojom prošlosti.

 

Ljudi imaju potrebu, što se moglo vidjeti i na ovoj tribini, da se čuju njihova iskustva i sjećanja. U Hrvatskoj danas, vjerojatno, svatko ima svoju verziju što je za njega socijalizam – emancipacija žena ili možda automobil Fićo, simbol modernističkog pokreta, ili nešto sasvim treće. Kako bilo, ni stigmatizacija kao ni idealizacija socijalizma nije dobra. Jer, kako je naglasio jedan od sudionika tribine: “U redu je diviti se tome u muzejskim prostorima jer ta mjesta su i jedino primjerena za socijalizam.”

 

Tribina je održana u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu izložbe Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura, politika 1950-1974 koja je otvorena do 5. veljače 2012.